Đorđe Matić: Adieu Juliette

Foto: Juliette Greco 1962. (COLLECTION CHRISTOPHEL / AFP)

“Sad mrtvo lišće oko nas se kupi”

Pjesma Les feuilles mortes, Uvelo lišće (a ne “Jesenje”, zabune radi, kao iz našeg turobnog, starogradskog tročetvrtinskog refrena), danas je poznatija (nažalost?) po svom engleskom prijevodu kao Autumn Leaves. Na tekst Žaka Prevera (eh, to ime kao javka tolikih jugoslavenskih mladosti, generacijama – pitam se čita li ga još itko?; možda još samo one legendarne bibliotekarke po provinciji?), to je blaga i snovita (post)impresija o prošloj ljetnoj ljubavi dvoje mladih ljudi, idealiziranoj, ljubavi koje se subjekt prisjeća u jesen dakako, kad opada lišće, u simbolu prolaznosti i neponovljivosti prvih senzualnih iskustava. Stihovi Preverovi sigurno bi bili zaživjeli, napravljeni pod rukom najnježnijeg od francuskih pjesnika, no vječni život i dovršenost dat će im tek muzika na koju će se stihovi trajno pjevati. Tek tada ovo savršeno malo djelo, jednako prepoznatljivo, smirujuće i uvijek izmičuće, neuhvatljiva identiteta, moglo je krenuti u svoj novi život, pokazujući se svaki put u novoj inkarnaciji. Rijetka je pjesma koja ima toliko lica – kao kakva Roršahova mrlja gdje jedni vide rastvorena krila leptira, a drugi u prirodi nepostojeće forme, arhetipske obrise.

Na prvi pogled djeluje upravo suprotno. Svatko će u njoj na mah čuti i osjetiti skoro pa bit posebnog, jedinstveno francuskog osjećaja, doživljajnosti pa onda i škole pisanja, odavno utisnute u kolektivne kulturne memorije. Pjesmu je najprije obesmrtio opet jedan emigrant – iznenađujuće, s obzirom koliko ga čvrsto vežemo za tu istu francusku kulturu, za ono što se zove la francité – “francustvo”. Legendarni Iv Montan, Talijan porijeklom, pjevao ju je 1946. u filmu Vrata noći, delikatno i poneseno, svojim čuvenim prelazima iz raskošnog, jasnog baritona u visoki falset – što je čarobna metafora francuske i evropske poslijeratne muškosti: muškarac je još uvijek virilan (dubina baritona), ali se i otkriva, osjetljivo i ranjivo (u visinu i tanašnost falseta, u “ženski glas). Prvi put mu, baš kao u Arsenovoj mnogo kasnijoj Tvoje tijelo – moja kuća, trebaju zaštita i pomoć.

Tri godine kasnije, 1949, mladi Majls Dejvis došao je prvi put u Pariz i po prvi put, kako je frapantno rekao, “osjećao se ljudskim bićem”. Upoznao je Žilijet Greko, muzu Sartrovu i svih egzistencijalista s Lijeve obale, i zaljubio se u nju odmah, u jedinu mladu ženu koju je, kako je poslije još frapantnije govorio, “tretirao kao ljudsko biće”. Nijedno od njih nije govorilo jezik drugoga, i Greko mu je mnogo pjevala – između ostalih i Les feuilles mortes. Majls će pjesmu ponijeti u Ameriku, snimiti je kao instrumental i inaugurirati je kao suptilni džez-standard.

Otkud šansona, jedna dosta “kvrgava” forma, pričajuća, neravna metra i ritma, u džezu – formi gdje je postojanost pulsa, “swing”, osnovna komponenta? To je već drugo po redu lice pjesme. Njena harmonska progresija, u takozvanoj “ii-V-I” sekvenci koja ima izuzetnu fluidnost akordskog toka, u isto je vrijeme i jedna od najtipičnijih džez-progresija – ne treba više od koraka imaginacije pa da se nakon rubato uvoda, drugi dio kompozicije pretvori u blagi sving i pjesmi ponovo promijeni pojavu, bez obzira kako se ona najprije predstavila.

Na kraju, ostalo je još jedno lice – za razliku od prva dva – neopjevano. Uvelo lišće mnogi u nas doživljavali su kao eho prepoznatljiv, možda čak ovdašnji, a pjesmu nekako kao “našu”. Ta neobična familijarnost u zvuku nije samo iluzija niti jedino znak duge sublimacije, kulturne i tonske, do točke kad nam kulturno nasljedstvo proradi nesvjesno i učini da motive došle od drugdje prepoznajemo kao svoje. Muziku je napisao Žozef Kozma – ili kako se prvo pisao József Kozma, mađarski Židov, također emigrant u Parizu, i u nju se tajnovito zaista prelilo nešto od ovdašnjeg, istočnoevropskog, melankoličnog rukopisa i otiska. Tako, u kontinuitetu, dvije među najznačajnijim figurama francuske pjesme i kulture dvojica su Istočnoevropljana, Kozma i Aznavur(ijan); jedan iz samoga centra geografije i jedan sa samoga ruba. Stvari, naročito te s kulturama, pokazuje se po toliki put, nisu nikad onakve kakve izgledaju. Teško da je onda slučajno što je na jednoj od dvije sačuvane (kućne) snimke na kojima pjeva Danilo Kiš, upravo Les feuilles mortes koju Kiš izvodi u originalu, prateći se na gitari. Istočnoevropljanin, ravničar s crnogorskim korijenima, emigrant u Parizu tu je, kao u jezgru, uhvatio tolika kulturna nastojanja i nasljedstva generacije, možda i čitavog jugoslavenskog poslijeratnog senzibiliteta, kao i centralno i istočno evropskog, sve redom jedinstveno u svojoj hibridnosti.”

Iz teksta “Šest lica tišine”, 2015.