ENG
DUHOVNIK O DUHU
Autor/ica 👤Gradimir Gojer
Povezani članci
Radomir Konstantinović „Duh umetnosti“, University Press, Sarajevo, 2016.
Piše: Gradimir Gojer
Srpski književnik i filozof, čovjek koji je do kraja prozreo naše vrijeme zaronjeno u duboku infekciju nacionalističkih i fašističkih strasti, autor neprevaziđene studije mentalitetnih ponora Srbije, ali i drugih balkanskih zemalja, čovjek koji je pred oluje posljednjih ratova, izgovorio na skupu o Miroslavu Krleži u Sarajevu čudesnu, profetsku rečenicu: „Kriza je duboka, naše šanse su velike“, svoj život okončao je u Beogradu (27.10.2011.) Sama po sebi ova činjenica o odlasku velikog Radomira Konstantinovića možda bi bila tek životopisni detalj. Međutim, izdavač njegove najnovije knjige Duh umetnosti, University Press (izdanja Magistrat) svjesno je u bio-bibliografskoj bilješci naveo rečenicu koja potpuno oslikava vrijeme i duh u kojem je posljednjih decenija, od Miloševićevog doba do danas, živio ovaj član Akademije nauka i umjetnosti BiH: „Na komemoraciji se nije pojavio niko od aktuelnih predstavnika srbijanske vlasti.“
Da se bogati opus Radomira Konstantinovića, koji je godine svoga urednikovanja poklonio uglednom Trećem programu Radio Beograda (pjesme Kuća bez krova; romani Daj nam danas, Mišolovka, Čisti i prljavi i Izlazak; esejistički i teorijski radovi: Ahasfer ili traktat o pivskoj flaši; Pentagram, beleške iz hotelske sobe, Filosofija palanke, Biće i jezik u iskustvu pesnika srpske kulture dvadesetog veka I-VIII, Dekartova smrt, Beket prijatelj; Miloš Crnjanski, Na margini…) ne završava, naravno, da se i ne može završiti, obzirom na njegovu veličinu i značaj, najbolje su zaključili kritičar Milorad Belančić i piščeva supruga Milica Konstantinović. Oni su se potrudili da preostali rasuti materijal istinskih biljura književnoga stvaralaštva Radomira Konstantinovića dopre do čitatelja našega doba. Njegove eseje koji pokazuju, prije svega, piščevu znatiželju, širinu interesiranja za pojave u umjetnosti, ali i u životu, prijesnom, tegobnom i nerijetko zloslutnom, okupili su Konstantinovićeva i Belančić u knjigu pod naslovom Duh umetnosti. Nema bolje legitimacije za agilnog izdavača i urednika ove knjige, Dragana S. Markovića, koji je stvarna duša University Pressa, sarajevskog, od ovoga izdanja, koje nije prosti zbir esejističke ostavštine Konstantinovićeve…
Dapače, priređivači su mudro sačinili prije svega odabir, a potom napravili šest nevjerojatno različitih, a opet korespodentnih cjelina.
Prva, pak, cjelina donosi u uvodnom tekstu možda najtemeljnije pitanje Kome je umetnost namenjena, a potom slijede tekstovi Aeroplan od hartije, Obračun sa sobom, Igra sa dokumentom, Ahasfer danas i Da li je duh nepristojan?
Znakovit je drugi predio esejističkih biljura (Ko je Barbarogenije?, Još jednom o Barbarogeniju, Osvajanje Evrope, Agonija genija). Potom slijedi tekst eseja koji me je duboko potresao svojom istinitošću, nevjerojatnim kauzalitetima, ali prije svega, primjenjivošću na našu više nego tragičnu svakodnevicu. Tekst nosi naslov Tigrovi od porcelana, pa kao i posljednji esej iz te cjeline Genije diletantizma više nego jasno artikulira pjesničko-filozofske dileme oko (ne)življenja, oko rituala, de fakto umiranja unutar tragičkih kulisa, ali i suštine naše besmislene svakodnevice…
Treći predio knjige donosi eseje Od kritike do zanosa, Božanstvo masovnog i antiumetnost, Neko treba da nosi đubre, O umnom i bezumnom, Smisao za vatru i Pas koji puši.
Uvjeren da je Konstantinović i za života, a i danas, istinski autoritet kada je u pitanju procjena literature i filozofije, bio sam ne malo osupnut sjajem analitičke, ali u isto doba i neke čudne artističke zaigranosti kada je u pitanju Konstantinovićev opservans likovne umjetnosti, uopće. Jer, u četvrtom pasažu ove knjige on će nam pokazati na najzorniji način kako se čita slika, kako se primaći (ili odmaći??!!) od artefakta. U ovom pasažu, koji počinje esejom Igra sa Rembrantom, a slijede: Priča o čovjeku koji je prvo morao sve da zaboravi, pa Povratak materije, Priče od šećera, svi vezani za likovne senzacije, nalaze se dva neodoljiva Konstantinovićeva upliva u umjetničke opuse Dade Đurića i Ede Murtića…
Vernisaži kojima je nazočio veliki Konstantinović postajali su događajem već i njegovim prisustvom, koje je umjetnini dometalo ne samo sjaj društvene prestižnosti, već je umjetnikov kauzalan odnos prema pojedinim izlošcima ono što stvara potpuno novi autorsko-gledateljski splin.
U petom predjelu knjige (Dela – iz metafore kulture, Biti nepomiren sa svetom, Stvari oko nas pevaju, Jači od stila, Čovečanstvo, prisutno u svome odsustvu i Đavolje društvo) možda sam najviše osjetio Konstantinovićev skoro melankolični odnos prema svemu što ga je od umjetnosti do prijesnog života inspiriralo na za njega uistinu sveti akt pisanja!
Poslije šestog dijela (Ne još pa ipak već, Maska kritičkog objektivizma, Pojac kreveljator, Iskrivljeno ogledalo glume, Protiv psihološke drame i O indiferentnom žvakanju), u kojem se Konstantinović autorski snažno referira i na prikazivačku umjetnost, priređivači su dali napomene uz ovo izdanje, kao i bogat registar imena.
Knjige poput Duha umetnosti raritetne su, prije svega zbog imperijalne, snažne artističko pozicionirane čuvstvenosti, kozmički neuhvatljive filozofske i poetske razbokorenosti uma, pa predstavljaju velike trenutke srpske umjetnosti i kulture, emanirane svakim trenom življenja Radomira Konstantinovića.
Nikada neću zaboraviti posljednji susret sa velikim piscem i profetom, Konstantinovićem, koji je pokazao svoju skromnost, ali i krik duhovnika za duhom, krik permanentno prisutan, dok smo pričali u ivanjičkoj brvnari, kućici u kojoj je svoje filozofsko-poetske fantazme i realnosti saopćavao nekolicini nas koji smo kroz njegove riječi bez daha sušali simfoniju uma.
Čitajući danas knjigu Duh umetnosti svaki čovjek koji trpi udarce neizvjesne svakodnevice ima šansu uživati u trenu bestežinstva i vanvremenosti u moćnom tumačenju Radomira Konstantinovića.
Autor/ica 👤Gradimir Gojer
