ĐORĐE KRAJIŠNIK: Važno je ostati izvan generičkog stava kolektiviteta

Izdvajamo

• Pitanje povjerenja kritičarkama i kritičarima ostaje pitanje vlastite procjene i čitalačkog iskustva. Veoma je lako, na uzorku od svega nekoliko tekstova nekog autora, provjeriti valjanost njegove prosudbe i da li joj vjerovati. Odnosno, ocijeniti da li je tekst istinski izraz kritičarevog promišljenog i argumentiranog mišljenja, ili honorirana reklamna vrpca. Kritika je, ponoviću, i potreba da se razgovara sa drugim, da se ostvari komunikacija i izrazi ono na što nas neki tekst upućuje. Kako bismo promislili, sa drugim ogledali, kroz naš susret sa knjigom, naše ljudsko.

Povezani članci

• IZLET
• Mostarski pjesnici Srebrenici
• Grand prix 53. MESS-a za predstavu Galeb Tomija Janežiča
• Intervju – Snježana Kordić: Ovdašnja društva su zaglibljena u besmislenim, apsurdnim temama
• Amir Hrnjičević: Vjerni tuđini
• 1941. Godina koja se vraća: Pismo

O stanju kritičke misli kod nas i autorskom iskoraku u poeziju razgovarali smo sa Đorđem Krajišnikom

Đorđe Krajišnik je književni kritičar, kolumnista i novinar dnevnog lista Oslobođenje, kao i mjesečnog magazina Dani. Objavio je više stotina razgovora i tekstova na različite teme vezane uz umjetnost, kulturu, izgradnju mira, antifašizam i lijeve politike. Prošle godine objavljena je njegova prva knjiga, zamisli zambezi iz riblje perspektive (Buybook, Sarajevo), koja je već doživjela prevode i na druge jezike, kao i izdanja van bosanskohercegovačkog govornog područja. S Đorđem smo razgovarali o ovoj zbirci poezije, književnoj kritici i aktuelnom stanju u umjetnosti na našim prostorima.

Razgovarao: Aldin Karahasanović

Poznajemo vas kao kritičara, kolumnistu, novinara, moderatora… Prošle godine objavljena je vaša prva knjiga. Kakav je osjećaj biti “na drugoj strani”?

Osjećaj je, moram priznati, potpuno drugačiji od onoga koji imam u pomenutim drugim ulogama i poslovima kojima se bavim. Sada sa ove tačke gledano jasno mi je da sam morao, bar privremeno ili u nekim slučajevima trajno, suspendovati sve te druge oblike sebe i doći do jednog drugačijeg, čak i za sebe samog nepoznatog sebe, kako bih ušao u proces rada na knjizi zamisli zambezi iz riblje perspektive. To je, da budem jasan, podrazumijevalo da ne budem ni kritičar, ni kolumnista, ni novinar… već da tragam za jednim novim uglom gledanja na svijet u sebi i oko sebe. Jer me u književnosti od mojih prvih susreta sa njom nekako najdublje pokretala ta njena moć za izmještanjem iz svakodnevnog i realijama sputanog osjećanja egzistencije, da bi se zakoračilo u novo, nepoznato, puno mogućnosti i otvorenih pitanja. Nekome bi se možda činilo da ta vrsta ranije pomenutog mog pisanja, od kojeg živim, pomaže u književnom radu, međutim neko sam ko se na privatnom planu, u svom razumijevanju onoga što književnost jeste, jako opire svakom simplificiranju književnosti na dnevno-hroničarski žurnalizam.

Rad na knjizi zamisli zambezi iz riblje perspektive jeste bio jedan sveobuhvatan proces. I na nivou mene kao ličnosti, i na planu mene kao autora koji ima neko ranije iskustvo u radu na tekstu. Morao sam sve to ranije znanje o tekstu, pa i pročitano, sažvakati i odbaciti, lišiti se svakog predubjeđenja, da bih ušao u potragu za vlastitim jezikom, onim jedinim jezikom kojim mogu govoriti iz sebe, o sebi i onome što vidim ili pak ne vidim. Jezikom ruskih formalista govoreći, bilo je nužno izvršiti deautomatizaciju vlastite percepcije, učiniti kamen kamenom, i mnogo toga se odreći, uspostaviti jasna i rigorozna pravila i zahtjeve, da bi se došlo do izraza koji je mogao sažeti sve ono što me u igri podsvijesti i fleševa stvarnosti zaokuplja, da ne kažem obuzima.

