Džana Mehmedović: Novi mali urbanizam

Povezani članci

• Karikaturom kao novinarskim ilustrativnim žanrom protiv društvenih devijacija
• Promocija knjiga Marka Tomaša i Bojana Marjanovića
• Olga Lalić-Krowicka: Kratke priče
• Amir Hrnjičević: Kad suzama prospemo
• U ZNAKU CEPELINA
• Četvrti Korčula after Party počinje 16. rujna

foto: FB

Istovremeno, na jednom mjestu, u gradu postoji i susreće se sve. Grad je žiža koja sakuplja i zadržava, zgušnjava stvari i ljude, mjesto stalne vrvljivosti, bubrenja, rastenja, sudara i rasprskavanja. To je jedino mjesto koje svakodnevno ispunjava mnoštvo suprotnih, ali komplementarnih društvenih potreba – potrebu za sigurnošću i otvorenošću, za izvjesnošću i avanturom, za predvidljivim i nepredvidljivim, za sličnošću i različitošću, izolacijom i susretom, razmjenom i korištenjem, nezavisnošću i komunikacijom.

Piše: Džana Mehmedović

Naposlijetku, grad ispunjava specifično ljudsku potrebu za urbanim oeuvreom, onim totalitetom koji nastaje iz mnoštva stvaralačkih djelovanja sljubljenih na istom prostoru.[i] Ovo izvanredno svojstvo urbanog nije proizvedeno uz pomoć discipline urbanizma. Štoviše, njezin shematski pristup uspijeva previdjeti svaku od ovih potreba, a budući da urbanistička doktrina, takva kakva jeste, upravlja razvojem gradova već duže od stoljeća, to nije tek sporedna neugodnost.

Potreba za zasebnom disciplinom koja bi vodila razvoj gradova nastala je jer je svojevremeno postalo jasno kako njihov spontani razvoj, podređen imperativima nesputanog kapitalizma, nije održiv. Nažalost, nikad se nismo razračunali s tim istinskim neprijateljima urbanoga, a umjesto toga dobili smo, uz neke druge stvari, doktrinu zaodjenutu znanstvenošću uz čiju pomoć se nosimo s polaganom smrti grada dovoljno dobro – taman koliko i nesretna žaba sa zagrijavajućom vodom. Pošto iza lošeg dolazi gore, umjesto toga smo potom dobili i divljinu investicijskog ”planiranja”, uslijed čijih se neugodnih iznenađenja čovjek prosto zaželi ovog prethodnog zla, koje je barem još nastojalo prikriti svoje pobude.

Arhitekta i urbanolog Bogdan Bogdanović prenio je u jednoj svojoj knjizi zapažanje, stečeno tijekom godina predavanja, da su među studentima arhitekture uvijek zastupljeni i ”tehnokrate” i ”princeze”. Dok jedni grad promatraju kao ”tehnički dijagram”, drugi pak pokazuju da se on može čitati i kao ”vilinska priča”. Otuda je u njegovim urbanološkim istraživanjima i spomeničkoj plastici prisutan motiv dva grada, grada i za-grada, nužne dvojnosti urbanog. Na ovo je često skretao pažnju:

Da bi grad bio pravi grad, da bi bio jedan i nedeljiv, on paradoksalno mora biti dvojan. Mora u sebi nositi grad-desni i grad-levi; grad-muški i grad-ženski; mora biti istovremeno i vidljiv i nevidljiv, i u svakom se trenutku iskazivati i kao dodirljiva stvarnost i kao nedodirljiva naracija, kao grad-uputstvo-za-upotrebu i kao grad-priča-o-gradu.[ii]

               Upravo je Bogdanović, u esejima što ih je objavljivao u različitim časopisima, a potom sakupio u knjizi pod naslovom Mali urbanizam (1953), nastojao javnom diskursu o Beogradu ponuditi nadomjestak za ono što su profesionalni urbanizam i arhitekti, uslijed nesretne okolnosti svoje pretjerane specijalizacije, previđali – način da se bavimo gradom imajući na umu njegovu dvojnost, mnogostrukost, odnosno praksu urbanog življenja i njene subjekte, građane. Tekstove je pisao i s jasnom namjerom da se distancira od praktičnog urbanizma, pošto je uvidio da je to ”mračan posao”, ”pun mafijaških, političkih klopki”. Stoga je i svoje istraživanje radije nazivao urbanološkim.

