ENG
Emil i detektivi
Autor/ica 👤Ivo Anić
Povezani članci
Najljepše crtice svog djetinjstva pamtim u jednoj malenoj knjižnici često zametenu kišom ili gustim prometom koji se pored nje odvijao. Ta kišna popodneva na katu te knjižnice bila su portal u jedan sasvim novi i neodoljivi svijet, svijet neopisivih riječi, svijet neopisivih putovanja. Među najdražim knjigama svog djetinjstva, uz autore koji su mi bili po jeziku bliski, bilo je i nekoliko pisaca čije sam romane otkrivao po policama i koji su mi bili neobično bliski, kao da se njihova radnja odvija u mom dvorištu, ne recimo u perivojima Neustadta ili Berlina. Erich Kastner opisivao je dječake moje tadašnje dobi životom gradske djece koji sam poznavao, koji mi je bio blizak, i ti neobični likovi u tim dječjim romanima poprimali su obrise i crte lica mojih školskih kolega, prijatelja. Taj divni roman mog djetinjstva naučio me dobru i zlu, marljivosti i poštenju, plemenitosti koje sam kroz tu veliku avanturu na tako neobičan način proživljavao i sam kroz stranice te knjige. Glavna poruka „Emila i detektiva“ svakako je bila poruka odraslima, da djecu ne treba shvaćati nesposobnima niti olako, da djeci treba vjerovati ma koliko ona u njihovim očima malena bila, djeci koja su sposobna i jednog zločinca privesti pravdi.
Djeca su hrabra i domišljata, bila ona u družbama Pere Kvržice ili otkopavala vlak iz snijega, djeca su bila kadra suprostaviti se svijetu odraslih ma kako on brutalan i užasan bio, djeca su domišljata i djecu pogoni ono što odrasli nemaju ili su jednom nepovratno izgubili zaboravivši svoje knjižnice djetinjstva; djecu pogoni mašta.
Glavni junak Emil pomagao je majci slično kako sam pomagao i ja svojoj, Emil je vojvodi Karlu nacrtao brkove i obojio nos slično kao što smo i mi radili našim vojvodama, Emil i Gustav imali su trube u džepovima i kao pravi detektivi sa svojim drugovima krenuli su hrabro u potragu za gospodinom Grundeisom koji im je ukrao novac. Emil će na koncu priče raskrinkati sa svojom družinom lopova i završiti na naslovnici gradskih novina pomogavši policiji da uhvate velikog razbojnika u crnom šeširu, Emil se tim činom svrstao u junake mog djetinjstva i mojoj generaciji poslao jasnu poruku, da u životu budemo hrabri i odlučni, ali i da kada narastemo ne izgubimo ono elementarno dječje poštenje i životnu radost.
Erich Kastner bio je jedan od najboljih njemačkih pisaca za djecu. Erich je odbijao odrasti, čak i kada su njegove knjige te hladne večeri na berlinskom trgu spaljivali nacisti. Studenti njegova sveučilišta sa kamiona su bacali u vatru njemačkih autora koji nisu „svoje akcije bili voljni usmjeriti protiv nenjemačkog duha“ i sve su predavali vatri. Vatra koja je tu večer gutala djela Heinricha Manna, Alberta Einsteina, Ericha Marie Remarquea i mnogih drugih progutala je i „Emila i detektive“ Ericha Kastnera. Erich je te večeri bio na berlinskom trgu i gledao je kako vatra guta korice i prvo poglavlje njegove knjige „Pripovijetka još i ne počinje“ i zajedno sa svojim poludjelim sugrađanima stajao je nad vatrom razmišljajući o Gustavu, dječaku kojeg je oživotvorio, dječaku koji je organizirao s Emilom i Profesorom obavještajnu službu, dječaku koji je pratio lopove i hrabro im se znao suprostaviti. Sedamdeset tisuća njegovih sugrađana okupilo se tu noć da pozdravi mlade naciste i studente koji su spaljivali autore i knjige, autore čije pisanje nije bilo u skladu s nacističkom ideologijom. Erich Kastner nije bio Židov, niti je bio komunist, Erich Kastner bio je pacifist i Erich je vjerovao u ono dječje u ljudima. Djecu kojoj je pisao Erich je u uniformama SA i SS-a gledao tu večer, djecu koja su bacala svoju književnost, ali i svoja djetinjstva u vatru. Mnogi od njih skončati će uskoro po bojištima diljem Europe, najviše njih među ruševinama Staljingrada. Svoje studente Erich je dobro poznavao jer je učio mnoge od njih.
Erich Kastner te se hladne večeri prisjetio svog sunarodnjaka, velikog njemačkog pjesnika Heinricha Heinea čije su knjige svojevremeno također njegovi sunarodnjaci spaljivali, a koji je gledajući ih što rade zaključio kako danas gore knjige, a sutra će gorjeti ljudi. Da će se njegove crne slutnje obistiniti bilo je potrebno samo nekoliko mjeseci iza te večeri. Zemlja pjesnika, zemlja čudesnih umjetnika, stvaralaca, književnika, kompozitora postajala je pred Erichovim očima zemlja barbara i pisac je bio užasnut tim. Kao i njegov suvremenik Thomas Mann, Erich Kastner nije se uključio u nacistički pokret i do kraja rata pokušavao je upozoravati na strašnu sudbinu koja čeka Njemačku, zemlju u kojoj se spaljuju knjige, zemlju u kojoj su spaljivali ljude.
„ Kada bih se zadubio u svoju samoću nalazio bih samo rezignaciju u ovoj sadašnjosti. To ludilo zbog kojeg sam patio obuzelo je moje misli i oduzimalo mi je zdravlje. Bili smo nekolicina očajnika u srcu Berlina i nije postojala niti jedna druga stvarnost doli nas osuđenih na progon. Bili smo svjesni činjenice da naša zemlja više ne postoji, i da je njihova zemlja oslobodila sebe činjenice da nas ima. Oni što su vjerovali u ubijanje na koncu će biti ubijeni, oni koji su prekinuli sva ta djetinjstva, na koncu će sa sobom i svoju budućnost odnijeti u smrt, usprkos zdravom razumu. No tada će ponovo izniknuti novi svijet i nova djetinjstva, a naše knjige djeca će ponovo čitati“, zapisao je Erich Kestner u svom dnevniku, predvidjevši budućnost Njemačke, ali budućnost u kojoj ću se naći i ja, budućnost slobode i otvorenih knjižnica, budućnost mira i radosti odrastanja, odrastanja uz popodneva na katu jedne knjižnice, popodneva na katu jedne zemlje, zemlje koja je sebi obećala da se knjige s njenih polica nikada više neće spaljivati.
Onog dana kada to budemo radili zauvijek ćemo izgubiti svoja djetinjstva. Onog dana kada nam knjige prestanu biti važne i bitne, prestat će nam biti važna i bitna i naša djetinjstva. Kada budete spaljivali djetinjstva i pravili se da ih niste imali sjetite se Ericha Kastnera, Emila, Gustava i Profesora. Vi ćete tada postati gospodin Grundeimsom, a vaša djeca će vas jednom gledati kao lopove.
Autor/ica 👤Ivo Anić
