DVA OPUSA ZA JEDAN TEATAR

Povezani članci

• CRTAČ I KALIGRAF MOCA
• Kome to smeta Komšić?
• Zoran Ivančić:Dođite danas u Dom Mladih i budite strpljivi
• Pavle Stanišić: Vjekovo
• Hrvatska kao vječna ratna zarobljenica
• Mostar Arabesque briljirao na Mediteran Open Dance natjecanju

Današnja sjećanja na godine u kojima sam nekim kasnim vlakovima, što su posljednji kretali sa sarajevske željezničke stanice, odlazio prema Zagrebu da bih pogledao kazališna čuda, koja su kao sa stvaralačke trake dolazila na pozornicu Teatra ITD, obojena su nostalgijom i sjetom… Bila je, ne samo moja mladost već i mnogih teatarskih strasnika iz negdanje Jugoslavije (!!!), inficirana, na svojevrstan način kontaminirana jednom posve novom kazališnom ali i političkom energijom, koja nije samo mirisala, nego je, neminovno i nosila promjenu!

Predstave poput Durbešićevog Magbeta (po Jonesku) ili Parovih i Grasovih Plebejaca koji uvježbavaju ustanak, pa Violićeve i Brešanove Mrduše, siguran sam sad, u svojoj ljudskoj i teatarskoj zrelosti, bitno su uticale na društvenu svijest širokih masa (ne samo i jedino intelektualaca!); rađala se tu konstruktivna energija sa dvostrukim učincima, onim glede neminovnih socijalnih gibanja i promjena i stanovitog osvješćivanja sredine jednim angažiranim, ali i europeiziranim teatarskim repertoarom…

Uloga Studentskog centra, zagrebačkog, ne samo kao mjesta iz kojeg je kretala ova osviještena i estetski opismenjena akcija, bila je nemjerljiva u višedecenijskim kulturologijskim presjecima.

Iza kompletne teatarske i svekolike druge akcionosti Teatra ITD stajala su dva čovjeka, dvije svojevrsne karijatide svih uspjeha širokog spektra i ogromnog uticaja na društvenu svijest Teatra ITD. Prije svega to je književnik, filozof i teatrolog Vjeran Zuppa i grafički dizajner Mihajlo Arsovski.

I dok je Vjeran Zuppa literarno i filozofski mislio cijeli koncept ovog čudesnog komornog stjecišta teatarskih strasnika ali i poglavito znalaca tetra (Durbešić, Paro, Lamza, Vindakijevič, Radić, Violić, Hajdarhodžić, Lasta, Šerbedžija, Vidović…) dotle je estetsku auru ovog kultnog zagrebačkog kazališta dao svojom letraset fazom grafički dizajner Mihajlo Arsovski.

Skoro da nisam u teatrologijskoj literaturi i teatarskoj povjesti našao podatak da grafička slika formira dijelove estetske temeljnosti, kao što je to bilo u slučaju dizajnerske poetike Mihajla Arsovskog. Njegovi plakati i večernji programi predstava uz obavijesnu (koja nije zanemarljiva!) imali su i autonomnu likovnu vrijednost i gotovo paralelni artistički život sa predstavama koje su oglašavali (?!).

Arsovski je smislio estetiku svih prostora Studentskog centra, pa je, nerijetko, diktirao ne samo prostorne nego i filozofijske konotative cijelog projekta – pokreta Teatra ITD.

Zuppa i Arsovski ostaće u povjesnici zagrebačkog, hrvatskog, ali i ex jugoslavenskog teatra zabilježeni kao estetski tvorci i rodonačelnici jedne sintetske teatarske formacije u kojoj, između izrazito suvremene (i danas bi to bilo suvremeno!) režije i glume na eksplicite angažiranim europskim i domaćim tekstovima i kompletne likovne sadržajnosti predstave, odnosno predstava, ambijenta i ozračja u kojem se sve dešava, može stajati znak jednakosti!

Do danas, nažalost, niti hrvatska teatrološka misao, osim površno i fragmentarno, nije dubinski analizirala i istražila fenomen Zuppinog teatarskog čuda, u koje su svoje poetike ugrađivali i pisci Ivo Brešan, Slobodan Novak, redatelji Žorž Paro, Tom Durbešić, Žiro Radić, Ivica Kunčević, kostimografkinja Marija Žasrak, a gdje je glumstvena suvremenost, ako ne porodila, onda zasigurno potvrdila Hajdarhodžićevu, Šerbedžijinu, Vidovićevu, Vukmiričinu, Vasarijevu, Subotićkinu i druge dignitetne glumačke poetike.

Teatar ITD nije bio samo prozor u evropski teatarski svijet, on je prije svega bio jezgro jedne filozofski i književno fundirane kontinuirane akcije mijenjanja do tada petrificirane socrealističke svijesti u kazališnoj umjetnosti, ali paralelno i bitno posljedično i u književnosti i filozofiji.