Dok ”veliki urbanizam”, apstraktna i egzaktna disciplina, ”stvari smišlja i realizuje u grubim potezima”, mali urbanizam je ”znatno nestrpljiviji, ne zadovoljava se samo velikim i apstraktnim potezima i trudi se, gde god može i kad god to može, da izmeni, ulepša, razveseli lik gradova”.[iii] Bogdanovićev mali urbanizam poklanja veliku, čak pretjeranu pažnju problemu estetskog dojma grada. On je pisao o osjećanju mjere i stila, o majstorijama ”ukusa i duha, plastične imaginacije”, kroz koje ”treba uliti gradovima logike i lepote, jer je oni očigledno, sami od sebe, danas svojim spontanim razvitkom ne mogu zadobiti”.[iv] Arhitekte, prema Bogdanoviću, moraju barem dijelom biti ”slikari” i ”skulptori”, a nadasve dobri crtači istančana osjećaja za ”unošenje profinjenih, osmišljenih oblika, u plastično još nedovršene, nedovoljno okarakterisane prostore”.[v]

Mali urbanizam – samim time što je emotivniji, što se lako inspiriše živom materijom oko sebe, što se lako uzbuđuje – nije sklon da se podredi bilo kakvim shemama. U malom urbanizmu misli se, možda, pre svega literarno i grafički, da ne kažem slikarski, da ne kažem scenografski. Ali baš zato ”veliki” i ”mali” urbanizam mogu unekoliko da se dopune. Nije nikakvo čudo što se pri ostvarivanju najznačajnijih ”velikih” urbanističkih poteza oseti potreba da se što pre prizovu veštine i majstorije, mašta malog urbanizma. Ostanu li velike savremene urbanističke realizacije samo ono što su, samo onakve kakve su kroz šeme predviđene – tada obično nastaju oni neprijatni moderni gradovi bez ukusa – ni slatki ni opori! – u kojima se čovek ne oseća baš najbolje.[vi]

Ukoliko promatramo kontekst u kojem on djeluje kao arhitekta i pisac, vidimo da je onovremena urbanistička disciplina SFRJ bila u velikoj mjeri podređena funkcionalističkom načelu i sasvim je jasno, naročito s obzirom na njegov doživljaj arhitekte kao skulptora u urbanom prostoru, usmjerenje ka vizualnom oplemenjivanju i urešavanju gradova. Pa ipak, danas je jasnije no ikad da snovi o ljepoti, iako ih ne smijemo prezreti i napustiti, nisu dovoljni da spase gradove, kao što nekada nije bio dovoljan znanstveni pristup. Danas moramo biti, prije svega drugog, vođeni posljednjom mišlju ovog kratkog ulomka, da gradovi u kojima živimo bude u nama duboka osjećanja neprijatnosti i tjeskobe, ali biti svjesni da ono što ih ruži nije najveći uzrok tomu.

Bogdanović je, ipak, grad osjećao najprije kao prolaznik. Čak i u svojim skicama, on rijetko poseže za tlocrtom. Od malog urbanizma se očekuje i da ulije u gradove ”duha i poezije” i ”useli života u naše urbanističke perspektive, koje nisu – zašto to da krijemo? – ni vedre ni živopisne”.[vii] Iznad svega, tražio je da se u urbane prostore povrati živost. On je pisao o ”sreći u gradovima”. To je drugo lice njegova malog urbanizma, ono što nije eksplicitno izrečeno ni naglašeno, ali što nama znači mnogo više: grad o kojem on govori nije tek oku privlačna harmonija oblika,[viii] već je to polje živahne i uzbudljive prakse urbanog življenja. To nije grad za arhitekte, kojima je uvijek sunčano[ix] i čije svjetlo discipline ih čini slijepima za nepredviđene ugodnosti, neugodnosti i čudesa gradske svakidašnjice, koja je posve izuzeta iz njihovih širokih poteza. Naslovi Bogdanovićevih tekstova otkrivaju čemu se sve posvećuje urbanologija ili mali urbanizam: ”Ograde – nevolje”, ”Po kiši i po suncu”, ”O jednoj fontani”, ”Lepo starinsko dvorište”, ”O humoru na gradskim ulicama”, ”Živopisna arhitektura”, ”Krovovi i dimnjaci”, ”Napušteni dečji vrtići”, ”Vrednost kamena” i dr.

