ENG
Darko Cvijetić: Pisanje je pokušaj da se krhotine uviju u gazu i sačuvaju
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Rat nam je ostavio konačan gubitak svijeta i osvijetlio nam tuđinu zavičaja s beketijanskim nesporazumima. Jezik se raspao, Stranac šeta obalom s revolverom u džepu. Svatko živi svoju parahistoriju, dok se sadašnjost zbiva negdje drugdje. Temeljno se ne razumijemo, temeljno se i ne slušamo. Kada jednom sebe otkrijemo, kada se na kraju autoekshumiramo, probuđeni ćemo otkriti da je 2041. godina, da se historija događala dok smo mi zidali spomenike i plakali zbog njih do sumraka.
Razgovarao: Almin Kaplan, Strane.ba
Nedavno je izašla vaša nova knjiga poezije pod naslovom Mali ekshumatorski eseji. I u ovoj knjizi, kao i u dvije prethodne, pjevate o ratu i o onome što nam je taj rat ostavio… U vašim pjesmama često su prisutne slike masovnih grobnica…
U slici uništenja koja nas baštini već dvadesetpet godina, mi smo skriveni među ruševinama i odatle pjevamo. Ekshumatorstvo je naš majstorluk, ekshumatorluk, naša izvitoperena arheologija, zanat u kojemu smo dali sve od sebe nihilirajućoj sili svijeta. Kaže Celan – „Svijet je otišao, moram te nositi.“ To je temeljni stih postholokaustne Europe, i ovdje još nije prepoznat. Rat nam je ostavio konačan gubitak svijeta i osvijetlio nam tuđinu zavičaja s beketijanskim nesporazumima. Jezik se raspao, Stranac šeta obalom s revolverom u džepu. Svatko živi svoju parahistoriju, dok se sadašnjost zbiva negdje drugdje. Temeljno se ne razumijemo, temeljno se i ne slušamo. Kada jednom sebe otkrijemo, kada se na kraju autoekshumiramo, probuđeni ćemo otkriti da je 2041. godina, da se historija događala dok smo mi zidali spomenike i plakali zbog njih do sumraka. Progorijevanje granica u izgovorivom – posao je poetskoga, i čovjeku treba puno samosti, puno odvojenosti od svojeg stada, da uoči prazno nebo nad sobom. Pri iščahurivanju leptira, krv se u larvi naglo upumpava u tanušna krila, zvuk te pumpe je poezija, poziv svijetu da pogleda u boje koje se rađaju po krilima. Ljudi ovdje ništa drugo i ne rade već stotine godina, samo ekshumatoruju, broje, prebrojavaju, čiste kosti na gomilama, i čišćenje opjevavaju, dok ga ne stvrdnu u glavosiječan mit.
Koliko je vaš stil vezan za vašu temu? Koliko je njome uslovljen?
Stil je kršenje kućnoga mira unutar pjesme, narušavanje sigurnosti u riječima. Raspad stečenog jezika sam po sebi je stil, buka urušavanja višesmjernosti smisla riječi. Odgovor na srušeno tek čeka velike pjesnike na našem malom jeziku. Trebat će ukloniti krv, spaliti odjeću, ukloniti tragove, prenijeti dragocjenosti, pa da se tek onda pojavi pjesnik na jeziku iz kojega su uklonjene kenotafne brazgotine. Do njegovoga dolaska, do pojave takvoga glasa, valja nam krčiti mu put sanitarnim radovima na spaljenim značenjima, napraviti prostor za Heideggerovo „nadolazeće u jeziku“. Majstorstvo oduzimanja daha slovima velikim stihom, negdje sigurno čeka, i njegov će glas znati pronaći tu hladovinu.
…jer vaše pjesme izgledaju kao da su slagane od krhotina… Kao da ih je neko, poput tijela iz masovnih grobnica, rasparčao, a vi ih onda ponovo na jedno mjesto sakupili?
…o toj sanitarnosti i govorim, pokušaju da se krhotine uviju u gazu i sačuvaju. Rasparčan i profanisan, jezik vjeruje da je profitirao ubijanjem svojih varijacija, jezik koji ne vidi da je umrvljen, da je rasut. Bit će više svijeta, kada se pokupe krhotine. Bit će dubljeg jezika, kad se podavljenom imenovanju vrate nasilno pravljena značenja i posakrivane kosti. A sakrivanje kostiju pseći je posao. Prebrojanost kostiju ne zavisi od naše gomile, no to shvatimo tek kada na nas navale dovoljno zemlje, i kada naša krhotina također postane nenađenost.
U jednoj od pjesama spominjete i to kako je Danilo Kiš, kad je došao primiti nagradu Skender Kulenović, posjetio kopove rudnika Tomašica… Samo šest godina poslije, to je mjesto postalo logorogrobnicom… koje li ironije…
Vidimo finiš kojim se ispunjava Danilova sudbina, logorološka sudbina, vidimo sjenčenje njegove muke – Danilo s rakom na plućima dolazi tijelom proreći nov masgrob.
