DOBRI DUH LUKE PAVLOVIĆA

Povezani članci

• ULICA RAZVEZANIH PERTLI
• U PRODAJI ROMAN „SLUŠKINJINA PRIČA“ MARGARET ATWOOD
• Esad Duraković: Sve ću Bogu kazati
• Neofašisti prijete smrću povjesničaru Ericu Gobettiju i njegovoj obitelj zbog Josipa Broza Tita i knjige “Pa što je sa Fojbom”
• Kako zvuči napuštena šećerana ili njujorška burza?
• FILOZOF KAO ISCELITELJ KULTURE (proleće 1873. godine)

Od mnogih tereta koje starost svakom od nas pokloni, nađe se i dar, neuništiv pred godinama kojima smo vezani – starost je trezor lijepih uspomena. Kako tijelo više klone, duh čovječiji i dalje hrane sjećanja. Srednje doba hrve se sa lošim iskustvima, starost loše uspomene zaboravlja. Ako hoće da duže traje, a hoće se svakome ta želja – da ne umre, starom se biću čvršće treba da usadi ljepota i radost iz daljine i dubine, ono nekoć, nekada davno.

Sjećanje na Luku Pavlovića jedan je od tih cvjetova koji ne venu u mojoj bašti života, inače punoj korova i drača. Sa Lukom se i ono vrijeme mog studentovanja u Sarajevu, one patnje iz vlažnih prigradskih stanova, odricanja i loša iskustva, meni činilo bogatije i radosnije. Gotovo očinska skrb zatekla je moje provincijsko biće sred leda i magle sarajevske. I da nije bilo Luke i meni bogom dodijeljene ljubavi, radi koje sam i odabrao studij književnosti u Sarajevu, putovi bi me odveli mnogo dalje, u zaborav. Jer bilo je to vrijeme kad se uzavrela mladost rado htjela uputiti u nigdinu, sve do zaliva stradanja u nepoznatom svijetu. Meni su tada putovanja bila jedini razlog da bi se živjelo. Otići nekamo a ne znati kuda, samo otići, otvarala se ta bolest u mom duhu. Ljubav prema ženi koja me i danas diže i hrabri, i rane, kadšto u meni i meni samom nepoznate, melemom pokriva, te poznanstvo sa Lukom Pavlovićem, najviše su doprinijeli da se stanim, zakočim svoju mahnitost pre start, i ne poletim visoko sve dublje. Najgori su sunovrati koji se preduzmu iz ubjeđenja da je let prirodna osobina čovjekova. Pad, to je čovjeku urođeno svojstvo.

A što je to Luka Pavlović učinio da se provincijsko momče, sirotinjska dušica iz ulcinjske mahale, osjeti tih godina važnim u Sarajevu? Danas, u ludnici koja se kloni sentimenta i zanosa, to i ne bi bilo ništa osobito: pomoći mladom literati da objavi svoje zapise, rođene iz krvi i sanja. Ali tada, u vremenu za koje krivo volimo reći da je bilo vrijeme bez slobode, ostvario bi se zanos mladog pisca: da mu objave prve radove. I da mu usto kažu da je to dobro napisano i da tako nastaviti treba.

U to vrijeme (sedamdesete godine prošlog stoljeća), ODJEK je bio glasilo od ugleda, književna revija prvog reda. Na svem prostoru zemlje koju nismo voljeli samo zato što je bila dobra zemlja. Usudio se bijah tada da uđem u Redakciju ODJEKA, u toplu i komotnu prostoriju, skrušen i promrzao. U njoj nađoh sredovječnu damu otmjenog stava (varam li se: bila je to Nada Manojlović?!), i uz dovratak prozora oslonjenog – Luku Pavlovića. Znao sam još od ranije kako je čovjek izgledao, čega se u teatru jugoslovenskom bio dohvaćao, u Dubrovniku, na Ljetnjim igrama djelovao, knjiga njegovih o pozorištu i za pozorište, glumce i glumu koje je objavio.