O nekim temama Malog urbanizma građani i inače međusobno razgovaraju, dolazeći do sličnih zaključaka. Mnogi od problema na koje je Bogdanović ukazao u svojim urbanološkim istraživanjima isti su svakidašnji problemi što ih gotovo svako prepoznaje. Pa ipak, neke svima očite i poznate stvari potrebno je zapisivati, iznova, jer im se time vraća težina koja im je potrebna kako bi, recimo, prevagnule i kako bi ih se oslovilo uz ozbiljnost koju zaslužuju.  Jednako je značajno skrenuti pažnju na i one skrivenije, tanane, sasvim fine niti što čine našu urbanu svakidašnjicu čudesnom, a koje se teže i rjeđe artikuliraju, pa ih stoga treba, kad god je to moguće, podijeliti s drugima, kako ne bismo zaboravili čemu ustrajavanje. Potrebno je stalno se podsjećati na ono za što se borimo i ono protiv čega se borimo, da bi borbe uopće bilo. ”Novi” mali urbanizam bio bi tek pokušaj da se danas nastavi raditi na takvim tekstovima-podsjetnicima, posuđujući od autorova pristupa, ali i dodajući mu ponešto.

Izvrsno je to što se Bogdanović pri razjašnjavanju malog urbanizma pozvao na izraz ”minorna arhitektura”. Dok autor nije mislio na Deleuzeov i Guattarijev pojam manjinskog, mi ga danas ne smijemo izbjeći. Drugi su već ispitali ovu vezu s obzirom na taj termin.[x] Vjerujem da u svijetu postoje mjesta što se, čvršće i dugotrajnije od drugih, opiru isisavanju života i živosti iz svakidašnjice. Ukoliko danas kao početnu točku možemo prihvatiti da bilo koji prostor, primjerice gradski prostor, ne čini tek materijalna datost, već da je to skup odnosa i praksi, isto važi i za njegove specifične odlike. Sila tog otpora utkana je u odnose i prakse svakidašnjeg života i to je polje na kojem ju je moguće raspirivati ili utrnuti. Za Deleuzea i Guattarija, rizomski korovi nomadskih ”ratnih mašina” izrastaju baš usred lijepo uređenih cvijetnjaka, ”u srcu stabla, u šupljini korijena ili u pregibu grane”.[xi] Oni su pisali o manjinskom i većinskom jeziku kao dvjema mogućnostima obrade istog jezika, pri čemu manjinska obrada znači postajanje-strancem, izigravanje ili izdaju većinskoga jezika, koji u sebi ipak već nosi klice te izdaje. Većinski jezik posjeduje moć i strateški je utemeljen, dok manjinski može tek taktički, privremeno, krasti njegovu moć, tako što će ga drugačije rabiti.

Mali urbanizam je (trebao bi biti) mali nomadski diskurs, ratna mašina koja izaziva disciplinirani aparat kojemu pripada veliki urbanizam. Kao što je pisao Bogdanović, to jeste njegovo dijete – njegov, recimo, bludni ili izdajnički sin, koji se s nepoštovanjem prema starima laća njihova posla, ”oskrvnjujući” ga. Pokušaj da se ukrade nešto od Bogdanovićevog rada dolazi iz drugačijih poriva, premda će i on sigurno biti izigran, a vjerovatno i oskrvnut. Njega se, uz mnoge druge, kojima dugujemo dug što se ne može odužiti, poziva u pomoć, poput malog čarobnog sredstva što ga junak rabi u odsudnom trenutku. Naš namučeni i razuđeni grad, kojemu se živost urbane svakidašnjice gotovo istrošila, već je dobrano zakoračio preko kritične granice, njegov je odsudni trenutak gotovo na izmaku. Pa ipak, čini se da neko čudnovato korijenje još drži, da postoje izvjesna mjesta iz kojih izviru sile otpora i živosti. O nekima od njih bi u okvirima ovoga malog urbanizma moralo biti riječi, kako se ne bi pretvorio tek u malu kritiku urbanizma.

