DRŽ’TE LOPOVE, AKO VI BASTA!

Povezani članci

• Arben Idrizi: Zvijeri vole otadžbinu
• ‘Alibaba og lille lam’ – muzički zagrljaj sjevera i juga
• Vidimo se u Fažani u drugom tjednu rujna
• Jelena Topić napokon otkrila zašto je stajala na trgu u Prijedoru i šutjela
• Miroslav Krleža: Zbogom – Na rubu pameti (4)
• (JUGO)NOSTALGIČAR

foto: portalanalitika.me

crnogorskim modernistima

Ako ne znaš ko je, u našim balkanskim trvenjima, što i koliko skrivio, sačekaj da pohare i krvoprolića prođu i pogledaj oko sebe. Krivci svemu tome oni su koji su profitirali.

Ogoliće ti se sve geopolitičke strategije kad jezivo biće kapitala pokaže svoju moć, u njoj ćeš prepoznati uzrok i posljedicu stravičnog vremena kome smo nazočni bili.

Vidjećeš i buduće sunovrate brzometnih bogataša koji će pasti pred novim zidom novih otimača. Takva je igra političke sudbine.

A mi smo u Crnoj Gori skloni fatalizmu. Kakvo je vrijeme bilo, bremenita nam se budućnost sprema. Sve to pokriva šarenilo reklama o našem slobodarstvu i međunarodnom priznanju. Malena imperija puna djelatnika, izabranih po mjeri sticanja bogatstva.

Novac traži Sreću, Hrabrost i Mudrost.

Tri složne sestrice zvučnih imena motaju se oko otimača, čekajući ishod avanture onih koji su se obogatili. Bogatima i ne treba čuvar ako poštuju i slušaju što im ove tri pratilje sudbine bogatih šapuću. Ko je već imao sreću uza se pa je stekao bogatstva, mora dozvati hrabrost da sa bogatstvom živi. Savjest mu ne treba, ostavio je siroticu kad je na zli put krenuo.

(Poznajem čovjeka koji se bogatstva boji, iako ga je sreća, da ga nađe, pohodila.)

Kad sreća dovrši svoju zadaću onome što stiče, pametan bogataš dozove hrabrost. I krene dalje, horizontom omamljen. (Poznajem čovjeka koji je imao i hrabrost uza se, ali se bogatstva bojao.)

I sve će rasti, tim obogaćenima mnogim dobrima ovoga svijeta, sve napredovati, množiti se, do časa kad počine grešku: zaborave jednu od sestara na svom putu od bogatstva ka nemjerljivom bogatstvu. Previde da se mora biti svetački mudar kad si na tronu i imaš ambiciju da tvoriš imperiju.

Zanio se pokoji takav, strasno gajeći nadljudsku čežnju za beskrajnim bogaćenjem, htijući što ni u snovima skovanim od nezajažljivosti ne dolazi – smetnuo dinast s uma da se božanska slika nalazi među siromašnima, poniženima, trpeljivima i prevarenima.

Krenuli su tim putem kad se nije moglo vidjeti što čine. I u sredini putovanja ka visu izgubili su mjeru.

Pad im se nazire na kraju puta ka imperiji – njima koji gladni nikad nisu bili. Zaboravili su takvi optimisti, ispršene vođe naroda, da se podmuklog neprijatelja paze – Nehaja. (Poznajem čovjeka koji je imao sreću i hrabrost, i mudrosti dovoljno, ali se bogatstva bojao.)

Bogatstvo daje slobodu samo onima koji svojim bogatstvom nisu okovani; do zla boga teško je upravljati svojim bićem kad imaš premnogo, čuvati se i očuvati da te ne pokrije glib obilja. Rijetka je takva biljka u crnogorskoj flori.

Skorojevički zombiji marširaju Crnom Gorom, umišljeni dinasti svojih sela i sokaka. Ugiba se mirni, skromni svijet pred navalom priučenih biznismena.

Gledaju ubijeđeni serdari i vojvode, gospari, begovi i gazije, u daljinu iz svojih dolova i udolina iz kojih se samo nebesa vide.

Iz tog dubokog i tijesnog sijaset se dinasta i spremilo za let. Držeći u rukama svoje porodično stablo, imena komita među lišćem dubovim. Sve do ovog vremena u koga se useljava strava Crne Gore. Uzvraćaće udarce jedna imperijica drugoj, rascvjetava se zavist i pizma.

