EMOTIKONI U VIBERU: Moraš svaku svoju kost donijeti iz smrti

Dva dječaka igraju nogomet zamišljenom loptom. Ipak je Europsko prvenstvo, gotovo naglas kažem.
U jednom trenu zamišljena lopta uleti u nekadašnju čika Taibovu baštu.
Oni nastavljaju igrati izmislivši drugu, ali ja na sada mrtvoj livadi vidim čika Taiba kako pažljivo ulazi među mladi luk po loptu i sebi u bradu im jebe po mater.
Samo sam učestvovao u igri.
…

Okupali su medu djevojčici sa sedmoga kata solitera. Visi obješen za lijevo uho. I kaplje. Pod njim lokvica. Ujutro mislim kako ga je djevojčica uzela još mokrog, jer se od sinoć nije mogao cio osušiti.
Ili je otišao.
Obzirom da curica ima leukemičnu krv, ipak mislim da se osušio brže i otrčao joj.

…

Galeta su razmijenili 1996. nekih godinu dana od pogibije.
Bili su plitko pokopani, njih petorica, oko 40 cantimetara.
Stari, pokojni Dule ga prepoznao.

Cona je tvrdio, da je Gale to jutro otvorio kutiju cigareta PORT.
I da su po jednu zapalili.
Onda je sve počelo. Cona je jedini čučao, pa ga nisu vidjeli. Jedini se i spasio od njih šest.

“Ako je, čika Dule, još kutija Porta u džepu, onda su ih sve odmah pobili, uzeli bi cigare”, rekao je Cona čika Duletu pred prepoznavanje.

I jesu. Bile mu cigarete u džepu.
Port bez dvije.

Otada ni Cona ne puši.

…

Kaleidoskopine.

Dojke joj otišle u perje. Grli me ispred solitera i rida, i jeca. Javili joj da su nalazi napokon uredni. Prvi put, nakon sedam godina.
Plačemo oboje.
Jebeš sise, šapće, perju rak ne može ništa.

Snjeguljica pojede jabuku, pa se u staklenom lijesu ne raspada.

…

Narodni heroj Josip Mažar – Šoša, komandant partizanske jedinice koja je Prijedor oslobodila 1942.g. rodom je iz Dervente i potiče od čuvene banjalučke obitelji Mažar, koja je dala tri narodna heroja – Ivicu, Dragu i Josipa temeljima Jugoslavije.

I danas, svakog 16. maja na dan oslobođenja grada, delegacije polože cvijeće ili pod spomenik Mladenu Stojanoviću ili pod Krst Otadžbine, ali pod Šošinu bistu ni cvijet. Nikad.

“U ovom ratu” bistu mu raznijeli minom. Pa je poslije salijevali iznova “ko stravu”.

Jer je Šoša Hrvat.
Koji je poginuo kod Travnika 1944. u borbama s ustašama.
Odmah za njim poginuo je i heroj Petar Mećava, Srbin, pa su zajedno bili privremeno sahranjeni u Jajcu.

U Travniku mu bistu raznijeli mudžahedini ručnim bacačem – “zoljom”, isto “u ovom ratu.” Jer je Šoša Hrvat.
Ničiji Šoša. Ničiji Josip. Ničija bronca.

U Sarajevu, Trg Šoše Mažara sada je Trg zlatnih ljiljana.
Jer je Šoša Hrvat.

Ničiji Petar, ničija Mećava. Svačiji ugažen snijeg.

…

Svaki dan viđa onoga koji ga je mlatio nekoliko puta u obližnjem logoru. Šetaju predvečer, obojicu žene vode ispod ruke.
Onaj što je tukao, imao je moždani udar, žena ga vodi usporenog i krivoustog. Ona jedina i razumije, kad nešto hoće, kad nešto priupitava.
On, ovaj što je mlaćen, imao je dva srčana. Nosi tri bajpasa, tablete u džepu košulje i ne smije se uzbuđivati.

Žene stanu, znaju se od prije rata.
Oni stoje nepomični. Tučeni i tučitelj šute, gledaju se i čekaju svoje supruge. One zapisuju i govore.
Ne znaju one.
Da oni isto razmjenjuju recepte, o pravljenju sokova.

…

Vodimo bitku s golubovima.

Cijeli soliter samo priča o najezdi golubova. Starice na klupi oko solitera komentirale su da je vrana smrtni neprijatelj golubova. Ali, kako doći do vrana, kako ih navesti na crveni soliter.