Jasno je da će ukazati na neke nove ili nikad oslovljene stare probleme, ali mala ratna mašina pisanja ne smije za sebe poželjeti moć što ju imaju samo veliki aparati, moć da obuhvati i sustavno izloži sve probleme i prijedloge rješenja (odnosno, da njima ispuni svoje već postojeće sheme). Ovakav pristup nije dovoljan i u tome je njegova ”slabost” koju cijenimo, njegovo manjinsko. Ovo je tek jedno od nastojanja da se – u crticama, bez sustava i metoda – pobudi maštanje o tome kakav bi grad mogao biti, o načinima na koje bi mogao da udovolji osebujnim željama i potrebama svojih građana, kao i da se iznesu zapažanja o odlikama postojećih struktura i načina uporabe gradskog prostora, s obzirom na te želje i potrebe. Taj bi rad trebao biti nadasve temeljit, ali nikad ne stremiti ka sveobuhvatnosti. Kao što je svojevremeno napomenuo i Bogdanović, ostaje još mnogo da se zabilježi, a još više ostaje da se uradi, ne bi li se problemi o kojima je riječ doveli do (izmijenit ćemo autorovo ”konačnih”) trenutno zadovoljavajućih rješenja. Taj izraz naglašava da konačna rješenja nisu pogodna za žive gradove, kao i da ona imaju uistinu zadovoljiti subjekte svakidašnjeg života u gradovima.

Nužno je napomenuti i sljedeće: tekstovi budućeg, novog malog urbanizma neće imati nikakvu vrijednost ako budu usamljen, pojedinačan napor. Taj rad dužnost je što ju nasljeđujemo kao zajednica. Opiranje osiromašenju gradske svakidašnjice mora biti napor mnoštva, nepodnošljivo zujanje mnogih okupljeno u urbanu žižu.

Arhitekte su se ranije s većim poletom laćali opasne i nužne zadaće pisanja o arhitekturi i različitim pitanjima urbanog okoliša u kojem djeluju. Teško je ili skoro nemoguće govoriti o stvarima koje zahtijevaju da se o njima vode dijalozi i čak, koje ne mogu bez ljutih rasprava, u prostoru gotovo puste tišine. Manjak javnog raspravljanja, nadmetanja, svađe, nadmudrivanja, što su nužni kako bi se ova ili ona stvar zapravo održala na životu u društvu, šteti svakoj toj stvari, a najviše šteti svakidašnjici tog društva u cjelini. Segregacija mišljenja – što se na planu svakidašnjice manifestira kao udaljavanje pojedinaca u sigurne čahure vlastitih specijaliziranih istraživanja, nedostatak žustre razmjene,[xii] kalupljenje javnog nastupa u nekoliko oprobano neplodnih oblika – jedan je od načina, i ne jedan od manje opasnih, da se iz svakidašnjice isisa životna sila.

Ne postoji, ipak, niti jedna stvar za koju je ovo pogubno koliko jeste za diskurs o urbanoj svakidašnjici. Svakoj stvari društva, da bi uistinu živjela, potrebne su razlike. Kako je to ustrajno i s osjećanjem hitnje napominjao francuski sociolog Henri Lefebvre, te razlike moguće su samo kroz stalnu bliskost i preplitanje raznorodnih i čak, sukobljujućih elemenata. Sve stvari postale su odvojene, a između njih podigle su se i prijete da očvrsnu neprozirne ograde, namijenjene isprva onima ”izvana”, ali takve koje jednako snažno probijaju prostor među onima ”iznutra”. Ta podijeljenost nikad nije problem postojanja udaljenih i oprečnih stavova, nego nespremnosti da se oni, a u svrhu poboljšanja života zajednice, iznose i brane, da se njima čika druga strana, koja, opet, poginje glavu da ju ne bi tko upitao o vlastitim stvarima, ne bi li one i dalje ostale sigurne i potpuno jalove. Njegujući tu tišinu, dopuštamo ćutljivo nametanje skrivenih, kao u začaranoj magli ispredenih planova, što naposlijetku čine gradove mjestom svakodnevne neugodnosti i neugodnih iznenađenja. Sam život urbane svakidašnjice, možda najviše od svih stvari, pati pod stegom segregacija.

Lefebvreova urbana sociologija počivala je na stavu odbojnosti prema segregaciji mišljenja što se  dopušta kroz proces sužavanja polja specijalizacije. Na tome je djelomično utemeljio svoju kritiku modernog urbanizma kao discipline koja kompleksne i dinamične procese urbanog života svodi na niz odvojenih problema-predmeta koji se daju riješiti rabeći već od ranije razvijenu terminologiju i metodologiju. Ovi pokušaji nužno propadaju, zato što grad nije predmet, niti je sačinjen od predmeta. Grad je stjecište. Kao što je pisao Lefebvre – ”mjesto gdje ljudi jedan drugom staju na noge” i ”ukrštaju se sve dotle dok više ne prepoznaju konce svoje aktivnosti”.[xiii] Zamislimo to mjesto – mi žudimo za njim. Kako bismo ga oživjeli za sve nas, moramo ukrštati svoja djelovanja.

