Dobri ili loši, veliki ili mali narodi

Izdvajamo

• Veliki narodi su u stanju da smognu hrabrost prihvatanja činjenica snagom slobodnog uma, što je osnova prosvijećanosti. Samo slobodan um vodi ka stvarnoj slobodi.

Povezani članci

• Kurspahić: „Mržnja“ iz druge perspektive
• Mario Kopić: Crkva i antisemitizam
• PLAMEN KATEDRALE NOTRE DAME
• Bilježnica Robija K.: Čovik i stablo
• Vuk Perišić: Ne postoji bezopasna mržnja
• Ivanu Zeleniki objedinjene kazne za ratne zločine u Mostaru

Oni koji su u ratu koristili pripadnike drugih naroda kao živi štit sada u miru koriste pripadnike svog naroda kao živi štit u borbi protiv istine 

Nemoguće je dijeliti narode na dobre i loše, ali je itekako moguće dijeliti ih na velike i male. Logički sudovi, dobar kao univerzalno afirmativan i loš kao univerzalno negativan, su neodrživi ako se odnose na narode. U svakom narodu postoje brojni primjeri izuzetnih ljudi dostojnih poštovanja, bilo da su filozofi, pisci, umjetnici, vojnici, političari, naučnici, etc. Ovim primjerima se može nepobitno osporiti univerzalno negativan sud o bilo kom narodu. I obratno: u svakom narodu postoje brojni primjeri izuzetno loših ljudi, o bilo kojem narodu da je riječ. Kako će se neki narod odnositi prema onima kojima se može pred cijelim svijetom ponositi, ili onima kojima su na sramotu tog naroda i cijelog čovječanstva, tako će se sam odrediti da li je veliki ili mali.

Ovo je linija razdvajanja velikih od malih naroda, a ne koliko neki narod broji miliona pripadnika, ili kolikom teritorijom raspolaže.

Smatram da osporavanje presuda sudova na najvišem međunarodnom nivou ima jednu dimenziju kojoj se ne posvećuje dovoljna pažnja. Naime, oni koji su u ratu koristili pripadnike drugih naroda kao živi štit sada u miru koriste pripadnike svog naroda kao živi štit u borbi protiv istine. Sintagma “genocidni narod” je prvi put upotrebljena od strane Srba da opiše stradanja u Jasenovcu, a sada se od strane počinilaca, od onih na terenu do političkog velikosrpskog vođstva, naveliko koristi da bi se poricao genocid u BiH. Zamjenom teza se čitav srpski narod perfidno uvlači u poricanje genocida. Nikada niko relevantan nije nazvao Srbe genocidnim narodom. Tu stigmu i vlastitom narodu nameću nosioci teorije i prakse genocida kako bi proizveli programiranu reakciju: “Mi nismo genocidni narod”. Tako je formiran naprijed navedeni živi štit napravljen od vlastitog naroda. Sintagma „genocidni narod“ je neodrživa jer je esencijalistička i predstavlja ujedno neodrživ univerzalno afirmativni sud, ali se može odlično upotrijebiti za uvlačenje cijelog naroda u poricanje genocida. To je i urađeno i efektu takve manipulacije svjedočimo svakodnevno.

Gdje je izlaz iz ovog začaranog kruga? U katarzi. Je li ona moguća? Generalno jeste jer se desila u Njemačkoj, Kambodži i Ruandi, u zemljama gdje su se desili genocid i holokaust.

U Njemačkoj je proveden proces ovladavanja prošlošću, ona je osudila počinioce i odrekla se nacizma. Nakon toga je na sceni brzi ekonomski rast zemlje. Njemačka je iz pepela Drugog svjetskog rata postala jedna od najrazvijenijih zemalja svijeta.

U Kambodži, u Pnom Phenu postoji muzej genocida koji sam posjetio u februaru 2019. godine. Kmeri su u tom muzeju pred cijelim svijetom priznali i prikazali genocid koji se tamo desio. Nakon decenija rata, ekonomija je među najbrže rastućim u Aziji.