Gnijezde se golubovi, ljeto je, balkoni su otvoreni i ulaze u sobe, odomaćili se, nađeš perje među dječijim igračkama, veli susjeda s trećeg. Jedan je osobito omražen, siv i nadut.
Svuda smo ga prepoznavali. Meni je dvaput ušao u sobu, dok sam pisao, iza leđa, čuo sam kako tapka po laminatu.

Jedna mlada susjeda vrištala je zbog njega u spavaćoj. Tako barem kaže.

Onda su se udružili.
Ova, “A” strana solitera protiv nadutog goluba kojega su označili kao kolovođu među nasrtljivcima na naš posjed.

Nekako su ga ubili. Ležao je ispred solitera na trotoaru. Možda metar dešnje, gdje su iznijeli leš komšije, ubijenog u fotelji na devetom katu, te devedesetdruge.

Vrane pamte dugo. Susjeda je i dalje vrištala u spavaćoj, perje dolijetalo u dječije igračke…

…

Moraš svaku svoju kost donijeti iz smrti, kao Brankuzi. Oprati je, prepoznati, treba znati rukovati sa sobom kad se nađeš, kad se iskopaš i identificiraš i obraduješ se sebi dugotraženom, sebi dugoskrivanom, i sebe pažljivo, svako sebe pažljivo zavarati hladovinom svojeg oka.

Jer valja vratiti. Valja znati da smo zadah međurebaran.
Valja vratiti.
Sutra će netko dolje trebati kakvu kičmu, nekome će opet biti do visine.

…

Hemofiličnih žilica, gotovo da prelaze u tetovažu, imao je ruke drug mojeg brata, vojni policajac, ubijen u potiljak u Dobrovoljačkoj.

Ove godine brat položio cvijeće.
Raštiklao pupoljcima bose noge, i položio ih, gdje je mali Pržulj ubijen.

Bacile Sarajlije u Miljacku. Bijeli cvijet. Miljacku udario stid, pocrvenila. Vječnu vatru okopava svaki dim.
Kad ti se naježi tetovaža ruže, miris dođe od dobro đubrenog vrta.

…

Strijeljanje sam gledao s prozora.
Jedan je strijeljao dvojicu. Braće, dvojicu. Konac proljeća 1992. jednog po jednog.
Meni je to i danas vrlo dug i spor film.

U jesen 1993. upoznao sam Ivana.
Onoga koji će postati moj Učitelj, koji će me dovoditi do prozora svijeta. Ispričao sam mu za strijeljanje.
U ulici mladoobješene partizanke Lepe Radić.

Ispričao sam lagano, frem po frem, kako mijenja šaržer, kako lubanja prska. Ivan je kazao kako nikada ne smijem zaboraviti da je onome koji je pucao bilo puno teže nego meni.

Burno sam pizdio.
Strpljivo mi je i postupno objasnio da sam ja zauvijek poslije tog događaja, onaj koji je pucao ne.

…

Od treće čete ostala trojica pedesetgodišnjih staraca.
I čahura topovske granate.

U kojoj kćerka invalidnog vodnika
Na balkonu uzgaja tulipan.

Darko Cvijetić 11.1.1968. (Ljubija Rudnik)

Piše pjesme, eseje i kratke priče: NOĆNI GORBAČOV, 1990. Književna omladina Srbije, edicija Pegaz, Beograd HIMENICA, 1996. Književna omladina Srbije, edicija Raskršća, Beograd MANIFEST MLADE BOSNE. 2000. Prometej, Novi Sad PASSPORT FOR SFORLAND, 2004. Udruženje književnika Srpske, Banja Luka MASOVNE RAZGLEDNICE IZ BOSNE, 2012. Besjeda, Banja Luka KONOPCI S OTISKOM VRATA, 2013. Centar za kritičku misao, Mostar, MALI EKSHUMATORSKI ESEJI, 2015. Zadužbina Petar Kočić, Banja Luka, Beograd.

Objavljivao u LITERATURA (Ljubljana), QUORUM (Zagreb), SPLIT MIND (Split), ODJEK (Sarajevo), POLJA (Novi Sad), KORACI (Kragujevac), POVELJA (Kraljevo), REČ (Beograd), KNJIŽEVNA REČ (Beograd), POEZIJA (Beograd)…

Pjesme su prepjevane na francuski, engleski jezik, njemački, slovenački, mađarski, poljski, makedonski, hebrejski i jidiš. U POZORIŠTU PRIJEDOR radi kao glumac, redatelj i dramaturg. Član P.E.N. Bosne i Hercegovine. Vrtlarstvo učio kod Majstora Ivana Obrenova.

zurnal.info