CIKLUSI DŽEKE HODŽIĆA

Povezani članci

• Ime ubice
• Zoran Pusić: U sjećanje na Predraga Lucića
• Oformljen žiri prestižne nagrade Terpsihora 2021.
• Marija Obradović gostuje u Institutu za umetničku igru
• Preminula kompozitorka Isidora Žebeljan
• Otvorena izložba fotografija autorice Aide Redžepagić – ‘Tolerancija na testu – život s hidžabom u bh. društvu’

Piše: Gradimir Gojer

U ciklusu Bijele bašte (miješana tehnika na platnu) likovni djelatnik Džeko Hodžić, jer u njegovom slučaju ne može se govoriti tek i samo o slikarstvu, pozicionira u bjelinu platna kvadratne i pravougaone pačetvorine sa dubokim smislom za sklad boja, u kojima zagasito zlatno-žuta i braon-crna dominiraju kao jasni refleksi jedne stvarnosti, koja Bijelu baštu pretpostavlja surovoj realiji svijeta koji živimo… U Hodžićevoj kompoziciji raskomadani elementi toga našeg svijeta nose dubinsku dimenziju slutnje da iza svega postoji onkrajno jedna stvarnost koja je jednako živa i pulsirajuća kao i ona u kojoj smo mi dionicima… U Bijelim baštama Džeke Hodžića stanuje svijet koji nije imanentan svijetu naše stvarnosti, ali koji jeste autentičan svijet likovnog života jedne imaginacije kojoj bijela boja, kao i izvedenice svijetle likovmnosti domeću mogućnost egzistiranja u svijetu prošireno-medijskih oblika.

U ciklusu Stradanja posebno fascinira Počitelj kao stratum jedne stvarnosti koja iz granatnog neba ulazi, prodire u ono što se zove drevni grad, gradina kao simbol mogućnosti opstanka pored rijeke, pod nebom koje fascinira svojim zvjezdarijem. Hodžić rastakanje drevnog Počitelja tijekom ratnih dešavanja pokazuje u smislu oblika kao neku čudesnu ženu izrazito snažne stražnjice, iz čije kose kao da izlaze dijelovi urbanog počiteljskog stratuma… Stradanje Počitelja za ovog umjetnika jednači se sa stradalništvom žene, sa stradalništvom uopće.

U istom tom ciklusu Hodžić će donijeti likovno decentno kompoziciju od Aleksandrijske biblioteke do Vijećnice. Ova instalacija, prostorno gabaritna u ozbiljnim dimenzijama, iskazuje nagorjele rukopise, kao mogućnost direktne komunikacije u jednom simboličkom smislu između rukopisa koji su gorjeli dalekih godišta i onoga što se desilo sarajevskoj Vijećnici. Lirska asocijativnost Džeke Hodžića u ovoj instalaciji poprima dimenzije i ozbiljnu doticajnost sa čistim, do kraja relevantnim kozmopolitizmom. Hodžić tragediju Sarajeva ne slika, ne uobličava, ne skicira, on tragediju donosi čak i kroz miris svoje instalacije, jer je nevjerojatna doza asocijativnosti nagorjelih listina u ovom njegovom kompozitu.

Živeći dvadeset prvo stoljeće, kao stoljeće potpunog poraza bilo kakove ljudske nade, Džeko Hodžić u svojim diptisima i strukturama donosi kompozicije Ljudi iz sjene. Ove kompozicije pokazuju potpuno rastrojstvo uma ljudi na prostorima na kojima umjetnik obitava. Nervno rastrojstvo oslikava kao prekinute vertikalitete, kao začudne forme proizišle iz bolesnog vremena, kao formu u kojoj mrtve duše čine vertikalu ljudskosti u umiranju…

Ovi ciklusi Džeke Hodžića tragigroteskno pokazuju iscereno lice naše sudbe; pokazuju u zrcalu vremena koje je daleko od konca stoljeća pokazalo konac jedne epohe!