U Ruandi je 1994. godine izvršen genocid nad stotinama hiljada pripadnika naroda Tutsi i naroda Hutu. MKSR je 2006. prvi put donio presudu o počinjenom genocidu. Zapaljena je vječna vatra u Memorijalnom centru genocida Ruande u Kigaliju nakon što je plamen pronesen kroz cijelu zemlju. Ruanda je zvanično time priznala da se desio genocid, dakle prihvatila presudu MKSR. Nakon toga je na sceni brzi ekonomski rast zemlje. Prema afričkim izvještajima, Ruanda je doživjela najveći ekonomski razvoj u svijetu od 2005. godine. Ruanda je postala turistička sila, a nedavno je lansirala u orbitu svoj prvi telekomunikacijski satelit. Dakle, za kratko vrijeme je prošla put od genocida kao najvećeg civilizacijskog sunovrata i suočavanja sa istinom do svemirskog programa.

Šta je sa Srbijom i srpskim narodom u BiH? Oni u današnjosti žive mitsku prošlost i nema naznaka da će uskoro sadašnjost okrenuti ka budućnosti za što je neophodna katarza. Postoje organizacije i pojedinci u Srbiji i RS-u koji su potpuno svjesni bolne agonije u kojoj je srpski narod, a gdje ga drže počinioci genocida vještom manipulacijom. Immanuel Kant je prosvijećenost definisao kao čovjekov izlazak iz stanja nezrelosti što je nemoć da se svoj razum upotrebljava bez vođstva nekog drugog. Ta je nezrelost samoskrivljena onda kada njen uzrok ne leži u nedostatku razuma, nego u pomanjkanju odlučnosti i hrabrosti da se njime služi bez tutorstva. To je dakle “lozinka prosvijećenosti”, zaključuje Kant. Lijenost i kukavičluk su svjesno izgrađene osobine masa koje se koriste da bi se njima upravljalo. Na ovaj način ljudi do kraja života ostaju neprosvijećeni, što je postalo njihova priroda, i lako im se nameću tutori. Nasušna je potreba za vođom kome se bespogovorno vjeruje dok se ne ukaže potreba za novim, a prethodni biva smaknut. Fenomen “vođe” je u navedenom kontekstu brilijantno opisao srpski satiričar Radoje Domanović u istoimenoj satiri o jednom narodu i njegovom vođi, u kojoj se na kraju otkrije da je slijepo slijeđeni vođa zapravo i sam slijep.

Ovo je fokus priče o “velikim” i “malim” narodima za što nije bitna njihova brojnost.

Veliki narodi su u stanju da smognu hrabrost prihvatanja činjenica snagom slobodnog uma, što je osnova prosvijećenosti. Samo slobodan um vodi ka stvarnoj slobodi. Za to su neophodne mudre vođe. U tom smislu ja vidim veličinu tri naprijed pomenuta naroda. Oni su smogli hrabrosti, prije svega, da se suoče sa prošlošću i priznaju genocid i holokaust.