Grad nije sačinjen ni od proizvoda, iako posjeduje moć da privlači i sakuplja sve proizvode. Kada se stvari urbanog podčine sirovom zakonu profita, lako se umišlja da je grad i sam predmet-proizvod, a prostor se ima unovčiti. Pa ipak, poznata nam je razglobljenost između te ideološke fantazije i politika koje se uistinu primjenjuju. Projekti koji se opravdavaju (a moraju se pravdati pošto su, u pravilu, sukobljeni sa željama i potrebama građana) navodnim ciljem financijskog blagostanja, tako često donose dugoročne gubitke.[xiv] Na takvim primjerima se ogoljava princip osiromašenja. Trenutni poredak, primjerice, počiva na održavanju izvjesnog broja siromašnih – ove kontradikcije nisu njegova greška, već jedan od temelja njegova načina funkcioniranja, a siromaštvo se proizvodi i održava u svim oblastima svakidašnjice. Tako se zapravo radi o imperativu značajnijem i pogubnijem od onog očitog, gomilanja – segregacije i ućutkivanja, isisavanja živosti, riječju, osiromašenja života svakidašnjice, osobito urbane svakidašnjice.

To je već bilo posve jasno prije pedeset, šezdeset godina. Grad, čak i grad poput našega, više nema nijedno sidro koje ga čuva od toga da bude građen i razgrađen samo da bi pomogao ostvariti uistinu neljudske imperative neoliberalnog aparata – nijedno sidro osim urbane zajednice, koju se može zazvati samo odazivanjem. Za članove te zajednice, imperativ je vraćanje tople, guste, vrvljive životnosti gradske svakidašnjice, što se iz nje svakim danom sve jače isisava. Ovaj tekst trebalo bi da posluži kao uvod u takav rad, ali najprije kao poziv drugima – da se posvete (svako na onaj način koji je njima blizak i na koji mogu ponuditi najviše, jer potrebno je mnogo) obradi ovih problema. To što može usidriti grad manjina je, njezin jezik mora biti manjinski, njezin urbanizam mali, ali borba velika i stav nepopustljiv.

[i] O ovome piše Lefebvre u tekstu ”The Right to the City”.

[ii] Bogdanović, Bogdan. Tri ratne knjige: Grad i smrt; Srpska utopija; Grad i budućnost. Novi Sad,

Mediteran, 2008, str. 160.

[iii] Bogdanović, Bogdan. Mali urbanizam. Sarajevo, Narodna prosvjeta, 1958, str. 5.

[iv] Ibid., str. 9.

[v] Ibid., str. 12.

[vi] Ibid., str. 7.

[vii] Ibid., str. 8.

[viii] Premda se štošta ima reći o neprivlačnosti i neharmoničnosti našeg gradskog okoliša, njegov problem nije ružnoća sama, već ono što stoji iza nje.

[ix] Odnosi se na tekst ”Po suncu i po kiši” u Malom urbanizmu.

[x] Primjerice, to je učinila Jill Stoner u knjizi Toward a Minor Architecture (2012).

[xi] Deleuze, Gilles i Félix Guattari. Kapitalizam i shizofrenija 2: Tisuću platoa. Zagreb, Sandorf&Mizantrop, 2013, str. 22.

[xii] Čiji cilj nije promoviranje ili odbrana onoga vlastitoga, nego je to poboljšanje uvjeta svakidašnjeg života zajednice, povećavanje života koji se, gotovo nije potrebno napominjati, smanjuje nauštrb povampirenog neživota. O tome bi osobito vrijedilo pisati.

[xiii] Lefebvre, Henri. Urbana revolucija. Beograd, Nolit, 1974, str. 50.

[xiv] Primjera ustrajavanja na nedjelotvornim sistemima je mnogo – spomenimo tek one dobro poznate, kao što je korištenje neobnovljivih izvora energije, poput uglja, ili pak regulacije za izgradnju parkinga ili zoniranje predgrađa u SAD-u.