Damir Uzunović dobitnik nagrade “Fric” za roman “Ja sam”

Povezani članci

• OD LOPOČA DO NEPREMOSTA
• Ekonomska osnova društvenih koncepcija A. Smita
• Predstavljanje knjige ‘Ratne zabilješke 1941.-1945.’ fra Josipa Markušića u Sarajevu
• Predeo s grobljem
• Novi naslovi u izdanju Buybooka
• Đurđica Čilić: Kolodvor

Foto: Dino Uzunović/Arhiva

Damir Uzunović dobitnik je najznačajnije književne nagrade za proznu književnost u regiji, nagrade „Fric“ za 2020/2021. godinu, za roman “Ja sam”.

Predsjednica žirija i književna kritičarka Jagna Pogačnik u obrazloženju nagrade izjavila je da je “u smislu kvalitete i raznolikosti poetičkih modela na natječaj prispjelih romana i zbirki priča, ovo bila jedna od jačih godina, što svakako veseli u profesionalnom smislu, ali i uvelike otežava rad žirija”, te dodala:

“Mišljenja sam kako izbor ovogodišnjih finalista odlično pokriva ne samo najbolje (prema ukusu sedmero čitatelja), nego prije svega vrlo transparentno reprezentira glavne tendencije prošlogodišnje prozne produkcije. Knjiga kojoj je žiri odlučio dati malu prednost i na kraju je nagraditi nagradom Fric, a njezina autora ili autoricu poslati kući s famoznim žiroskopom u rukama, uvelike obogaćuje žanr autofikcije koja se posljednjih godina pozicionirala kao jedan od propulzivnijih žanrova ne samo u nas, već i u širem svjetskom kontekstu. Naslov romana, obilježen višeznačnošću koja tek na kraju razotkriva svoj pravi smisao, jednostavan je, ali i dovoljno čvrst označitelj koji na okupu može držati više od 400 stranica knjige koja je građena od tri dijela, tri priče, slobodno bismo mogli reći i tri romana. Od prvog njezina dijela, šarmantnog evociranja djetinjstva glasom dječaka koji već na prvim stranicama upoznaje svijet oko sebe kao mjesto u kojem između ostalog stanuje i bol, preko drugog dijela u kojem se granice toga svijeta proširuju mladalačkim eksperimentiranjima s opasnošću i upoznavanjem spolnosti, pa do trećeg o tri očeve smrti koji daje okvir i zaokružuje ih te konačno uspostavlja pravo značenje naslovne sintagme, u ovome romanu čitamo jasnu svijest kako je pisanje o sebi uvijek pisanje o drugima; obitelji, prijateljima, ljubavnim partnerima, susjedima, prolaznicima… U tu je svrhu u ovom romanu na pozornicu postavljeno petstotinjak likova koji grade uvjerljivu atmosferu jednoga grada, od odrastanja u doba socijalizma, preko rata koji je taj grad i pripovjedača obilježio, do konačnog odrastanja koje, kako znamo, nastupa smrću roditelja. Pisati o odrastanju i sazrijevanju, jasno nam daje do znanja ovaj roman, moguće je samo tako, paralelno – sazrijevanjem i u samom pisanju, traženjem i konačnom artikulacijom uvjerljivog glasa. Ovo je roman koji upravo to čini – raste i sazrijeva skupa sa svojim pripovjedačem u uzbudljivoj gradaciji koja će doslovno eksplodirati na kraju, kad će roman neizravno proširiti granice prvotnog žanra i ukazati na uvjerljivost književne strategije koja nas je do toga kraja dovela“.