Điđa

Povezani članci

• Amir Hrnjičević: Naši koferi
• Goran Simić: Brišite me iz članstva Društva Pisaca..i to tri puta
• Marin Jurjević: Splitski Tupamarosi
• GOJER REŽIRA DRAMU O ISUSU I SJENI U BEOGRADU
• Izložba fotografija ZOOMIRAJMO RAVNOPRAVNOST
• Božica Jelušić: BESKRAJNO ODJEKIVANJE PRAZNINE

Sa istom tom stamenošću je u ljeto 2013. presjekla katanac na kapiji poljoprivredne zadruge u Kravici, gdje je 13. jula 1995. strijeljano 1.500 muškaraca i dječaka. Aktivisti „Prvog marta“ koji je bio s njom rekla je: „Stani sine iza mene, neće oni vas tući.“ Bavio sam se građanskim aktivizmom, sreo na stotine drugih građanskih ili političkih aktivista, ali nikad nisam sreo nikoga ko je bio aktivista kao Điđa. Meni je Điđa bila kao Rosa Parks. Ona je naprosto odbila i odbijala da se povinuje.

Piše: Emir Suljagić– Oslobođenje

Svako ko ju je poznavao, znao ju je kao Điđu. Svako s kim sam razgovarao nakon njene smrti mi je rekao da se kada je čuo da je umrla osjećao kao da mu je umro neko bližnji. I sam sam se osjećao tako: kao da mi je umro član porodice, neko blizak i moj, iako je nisam vidio jako dugo. Znao sam i čuo sam da je teško bolesna.

Điđu sam bolje upoznao tek 2012. godine, radeći na inicijativi „Glasaću za Srebrenicu“. I pored toga što na početku nije razumjela kako tačno planiramo izvesti naš naum. Kao i mnogi, godinama je živjela u Srebrenicu, koliko znam vratila se vrlo rano, 2001. ili 2002. ali je iz straha da ne izgubi penziju i zdravstveno osiguranje bila prijavljena na nekoj adresi u Vogošći. Ali, kada smo je razuvjerili, bez pogovora je prijavila prebivalište u Srebrenici da bi mogla glasati. Ne znam kako se dogodilo da su nas poslije lokalnih izbora istovremeno saslušavali u policijskoj stanici u Srebrenici, ali pamtim to jutro, pamtim čini mi se i kako je bila odjevena. Bila je gnjevna, ali nije bila uplašena. Nagledao sam se tog ljeta naših starica koje su dolazile u Srebrenicu da daju glas umjesto svoje mrtve djece i najviše što pamtim je njihov strah od policije, od uniforme i iživljavanja policijskih službenika koji su to naprosto njušili na njima. Ali Điđa je bila Sućešćanka: stamena i uspravna, čvrsta i nesavitljiva.

Sa istom tom stamenošću je u ljeto 2013. presjekla katanac na kapiji poljoprivredne zadruge u Kravici, gdje je 13. jula 1995. strijeljano 1.500 muškaraca i dječaka. Aktivisti „Prvog marta“ koji je bio s njom rekla je: „Stani sine iza mene, neće oni vas tući.“ Bavio sam se građanskim aktivizmom, sreo na stotine drugih građanskih ili političkih aktivista, ali nikad nisam sreo nikoga ko je bio aktivista kao Điđa. Meni je Điđa bila kao Rosa Parks. Ona je naprosto odbila i odbijala da se povinuje.

Ali, njena smrt ne dolazi nam iz prošlosti. Njena smrt nam dolazi iz budućnosti. Njena smrt je upozorenje, vjerovatno posljednje – „E, moj sine koliko smo mi posljednjih upozorenja propustili!“, vjerovatno bi sad rekla Điđa“ – da institutcionalnizujemo pamćenje na događaje čija je Điđa bila autentična i nepatovrena žrtva. Njena priča ne smije ostati neispričana, ona ne smije ostati neupamćena. Kao i hiljade drugih. Desetine hiljada.

Institucija čiji je to posao, Memorijalni centar „Potočari-Srebrenica“, duboko je zapuštena. Na kraju će na tom mjestu ostati samo korov, koji će biti rezultat intelektualnog i mentalnog korova u koji smo zarasli kao narod. Memorijalnog centra ne bi bilo da nije bilo i Điđe. Dugujemo joj da ona bude pamćena kad se nikoga od nas niko ne bude sjećao.