Okrenuo se, hitrog pokreta, vojnički uspravan. Pogledao me, i prilazeći, rukom pokazao da sjednem u fotelju kraj vrata. Stegao sam njegovu toplu šaku i promrmljao svoje ime. „Kako, kako reče?“, čuh njegov šuškavi glas, „Nikolaidis… je li mladi pisac Grk?“ „Crnogorac“, odgovorih, „sa nešto grčkocincarskoalbanskih krvnih zrnaca“. „Dobra kombinacija, egzotična… a odakle mladi drug dolazi?“ „Iz Ulcinja“. „Ulcinja? To je na jugu Jadrana, uz Albaniju? Živiš sa našim Albancima?“ „Da“. „I to je egzotično, to resi našu domovinu, svi smo mi proleteri, zar ne?…“ Nisam znao što da mu dalje kažem, ali su njemu moja zbunjenost, loša odjevenost i mršavo tijelo studenta rekli dovoljno. Uze mi iz ruke papire i pođe do svog stola. U tišini kojoj sam svjedočio drhteći, čuo se samo otkucaj sata i Lukino kuckanje prstima po masivnom stolu, dok je čitao što mu dadoh. „Lutanja Nikosa Kazancakisa“, prikaz najpoznatije knjige kultnog grčkog pisca. Grk Zorba. Prođe neko vrijeme, meni teško: kao da sam bio u mengelima. Netom, Luka podiže pogled i zaustavi ga na meni dovoljno dugo da moja zbunjenost preraste u bol koga osjetih po čitavom tijelu. Tako se, valjda, osjećaju svi mladi pisci kad urednicima ponesu svoje zapise: ukočenost, vrelina u obrazima, huk u glavi i nemoć da se kaže išta pametno.

„Ovo je lijepo napisano, mladi crnogorsko-grčki piscu… Mogu te tako zvati?… Ovo će ODJEK objaviti.“

Ta rečenica ušla je u moje sjećanje kao jedna od najljepših u životu, pa je i sada, dok ovo pišem, ponavljam kao da sričem dio psalma iz svete knjige. Od vremena kad je rečena ta urednikova konvencionalna tvrdnja do danas ne izgubi ništa od svoje slasti. Ovo je lijepo napisano.

Prije nego sam izašao, urednik ODJEKA me pozva do stola za kojim je bio. Dade mi iznova ruku. „Ja sam Luka Pavlović“. Promrsih: „Ja sam Jovan Nikolaidis“, pa se još više zbunih: Luka je sigurno vidio moje ime iznad teksta. „Dobro je to znati, da si ti Jovan Nikolaidis“. I nasmija se glasno, da je i mene natjerao da se osmjehnem.

„A sada zbogom, do novog susreta… kad nešto novo napišeš – donesi. I ne zaboravi – predaj sekretarici svoj bankovni račun“. „Nemam ga“ „E, onda pravo do prve banke, traži da ti otvore tekući račun. Pa nam to donesi.”

Nisam se potom često sretao sa Lukom. Susreti su bili kratki, mi se nismo družili, nismo se mogli družiti. On je samo htio da mi da podršku, osjetio sam to. I više nikada nije komentarisao to što sam napisao a ODJEK objavio… Činilo mi se da neki moji prilozi nisu bili vrijedni objavljivanja, nisam bio zadovoljan njima, ali je Luka, svaki tekst koji bih donio Redakciji, unosio u reviju. Biće da su ipak nešto vrijedjeli. Pamtim koliko su za moje studentsko sirotovanje bili od koristi honorari koje je ODJEK uredno slao na moj tekući račun. Katkad bih svratio do njega u Teatar malih i eksperimentalnih scena (čini mi se da je bio direktor u toj kazališnoj kući?), da ga pozdravim i razmijenim koju rečenicu. I dalje elegantno odjeven, hitrog hoda, kao da poskakuje, u skupim cipelama koje su sjajile, bez kravate, raskopčane košulje, ali sada usiljenog osmjeha. Osjetio sam da se nešto desilo u njegovom životu, ali nisam se usudio da pitam. Izlazio bih, čini mi se, prije nego sam ušao, nijem, zbunjen.

Bio se već razbolio kad mi je isposlovao da budem korektor u LICIMA, uglednom sarajevskom časopisu, na čije je čelo bio stao. U to vrijeme je i predsjednik Jugoslavije bio umro, žalila je nacija mjesecima. Jednog popodneva sretoh Luku u Titovoj ulici, nedaleko od ulaza u Teatar 55. Pozdravili smo se na kratko, ispred najveće knjižare u gradu. „Vidiš“, reče mi tada, „ova domovina funkcioniše i nakon Njega, nevjerne tome neće srušiti naše socijalističko zajedništvo, On je sve postavio na svoja mjesta“.

Više Luku nisam sreo. Bijah u međuvremenu napisao i objavio pjesmu u kojoj sam, u alegoriji, hrabrio prijatelja da izdrži. Da se otrgne zloći, tako je završavala pjesma. Bila je to prigodnica, ali se sjećam da sam, pišući je, odbolovao odlazak prijatelja.