Poezija kao iscjeljenje od robovanja novinskim rokovima

Čitajući zamisli zambezi iz riblje perspektive nisam se mogao oduprijeti osjećaju da je čitava zbirka – jedna pjesma. Kako je izgledao proces pisanja? Kako ste pristupili ideji (ako je ona uopće postojala) da će pjesme koje pišete naposljetku biti cjelina? Jesu li ove pjesme više produkt slika i osjećaja ili su primarno vaše eksperimentiranje sa granicama jezika i forme?

Suštinski, niste u krivu pri tom osjećaju. Ja bih dodao još da je to, ili bi moglo tako biti, jedna noć u pjesmi, od njenog početka do trenutka pred svitanje. Sa druge strane, to je i ponoćni tango sa elementima psihotrilera, ili pak jedan tunel ulančanih snoviđenja, od ushita snivanja i seksualnosti do najdubljih košmara i strahova djetinjstva. Istina je, nekolicina stihova tu je kao neophodan putokaz ka dalje, tokom zambeza. Tako da, istina, jedno od mogućih čitanja ove knjige jeste i to, da je ona jedna pjesma ili poema u fragmentima. Dodao bih da je to i igra sa neizrecivim, borba sa bjelinom koja nastoji da suspregne svaku potrebu za govorenjem. Na koncu, to je i dubinski solilokvij, prolazak kroz niz stanja, lica, spolova i oblika. Bježanjem od direktnog pjesničkog ja, ukotvljenog u setu patetičnih emocija koje se refrenično ponavljaju u ovdašnjoj književnosti, u niz drugih oblika sebstva ili nesebstva, nastojalo se doći do onog suštinskog ili bar istinitijeg ja. Onoga koje se imenuje bez bilo kakvih nanosa ranijih spoznaja o sebi. Ali koje, treba to kazati, ni u kom slučaju ne treba nužno vezati ili ne vezati za samog autora i toga kako ga drugi prepoznaju.

zambezi su mišljeni, onog trenutka kada su u tekstu konstruisani, kao otvorena struktura, koja se ponavlja, ali ne kao puka repetitivnost, već kao svaki put iznova proživljeno iskustvo kretanja.

Neću reći da je ta forma bila jasna od prvog trenutka rada na knjizi, ali je postojala svijest da se od jedne gomile početnog materijala koja se našla ispred mene, mora, ako će to na koncu knjiga biti, složiti jedna koncepcijski jasno zaokružena cjelina. Nemam ništa protiv drugačijih viđenja knjige, ali mi je kao čitaocu jako važno da knjiga ima svoju jasnu priču, da je kao cjelina mišljena, od naslovne do posljednje stranice. U zambezima se nije održalo ništa što nije zadovoljavalo kriterije postavljene nakon prvog rezanja viškova i nedovoljno autentičnih stihova.

Nikad me nije privlačio eksperiment sam po sebi, odnosno eksperiment koji je sam sebi svrha. U pogledu zambeza bila je posrijedi jasna potreba da se u jeziku neponovljivog trenutka u kojem jesmo nađe onaj izraz koji može, na najpotpuniji način, iskazati slike i emocije čovjeka u okvirima onoga što on u datom trenutku jeste, sa svim podražajima, težinama i pritiscima koji ga baš takvim, kao jedinim mogućim, u jednom isječku vremena, čine.

Poetički diskurs znatno se razlikuje od kritičko-analitičkog. Osjećate li nekad da vam je nakon pisanja kritika i aktivnog djelovanja u književnom životu teško “ući” u poeziju, ili je to pak jednostavan i prirodan proces? Je li poezija za vas možda svojevrsno privatno „čišćenje“ od drugih žanrova koje pišete?

Poezija je bila za mene i više nego čišćenje od drugih žanrova. Rekao bih, a da ne zvučim suviše fatalistički, da je ona bila iscjeljenje, pružena ruka da iskočim iz trenja i kolotečine robovanja novinskim rokovima, da osvijestim vlastiti jezik mnogo snažnije i sveobuhvatnije od onoga što nudi bilo kakvo pisanje koje je uslovljeno nekim vanjskim moranjem ili pritiskom. Jedini pritisak i imperativ u procesu kakav su bili zambezi je bio najprije doći do sebe, a potom ni u kom smislu ne odstupiti i izdati tog jedva pronađenog sebe.

O savremenoj kritici i njenoj publici

Često steknem dojam da umjetnost “konzumiraju” gotovo isključivo ljudi koji se njome na neki način bave. Ljudi koje sretnem na Bookstanu su većinski iste osobe koje srećem na događajima vezanim za druge vrste umjetnosti. Kako gledate na “uske krugove” uživaoca umjetnosti na našem prostoru? Koliko uopće ima smisla baviti se umjetnošću u takvom okruženju? Na koji način se ta zatvorenost odražava na umjetničke domete lokalne scene?

