Ernad Osmić: ZOMBI KAO ARHETIP KSENOFOBIJE

Povezani članci

• Trgovanje činjenicama
• Briselski protokol politička je kapitulacija SDA pred antibosanskohercegovačkom politikom HDZ-a i SNSD-a
• Udruženje BH novinari traži hitno povlačenje odluke o obustavi produkcije programa javnog servisa
• U podrumu pod bombama
• Nova Libra Libera
• Prezentacija Instituta za umetničku igru u Požarevcu i Novom Sadu

“Kako su nastali Ratovi zombija”, Aleksandar Hemon, Buybook, prijevod: Irena Žlof, 2016. 

Hemon donosi priču koja je protkana crnim humorom, oslanjajući se na pop kulturalni fenomen zombija kao arhetipski simbol straha od drugog. U doba američkog strahovanja od ilegalnih useljenika i evropske izbjegličke krize, Hemonov roman Kako su nastali Ratovi zombija predstavlja književno djelo koje postavlja intrigantna pitanja za koja čovječanstvo još uvijek traži valjane odgovore.

Piše: Ernad Osmić

Fenomen zombija (ili zombi apokalipse) postao je, kako se čini, odrednica početka 21. stoljeća. Popularna kultura je preplavljena živim mrtvacima, nemrtvima i drugim nazivima kojima se određuje isti zajednički pojam zombija. Međutim, ova vrsta fascinacije je mnogo starija od popularnih TV serija, filmova i knjiga koje u posljednjih nekoliko godina dominiraju pop kulturom.

Svaki narod ima svoje mitove o mrtvima. Zombi je, prema vuduu, osoba koja je magijom vraćena u „život“, a riječ zombi na Haitiju označava osobu koja ne posjeduju vlastitu svijest. S tim na umu, teško bi bilo osporiti da su zombiji skoro pa savršena metafora za bilo kakvu kulturološku i sociološku kritiku našeg društva. Oni su prazne posude u koje nam je dopušteno točiti vlastite i kolektivne strahove, a istovremeno ne odstupaju formalnim izgledom mnogo od onoga čega se zapravo plašimo: drugih.

Nakon terorističkih napada 11. septembra 2001. godine, čudovišta koja nisu antropomorfna, tj. ona koja nisu nalik na ljudski oblik i formu, prestala su biti zanimljiva na američkom tržištu. Antagonisti su sada bili u obliku drugih ljudi (terorista, izbjeglica, imigranata), ljudi čiji su nam motivi nepoznati i strani. Shodno tome, zombiji su postali savršeno platno na koje možemo projicirati ksenofobiju, a da pri tome ne pređemo u domenu etničke, nacionalne, rasne ili druge mržnje i/ili stereotipizacije.

Domaće drugo

Aleksandar Hemon i njegov roman Kako su nastali Ratovi zombija prate ovaj trend u smislu da su svjesnī proizvod kulture u kojoj vlada strah od drugog i drugačijeg. Glavni lik romana Joshua Levin, scenarista kojem je došla ideja da napiše scenarij za film pod nazivom Ratovi zombija, provodi svoje dane družeći se na radionicama pisanja scenarija, podučavajući engleski kao strani jezik, i dokazujući svojoj djevojci Kimmy da je dostojan seksualni partner. U početku romana zatičemo ga kako s ostalim učesnicima scenarističke radionice u jednom kafiću u Chicagu raspravlja o mogućnostima koji mu se pružaju prilikom razvijanja radnje u scenariju o zombijima. Tu upoznajemo i Begu, Bosanca koji se poslije rata u Bosni doselio u SAD i koji se također bavi pisanjem scenarija.

Na časovima engleskog jezika Joshua upoznaje Bosanku Anu Osim, svoju učenicu koja počinje da ga privlači kako svojim tijelom tako i pričom o ratnom Sarajevu. Tu priču Joshua saznaje tek u fragmentima i kroz iskrivljene dijaloge s Anom uslijed njenog nedovoljnog poznavanja jezika. Hemon, koji je i sam imigrant, u romanu tako kreira tačku gledišta iz koje mi kao čitaoci ne saznajemo sudbine imigrantske populacije direktno od njih, već nam se one prezentiraju na isti način na koji ih saznaje protagonista.

