Esad Bajtal: Obremenjeni bremenom onog nevidljivog, pitamo sebe o sebi, a odgovora ni na pomolu

Izdvajamo

• Obremenjeni bremenom onog nevidljivog, pitamo sebe o sebi, a odgovora ni na pomolu. Gubi se u neuhvatljivoj rasplinutosti fenomenologije naizgled samorazumljive svakodnevnice. U nepromjenjivoj promjenjivosti ljudske udesnosti. Tačnije, u zagonetno neuhvatljivoj sudbini koja nam, rušeći snove ljudski željenih ishoda, isporučuje samo neumitnost svojih tragičnih posljedica.

Povezani članci

• ŠTA JE NAMA PREDRAG MATVEJEVIĆ?
• BRIDŽ ON D TRABL VOTR
• Dežulović i Lucić: Hrvatska pokojna kultura
• Život u sjeni brončanih likova
• Allahimanet
• Bernard Henry Levy: Predstavom ‘Hotel Europe’ vraćam svoj dug Sarajlijama

Esad Bajtal:

Prikaz knjige Bore Radosavljević ‘Dugo, bolno putovanje za San Francisko‘, Sarajevo, 2020.

Tražimo vrijeme a ono za nas kao da i ne zna
Vrijeme što ni sebe ne primjećuje u grotlu bezdna
U ovom tijestu glasova opet šutnja svakako caruje svijetom
Pa hajde da se s tim cvijetom šutnje uputimo
U slutnji jednoj na iskonsku šutnju da i mi zašutimo

Mak Dizdar, Suočenje

Tako je govorio Mak.

I čini mi se da je priču o priči koju priča Boro, najbolje početi s gornjim Makovim stihovima. Priču obremenjenu serijom suočenja dramatično-tragičnih životnih obrata autora pred kojima riječ uzmiče u mūk. Nakon što pročita priču do kraja, nošen inercijom empatične zanesenosti, čitalac naprosto zašuti. Paradoksalno, ali samo šutnja, mūkom nemuštog smisla, nadomješta gluhoću uzmakle riječi.

Ma kako žanrovski definisali ovaj rukopis, u sudbinskom, psiho-dinamskom smislu, nije teško vidjeti da u njemu sve vrvi od nemira i mijena bolnih životnih obrata: saobraćajnih nesreća, nikad dokučenih ljubavnih ubistava i samoubistava; raznih bolesti, sljepila i gluhoća, koji stvarnim likovima porodičnog kruga, tegobom boje njihove tragične živote. Kad se toj individualnoj ravni dodaju opšte volje ili nevolje, seobe, zemljotresi i ratovi; onda bol iz naslova ovog rukopisa, valja razumjeti kao centripetalnu tačku oko koje se mreška nemir koncentričnih krugova, šakom nehajno bačenih kamenčića na staklastu plohu, dotad mirnog životnog jezera. Jer, život je simfonija događaja koji plešu na podiju naše nepredvidive, nespokojem uzdrmane svakodnevnice.

U tom tragično zaošijanom egzistencijalnom vrtlogu, prepliće se čitava galerija porodičnih likova. Na okupu ih ne drže, ni njihove sličnosti ni njihove razlike; ni posebni karakteri, ni odsustvo tih karaktera, nego dramatski nepredvidivi hod sudbine kao temeljno vezivno tkivo ničim skrivljenih nevolja i tragedija. U magnovenju spisateljske radoznalosti, autor, riječ po riječ, stavak po stavak, raspliće tu pletenicu potresnih životnih okolnosti i događaja. Slika ih u njihovoj goloj datosti, onakve kakvi jesu, bez ikakvih ciljanih nakana, konstrukta ili apriorizama pragmatske vrste. Panta rei. Sve teče. Samo od sebe. Korak po korak. Spisateljski vješto, autor sve to prati, uvezuje i izvlači na trusnu površnu tragikom uzdrmanog životnog poretka.

Iracionalna neumitnost tog dramatski zaošijanog kolopleta, s kojim se rukopis beznadežno žestoko hrve, logikom svoje alogičnosti, podsjeća na onaj hermeneutički zagonetan dijalog bosanske ljubavne priče:

…
Lijepa Maro bi li pošla za me
Da me prosiš ne bih pošla za te
Da s’ oženiš bih se otrovala
…

Prividna nelogičnost logike tog dijaloškog obrata, ako ga sagledamo estetsko-aksiološki, produkt je naše nespremnosti da pristanemo na neumitnost jedne običajnosti koja sebe gradi na diktatu podzemnih tokova ljubavne igre davno prohujalog vremena i njegovog kulturološkog koda. Bolni smisao tog ljubavnog dijaloga roštilja se na vatri naših racionalnih nedoumica i neuhvatljivih dvosmislica. Gledamo i vidimo da ne vidimo. I reklo bi se – to je sve. Ali, nije tako.

Tako nam se samo čini.