Na isti način, dakle istim mehanizmom ali u obrnutom smijeru, srpski nacionalisti vrlo vješto manipulišu vlastitim narodom držeći ga u stanju političke neprosvijećenosti, upravljajući njegovim mislima i osjećanjima. Sijanjem straha i iz njega proizvedene mržnje, manipulacija je dovedena do perfekcije. Ali šta su posljedice? Brojne su i sve su negativne. Na takvom izgrađenom stanju duha se gotovo rutinski negira genocid jer su prethodne radnje manipulacije već razrađene i zaživjele. Takvo stanje kolektivne svijesti je odlična podloga za izgradnju koruptivnog društva i nastanak tajkuna kojima je bogaćenje jedini cilj. Takvo je društvo u začaranom krugu projektovane neprosvijećenosti i nije u stanju da se razvija kao tri naprijed pomenuta naroda, kao primjer. Dakle, negiranje genocida je samo dio jednog mnogo šireg konteksta društvene entropije (haosa). Takva društva su opasna i za sebe i za druge. Političko vođstvo tako formiranih socijeteta i ne pokušava izvesti svoj narod na put slobode jer zna da onda za njih nema mjesta na slobodi. Negiranje genocida i holokausta je opasno za cijelo čovječanstvo jer je to odbrana stanja svijesti da su ti zločini opravdani kada se za to ukaže “potreba”, a aranžiranje ambijenta je već stvar rutine. Sve dok se generacije odgajaju na mržnji kojom je protkana kosovska mitologija krcata notornim neistinama, na “istrazi poturica” iz „Gorskog vijenca“, što je vjerovatno prvo pisano i slavljeno uputstvo za provođenje genocida, biće i pokušaja da se genocid i ponovi. A kada postane praktično neprovodiv, a to je vrijeme nadam se došlo, onda će ta ista mržnja sagorjeti pomračene duše u kojima boravi. Time se apeluje na savjest čovječanstva, koja je toliko puta pala na ispitu istorije, da ozbiljno shvati to zlo koje tinja i pojavljuje se na cijeloj planeti u praktično istom obliku. Kada bi se pomiješale slike genocida u Ruandi, Kambodži, Aušvicu, Tomašici, Dretelju, Srebrenici, one bi se sve stopile u jednu sliku i pokazivale jedno te isto civilizacijsko zlo, iako se dešavalo na tri različita kontinenta, unutar tri različite rase i tri različita naroda.

Dakle, ako neko pripisuje nekom narodu da je loš ili dobar, upada u logički i svaki drugi paradoks iz kojeg nema racionalnog izlaza.

Međutim, sud o tome da li je neki narod veliki ili mali može isključivo o sebi izreći sam taj narod. Iz ove teze navire bujica pitanja koja vape za odgovorom, a odgovori su vrlo jednostavni i u ravni elementarne logike.

Može li narod biti veliki:

• Ako se ne priznaju presude suda UN u Den Haagu o počinjenom genocidu,
• Ako se ponosi svojim najgorim pripadnicima,
• Ako štiti osuđene zlotvore iz svojih redova i pruža im utočište,
• Ako herojima proglašava kukavice koje su ubijale civile samo zbog drugačijeg imena,
• Ako se ti isti slavljeni heroji skrivaju kukavički godinama od pravde, a herojski bi valjda bilo da se isprse i brane svoja djela kao junačka. Zar nije bježanje od suočavanja, ma šta to suočavanje značilo, po definiciji kukavičluk?
• Ako doslovno pljačka resurse susjeda, a to kamuflira vakcinama kojima ističe rok?
• Ako i još puno toga „ako“, čime potpuno nezavisno o bilo čijem utjecaju spolja, taj se narod precizno određuje o sebi da je mali.

Može li narod biti veliki ako:

• Kao pripadnik NATO pakta i EU, ne priznaje najveće sudske instance UN i presudu o UZP,
• Najveće zlotvore iz svojih redova dočekuje uz posebne državne počasti nakon provedenih godina u zatvoru zbog najtežih zločina protiv čovječnosti,
• Sa umišljenog nivoa, koji mu ne pripada, čini sve da ponizi susjeda, pljačka vodene resurse i oglušuje se o potrebu normalizacije odnosa, uključivo i definisanje međudržavnog razgraničenja,
• Ako se drsko miješa u unutrašnja pitanja susjeda uz naglašenu nesposobnost da rješava svoje probleme kojih ima na pretek.
• Ako, i tako unedogled, a sve do potpuno slobodnog samoodređenja o tome da je mali narod.

Bošnjacima ću posebno posvetiti neki svoj naredni tekst jer osjećam odgovornost prema vlastitom narodu i zemlji BiH. Pri tome ću se osvrnuti na stranputice na koje Bošnjake navode slijepe „vođe“ podmećući im tezu o antikomunizmu kao najvažnijem određenju antifašizma.