Joshua, Jevrej iz porodice koja živi na visokoj nozi, stupa tako u svijet imigranata koji mu je do tog trenutka bila nepoznanica. Ova činjenica je najočiglednija u dijelu romana u kojem se on odazove na Anin poziv proslave rođendana. Kvart u kojem Ana živi je Joshui do tada bila nepoznanica njegovog grada. Na zabavi upoznaje Aninog drugog muža Eska (prvi joj je poginuo u ratu) i njenu tinejdžersku kćer Almu. Hemon ovaj Joshuin dodir s domaćim drugim oživljava kroz hranu, muziku, jezik i viceve, tj. kroz sveukupnu kulturu naroda, koja se Joshui čini stranom i egzotičnom. Međutim, Hemon ne dopušta svom glavnom liku da zapadne u bilo kakvo suvišno tumačenje onoga što otkrije. Njegove reakcije na janjeću glavušicu, bosanski jezik pun „teških suglasnik“ i viceve ostaju na razini čovjeka koji je svjestan jaza između njegove i „tuđih“ kultura.

Kolektivni strah

S druge strane, tu imamo Staggera, Joshuinog stanodavca i ratnog veterana koji mu na razne načine suvišno komplicira život. Radnja romana je smještena u 2003. godinu, u jeku Američke invazije na Irak nakon terorističkih napada 2001. godine. Stagger je služio za vrijeme operacije Pustinjska oluja čime je zadobio ne samo traume koje se manifestiraju u potrebi za uništavanjem stvari sa svojim samurajskim mačem dok sluša pjesme Guns N’ Rosesa po stanu, nego i rječnikom punim pogrdnih riječi kao kamilojebači i dr. Međutim, iako bi se očekivalo da ovaj lik posluži u romanu kao ventil za ksenofobiju prema Zaljevskim zemljama koja je ponovo probuđena nakon terorističkih napada, on ipak ostaje na nivou tragičnog vojnika koji se borio za svoju domovinu u nejasno motiviranom ratu.

Hemon u romanu ulogu ilustriranja straha od drugih ne prepušta jednom liku, nego ga vješto oslikava uz pomoć sveukupnog spektra društva. Njegovi likovi nikada nisu ksenofobični kada su sami, nego uvijek u kontekstu društva ljudi u kojem se nalaze: rasistički komentari su ležerna pojava u krugu porodice; antisemitizam je sasvim legitiman kada se govori o direktorima velikih filmskih kuća; itd. Tako i naša fiksacija zombijima i zombi apokalipsom u romanu tinja u pozadini u formi odlomaka Joshuinog scenarija, koji su smješteni na početku svakog novog poglavlja. Ona je latentni izričaj straha koji se u svakom trenutku prožima kroz Hemonove likove, a samo ponekad pronađe rascjep kroz koji uspijeva procuriti na vidjelo u obliku rasističkog ili antisemističkog komentara.

Joshua i njegov susret s bosanskim imigrantima je svojevrsna paradigma priče o čovjeku koji se susreće s promjenama u svom društvu. Kultni režiser zombi filmova George A. Romero opisao je svoje shvaćanje svake zombi apokalipse kao ništa drugo do jedne globalne promjene u kojoj je najinteresantnije pratiti kako se ljudi u njoj snalaze. Hemon tako svoje likove stavlja u poziciju u kojoj se moraju suočiti s tim promjenama, nudeći im dva moguća rješenja: ili da ostanu unutar svoje hermetički zatvorene grupe u kojoj mogu živjeti svoje ksenofobične živote, ili da se pomire s promjenom koja ih je zadesila. Roman, naravno, ne nudi rješenje za ovu dilemu. To mu i nije namjera.

Hemon donosi priču koja je protkana crnim humorom, oslanjajući se na pop kulturalni fenomen zombija kao arhetipski simbol straha od drugog. U doba američkog strahovanja od ilegalnih useljenika i evropske izbjegličke krize, Hemonov roman Kako su nastali Ratovi zombija predstavlja književno djelo koje postavlja intrigantna pitanja za koja čovječanstvo još uvijek traži valjane odgovore.