Četvrti juli: prah i bijeli pepeo

Povezani članci

• Slavo Kukić: Ova bi predizborna kampanja mogla biti prljavija od svih dosadašnjih
• Roditelji se moraju odreći svega jer se država odrekla djece sa poteškoćama
• Pobjednicima učešće na Golden Drum Festivalu
• O ZEMLJI LEPTIRA ILI UČITELJ O UČENIKU
• Roko Markovina: Requiem aeternam Starome mostu u Mostaru
• Najopsežnija policijska akcija u poslijeratnoj BiH

Četvrti juli: prah i bijeli pepeo

Iz stana, i puste sobe,
gledam kako se,
oko mrve kruha,
kavže golub i vrana.
On borac, pravi hadžija,
njegov je danas dan –
sve dok joj u pomoć ne dolete
tri, vrâne, drugarice.

Potom,
s jednim okom na fejsu,
nešto prčkam,
sređujem,
prevodim Malog Johana,

Slike iz Sarajeva.
Nasmijana lica,
velika fešta Riječi
još jedna bez mojih koraka.

Kad, oko podneva,
zvrcne telefon:
“Ne zoveš,” veli sestra,
“a znaš li da je danas,
baš danas,
tačno pet ljeta otkad je mati otišla?”
Zbori to oprezno,
kao da prstom po slomljenom staklu pipka.
“Jjebiga, mala.
Oprosti. Zaboravio,”
šapnem,
a pogledom sve tražim one ptice.

“Nema veze.
Ni ja jutros nisam svoja.
Luda neka sparina, u zraku,
kod nas.”

Tek kad smo se, škrto, pozdravili,
sjetih se da su danas
baš danas,
u dan i u sat,
tačno dva ljeta,
kako mi noga
s hirurškog stola
ode u prah,
i bijeli pepeo.

Goran Sarić