Tog časa, kad se zaboravi maksima: „znaj, robe božji, čovjek je uvijek na gubitku!“ počinje potonuće onih od bogatstva i moći. Koji su ubijeđeni da će živjeti hijadu godina. Stići će mnogi od takvih, nehajem i bezbrigom vođeni, blizu sunovrata, nedaleko od kazne.

Oni još ne znaju za to, suviše zadovoljni silinom juriša koji im je dat, koga su prisvojili. Sprinteri ka Eldoradu.

Oni, pak, koji sve vrijeme i u skladu svog pješačenja na stazi sticanja čuvaju uza se sreću, hrabrost i mudrost, uvijek u strahu i od sebe samih, tjerajući oprezom nehaj i bezbrižnost što dalje od svog bića, steći će pravo da svoju moć sačuvaju i prenesu je nasljednicima. Ne misleći na dinastiju već na mukom stečenu djedovinu i porod svoj koga vole radišnošću a ne maženjem.

Sreća je srca kamenog, ne haje za pravdu. Zato je mogu naći, njome se opasati i mnogi zli ovoga svijeta, ubice, monstrumi i prevaranti. Nakon sreće eto uz bogatstvo takvima i hrabrosti, jer nju ne posjeduju samo oni koji su časni. Mudrost, pak, odvajkada, više je ljubila zlo od dobra. Dobrota je majka naivnih.

Tijekom vremena otvorio se put da se uspostave lokalne imperije. I desi se to kad vjera promijeni haljine a umišljena božanstva okrenu leđa događajima. Potom, traje sve to, živo i u prividnom skladu, do onog doba kad sestrice, junakinje vječnosti, osjete da su napuštene od onih koji su doskora imali sreću, bili hrabri i mudrošću se opasivali.

Pa se obiljem zanijeli, štošta zaboravili. Vrište sestrice praznim prostorom koji sluti promjene, čekajući novu smjenu, dozivajući one iz sjenke plačnim glasovima: „O vi, koji ste se bojali bogatstva, a imali uza se nas: sreću, hrabrost i mudrost, budite sigurni – bliži se pad dinastija i imperija. Rasutih po malenoj Crnoj Gori kao da je ona, u najmanju ruku, Amerika Velika!“

A na drugoj strani litice koja dijeli oskudicu od obilja, nepravedno od pravednog, oteto od pravo stečenog, krenule su nove potrage čovjeka, kolona novih ljudi. U zabran u kome klijaju, niču sazrela nadanja, čuje se jeka – to poznanstva sa Srećom, Hrabrosti i Mudrosti novi jurišnici ištu.

Eno, na ledini, klice novog stabla nadojenog krvlju, suzama i znojem, eno i embriona onih koji su naredni profitu. (Poznajem čovjeka koji nije htio novac i moć. On mi kaza da su sestrice već prešle drugu stranu mosta da dočekaju one koji za drugačijim bogatstvima žude). Pa kad im se desi da mijenjaju i grade, kako im bude u družbi sa njima: Srećom, Hrabrosti i Mudrosti. Da li će se ponoviti priča, ili svaka etapa drugačiju fabulu kuje?!

Kaže se: pravednima Bog pomaže. Ma vraga! To se samo, u društvu i istoriji, uspostavi smjena straže. Onih koji su, odlazeći, a krivci ljudskoj patnji, sa onima kojima se pruža prilika da se snađu, novi sklope dogovori. Sve ostalo što vam propovijedaju najodurniji među učiteljima: sveštenici i političari – tlapnja je.

Politika i religija zajedno – budućnost i svijet u njoj bez nade.

Politika svoje konstrukcije, religija svoje špekulacije – društvena opcija sa nešto više vedrine.
Skaska onih koji se spremaju za novi let – to još nije pročitano iz knjiga u kojima piše o utopijama i dinastijama. Ne zaboravimo: Crnogorci vole podjednako i jedno i drugo.

Bajke pogotovo skloni su osluškivati oni. Još ne vidjeh narod koji se više od njih ponosi poluistinama. A ipak se u sve na svijetu bijelom razumiju. Z’isto – mi ka’ malo ko! Voljni da iznova krenu da slave narednu imperiju i drugačiju dinastiju. I da joj služe.