Ili, ovako – pisao sam priču o golobradom mladiću, koji iz sobe, (neke i negdje, jedući sendvič što ga je mater spravila s jaretinom, ujutro, drhtoruka), navodećim dronom pogađa povorku djece na nečijoj svadbi u Pakistanu. Zatim spava na krevetu uz zid i sanja kako se sedam jarića iz one bajke guše u zapaljenoj štali. Budi se zakašljan i opečen. Dovršio sam priču, sklopio svezak. U prvim poslijeponoćnim vijestima, javili su o pokolju devet dječaka, na nogometnom igralištu pored kojega je prolazila svadbena povorka, u Pakistanu. Razneseni raketom navođenom dronom.
Ispunjavanje sudbine naopake bajke o jarićima.
Kad uzmemo u obzir da se Tomašica desila nakon jedne knjige kakva je Kišova Grobnica za Borisa Davidoviča, kako onda gledati na onu Sartreovu da je funkcija pisca uvjeriti ljude da niko nije nevin?
Prije da je funkcija pisca uvjeriti nevine ljude da ne postoji funkcija pisca. Svako se stratište dogodilo točno na vrijeme. Ekshumacijske nakane očito su bile u nama i prije nego smo se počeli ubijati. Boris Davidovič Novski jest onaj kojega neće sudski rehabilitirati, jer ideja pijuna koji zavidi topu na rokadi s kraljicom, nije sudski rehabilitiva. Iako samo pijun do isteka borbe može postati kraljica. Žrtvopis Grobnice za Borisa Davidoviča je palimpsestan, uvijek će se pod imenom jedne grobnice, kao i jedne revolucije, nazirati ime druge. Jasenova šuma može olistati i na napuštenim kopovima rudnika.
Prije nego ga iznesu iz sinagoge, jedan se sveštenik nagne nad umrlog i kaže mu – znaj da si mrtav. Odličan običaj, rekao je Novski, piše Danilo u Grobnici.
Kiš je govorio da se spremao za pjesnika, ali da to nije mogao postati jer je bio isuviše racionalna osoba. Vi ste pjesnik, ali pisali ste i prozu?
U gimnazijskom maturalnom radu na temu radova Marine Abramović, moja kćerka Danja piše o racionalizaciji, pa pominje igru „nadbečivanja“, iz djetinjstva nas rođenih pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća – kad smo se gledali u oči, u igri tko će koga „nadbečiti“ tj. Nadgledati. U toj igri odrastanja, onaj koji duže gleda u oči drugoga jeste jači, uvjereniji u sebe, čvršći, hrabriji, s jasnim pogledom u budućnost, koju ovi „nadbečeni“, ovi Nadgledani, nisu u stanju izdržati i zato obaraju pogled. Kada Marina Abramović u MOMA-i poziva ljude da se „nadbečuju“ s njome po dvadeset minuta, piše Danja o racionalizaciji u maturalnom radu, ona ih poziva da im svoju Nadgledanost daruje, da im omogući da ne budu ni od koga Nadgledani. Marina im se sama „podbečuje“. Svakome tko želi. Ona podaruje moć supremacije, i ljudi plaču, i odlaze sretniji – ipak nisu toliko ništavni, i oni mogu usmjeriti svoj pogled u nekoga. I zato je beskonačan red ispred galerije u New Yorku, jer se pobjeda u Nadgledanju više teško može dobiti i pri jutarnjem brijanju ili čupanju obrva, piše moja kćerka o racionalnom kod Marine, u gimnazijskom maturalnom radu. Moji su tekstovi sukus Nadgledavanja sa sobom, prelomljeni su u tom pogledu. Potom skliznu na papir. S puno rana po sebi.
Kako teče vaš proces pisanja? Kako se dešavaju vaše pjesme? Koliko vam je važno nadahnuće i šta ono u vašem slučaju predstavlja?
Mislim da se i stih mora uniziti da bi se pojavio i to je bolan proces. Pjesma se objavljuje poput krošnje. U kozmosu Nešto se ponizilo do karnalnosti, umanjilo se do tjelesne objave e da bi iznijelo svoju istinu i prihvatilo svoju smrtnost. Četrdeset godina pišem i samo na našem malom jeziku, po nekoliko sati dnevno. Jednom je na ratištu doplivao leš neprijateljskoga vojnika. Izvukli smo ga iz vode i pokopali na rubu livade uz groblje. Kada sam nakon dvadeset godina potražio to mjesto – bilo je prazno – razmijenjen za tijelo nekog momka iz obližnjeg sela. Te prazne rupe su kontraekshumatorska mjesta. Ne uspijevam ništa suvislije napisati o tome. Možda – promašeni vojnički grobovi. Dobra pjesma bi morala biti takva na koncu. Promašena kao prazni vojnički grobovi.
U vašem životu važnu ulogu igra i pozorište. Vi ste i glumac, a bavite i režijom?
Bio sam Boris Davidovič. Bio sam i Raskoljnikov. I Estragon i Clov Beckettov sam bio. Ovdje, u Prijedoru. I Čehova sam uspio nagovoriti da svrati ovamo. Ove zime smo u pozorištu morali mijenjati daske na pozornici. Zbog njih.
Autor/ica 👤tačno.net