Uski krugovi, oni su samo posljedica opšte zapuštenosti našeg društva. Mi za gotovo tri decenije Dejtonskog mira nismo učinili gotovo ništa da vratimo dostojanstvo našoj kulturi i umjetnosti. Naprotiv, na jednom sistemskom nivou je učinjeno sve da svaka institucija kulture, svaki pojedinac i pojedinka koji se bave umjetnošću i kulturnim radom, bude srozana do te mjere da nije u stanju bilo šta drugo raditi sem vegetirati kao statični objekat u stihiji i propadanju.

Da bi stvari dopirale šire van uskih i sve užih krugova nužno je kultivisati, obrađivati, zasijavati tu njivu neoranu (ne mislim pod time da je se gnoji otrovima tradicionalizama i mitomanije). Ali, kako se sada čini, nema onih koji bi imali volje zasijati organski, s rizikom da će prvih godina sigurno biti na gubitku, da bi u nekoj sretnijoj budućnosti neki žeteoci imali više žita nego kukolja.

Pitanje smisla bavljenja umjetnošću, pak, ima više veze sa individualnim pulsiranjima, na njega, koliko god da ga se ticao, društveni okvir ne bi smio uticati. Drugim riječima, odgovor na pitanje ima li smisla baviti se umjetnošću svaki umjetnik koji drži do sebe, ma gdje se nalazio i u kakvim uslovima živio i stvarao, traži svakodnevno. Ono je to sa čime se on bori, što iskušava i dovodi do krajnjih mogućnosti i granica. Stoga, mišljenja sam da okolnosti u kojima se stvara ni u kom pogledu ne igraju presudnu ulogu.

Umjetnički dometi lokalne scene, koliko god okolnosti bile nezaobilazan faktor, onakvi su kakvi su dometi njenih stvaralaca. Ukoliko umjetnici i kulturni radnici pristanu na nametnuti okvir bez otpora, ukoliko ne propituju, ili se samodopadno kite provincijskim perjem, te ukoliko ne izlaze iz matrica uporne kulturno-umjetničke reciklaže šlagera socijalističkog doba, onda su i dometi, da tako kažem, čaršijski. Ako pak bez ziheraške računice odgovaraju kao stvaraoci na izazove vremena u kojem živimo onda sasvim sigurno da su i njihovi dometi planetarni i civilizacijski.

U vremenu radikalno polariziranih mišljenja i specificiranih eho-komora koje stvaraju algoritmi društvenih mreža, svačije mišljenje je podjednako (ne)važno. Iz perspektive kritičara, koja je pozicija kritike u takvom svijetu? Ima li danas uopće mjesta za kritiku koja obilno koristi stručni diskurs?

To što je trenutak u kojem ovdje živimo nametnuo da je svaka glupošćurina koju izgovori bilo koja polupismena persona posmatrana kao relevantna i vrijedna objave, ipak ne znači da trebamo pristati na estradizaciju mišljenja kao takvog. Neophodno je istrajati u odbijanju da se zagazi u to blato javnog diskursa, koji radi na podražaje niskih strasti dezavuisanog puka. To što većina izgovara ili piše notorne laži, obmane i besmislice, ne smije značiti da svi moramo pristati na takav jezik. Ima smisla uporno otvarati i osvajati prostore za drugačije, neomeđeno i nekontaminirano mišljenje. Koliko god se to činilo mizernim u odnosu na buku koja nas okružuje, važno je ostati izvan generičkog stava kolektiviteta.

Pozicija kritike nije manje važna u današnjim okvirima. Čini se da je potreba za njom možda i veća nego ranije. U obilju sadržaja koji nam danas internetom postaje dostupan djeluje važnim i neophodnim određeno filtriranje.

Dakako, nesumnjivo je da ima potrebe za kritikom koja obilno koristi stručni diskurs. Ona ima svoju akademsku i znanstvenu važnost. Kada je posrijedi kritika u novinskim ili internetskim okvirima stava sam da ona svakako ne bi trebala biti odrođena od stručnog diskursa. Međutim, ne da bi se njime tek tako poziralo pred čitaocima ili da bi se maskiralo odsustvo autentičnog mišljenja i prosudbe. Već u upotrebi koja je svrsishodna i nužnošću samog teksta utemeljena. Sa druge strane, pobornik sam onog Gombrowiczevog naputka, da književna kritika već sama po sebi jeste i književnost, te da kao takva treba biti mišljena i pisana. Obraćamo se njome ipak nekom čitaocu/teljici, pa se čini važnim da mu/joj prenesemo neku emociju, da potaknemo određenu radoznalost u njegovom/njenom čitalačkom interesovanju.