Ta rezignirajuća konstatacija u funkciji nesvjesne, psihoanalitički obojene samoodbrane, ne donosi sanjani spoznajni smiraj. Nego, upravo obrnuto, samo iznova začinje vječitu ljudsku zapitanost o racionalnoj neshvatljivosti egzistencije koja smo mi sami. Jer, „Život je čudo, a smrt je zagonetka o kojoj valja voditi računa kao misteriju što nas neminovno grabi“ (M. Dizdar). Skrhani bjesomučnom igrom kosmičkih energija, i kovitlaca životnih nemira; bacani između scile i haribde hirovite sudbine, nošeni inercijom nemirne životne matrice, nerijetko dospijevamo tamo gdje ni u snu sanjali nismo. Obremenjeni bremenom onog nevidljivog, pitamo sebe o sebi, a odgovora ni na pomolu. Gubi se u neuhvatljivoj rasplinutosti fenomenologije naizgled samorazumljive svakodnevnice. U nepromjenjivoj promjenjivosti ljudske udesnosti. Tačnije, u zagonetno neuhvatljivoj sudbini koja nam, rušeći snove ljudski željenih ishoda, isporučuje samo neumitnost svojih tragičnih posljedica.

Upravo taj uvid nalazimo u 47. odjeljku ovog vrlo senzibilnog a, u autorskom smislu, znalački brušenog rukopisa koji izrasta iz dvostoljetnih dogoda punih neizvjesnošću i bolom mozaički satkanog bivstvovanja čudom začuđenog ljudskog bića. „Da je samo jedan kamenčić ovog mozaika, negdje, u prošlosti, pomjeren – kaže autor – sve bi krenulo drugim tokom“. Zvuči rezignirano i, naizgled, optimistički umirujuće. Pa, ipak. Ne znamo i nikada nećemo znati!

A jedan od najtežih „kamenčića“ tog mozaika svakako je onaj ratni vihor u hermetički opkoljenom Sarajevu. U, i izvan tog krvavog sarajevskog kruga, autor sjenči čitavu galeriju karaktera, likova, spadala, paradoksa i moralnog odmetništva. Tačnije, primjera ljudske obijesti, hrabrosti, podlosti, dvoličnosti, politikantskog licemjerja, i laži. Ove posljednje, lažove, prevarante, profitere i licemjere, u njihovom najgorem izdanju i moralnom sunovratu, nude nam, pored ostalih, kroki opisi ministra-kradljivca; Pismo jednog režisera, te ona nagrada/priznanje jednom od bivših urednika Oslobođenja koji nagrađenu knjigu-plagijat, ispisuje pukim pastiranjem tuđih tekstova. Da paradoks bude kompletan, past-plagijator i uzurpator dvanaest ratnih reportaža jednog Srbina, biva proglašen za Bošnjaka godine u dijaspori.

O tempora, o mores!

Naravno, ljudskost je rijetko kad na cijeni, a najveće i najbolje ogledalo neljudskosti je rat. Sreća, pa se od porazno-ogledalskih ratnih istina ne može pobjeći. Ni u individualnom, ni u kolektivnom smislu. Niti je njihovo retuširajuće razvodnjavanje i ublažavanje moguće. U ratnom ogledalu to si što si. Ogledalo nikad ne laže.

U ovom rukopisu data nam je spisateljski uvjerljiva slika bolne autobiografske životne tragike. Naime, autor, Boro Radosavljević, po svojoj profesionalnoj vokaciji je novinar. Usto još sportski. A sport je, u svojoj logičkoj osnovi, nagonsko-refleksni, igrom fingirani modus i, iznenađenjima ovjereni prepis životne drame – u svim njenim modalitetima. Od srećnih, do nesrećnih ishoda. Očito, ti mozaički sklopljeni sportski kamenčići, ovdje daju svoje. Pomno ih osluškujući u njihovoj rezultatskoj nepredvidivosti, autor je, bez ikakve svijesti o tome, razvijao kôd i senzibilitet vlastite pisane riječi, koji će ga učiniti piscem. Upravo tako se i – zbilo. Nakon ovog rukopisa, njegovo novinarstvo legitimiše se kao zanatski korisna vježba – samo trening-etapa na spisteljskom putu autora.

Ukratko, ovim rukopisom Boro Radosavljević, novinar, u narativnoj ravni osovljuje se – pisac. Ali, ne samozvani, kakve (u njihovom samoreklamerstvu bez podloge), srećemo na sve strane. Jer, pisac i samozavni pisac nisu i ne mogu biti isto. Razdvaja ih nepremostiva provalija između književnog-dara jednih, i puke ambicije onih drugih. Između kvaliteta ispisanog, s jedne, i pukog kvantiteta ukoričenog, s druge strane. Jedni su to samo po broju „knjiga“ i semantičkoj inerciji glagola pisati, a drugi po senzibilitetu i neupitnom smislu ispisanog. To ne kaže ni autor, a ni potpisnik ovog recenzentskog osvrta. Kazuje se to samo sobom. Tačnije, (po)kazuje to ovaj mastilom teške sudbine ispisani rukopis. I time, sam sebe, kvalifikuje za štampu i knjiško koričenje.

Sutješčica, maja 2020.