Čitalačko iskustvo kao vrijednosni orijentir

Kritički diskurs se znatno izmiješao sa diskursom PR-a. Marketing je ušao u sve pore društva i kao da se izgubila neovisnost kritičkog mišljenja. Sve češće kao kritiku zapravo imamo prikriveno oglašavanje. Možemo li danas uopće vjerovati onome što kritičari i kritičarke tvrde?

Rekao bih da mnogo toga biva prihvaćeno po halo efektu. Ne na osnovu vlastitog iskustva, nego zbog toga jer je tamo neko rekao da je to dobro. I to je ono što mi najviše smeta u svemu tome. Posebno ta razina osiono ignorantskog garda, koji insistira da uopšte ne postoji mišljenje koje nije u skladu sa važećim obrascima.

Nemam, pri tome, ništa protiv PR-a u književnosti, on je nužnost vremena u kojem jesmo, važno je da ljudi kupuju knjige, ali insistiram na jasnom diferenciranju onoga što je reklama i što je istinski utemeljeno i iskreno artikulisano mišljenje o valjanosti nekog teksta. Posebno u okolnostima u kojima postoje književna lica koja determinišu cijele scene. Kada to kažem, mislim prije svega na slučajeve da jedan čovjek ili jedna interesna skupina unutar književnog polja, odlučuje koga će se štampati, koga nagraditi, koga će biblioteke otkupiti, a novine hvaliti. Dok mnogi drugi, vrijedni ali manje bliski promicateljima, ostaju uskraćeni za jednaku priliku da dođu do potencijalnih čitaoca i poštovaoca njihovog djela. Nastojim svojim radom, kad god je to moguće narušavati postojanost takvih struktura.

Prevashodno jer mi je stalo do književnosti, i do jednakih prilika za sve ljude koji se danas odluče dati sobom u stvaranje nečega tako neopipljivog, ali opet važnog i spasonosnog, kao što je književnost.

Pitanje povjerenja kritičarkama i kritičarima ostaje pitanje vlastite procjene i čitalačkog iskustva. Veoma je lako, na uzorku od svega nekoliko tekstova nekog autora, provjeriti valjanost njegove prosudbe i da li joj vjerovati. Odnosno, ocijeniti da li je tekst istinski izraz kritičarevog promišljenog i argumentiranog mišljenja, ili honorirana reklamna vrpca. Kritika je, ponoviću, i potreba da se razgovara sa drugim, da se ostvari komunikacija i izrazi ono na što nas neki tekst upućuje. Kako bismo promislili, sa drugim ogledali, kroz naš susret sa knjigom, naše ljudsko.

Koji kritičar/ka za vas predstavlja autoritet? Čije kritike rado čitate i kome vjerujete? Ko vam je orijentir kada je u pitanju književna vrijednost?

Mislim da je danas jedini vrijednosni orijentir moje vlastito čitalačko iskustvo, koje nastojim svakim trenutkom vlastite budnosti dodatno izgrađivati. Svjestan sam većine pogrešaka u minuloj deceniji svog rada, i sebi mogu obećati da neću dopustiti da mi misao okošta, ili bude zarobljena u samo jednoj perspektivi. Pokušaću još beskompromisnije propitivati i tragati, jer jedino tako vjerujem da je moguće ostati svoj. Ne bih mogao govoriti o autoritetima, jer danas, već u tridesetim godinama života teško da mogu bilo kome pokloniti bezrezervno povjerenje. Radije bih otuda pomenuo kolege/inice čiji rad cijenim, s napomenom da je to samo ogledni uzorak, te da sam siguran da postoji još cijeli niz autorica i autora vrijednih pažnje u našem četveroimenom štokavskom jeziku. Važni su mi i rado čitam tekstove Saše Ćirića, Dinka Krehe, Marka Pogačara, Ivane Golijanin, Borisa Postnikova, autorica okupljenih oko Ženske čitaonice PEN centra BiH i Udruženja Pobunjene čitateljke. Sve su to bitni orijentiri, te svakako da je iznimno važno ostvarivati međusobnu komunikaciju, iskren i na međusobnom poštovanju zasnovan odnos.

Bookstan on Air je realiziran uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.