“BROD U PLANINI” – Pjesničke razglednice iz Zenice

Povezani članci

• U potrazi za otrunjenim vremenom
• LJUBAVNI ZANOS UMJETNIKA I PREDMETA U ATELIERU
• Izlazi nova aplikacija Dnevnika Anne Frank
• ‘Koncert sa orahom, čekićem i bašlijom’ u režiji Selme Spahić
• GUBAVCI
• Preminuo novinar Dejan Anastasijević

Gradska biblioteka Zenica objavljuje izbor poezije zeničkih pjesnika pod naslovom “BROD U PLANINI” (Pjesničke razglednice iz Zenice). Priređivač i redaktor je Željko Grahovac, a period obuhvaćen izborom je 50 posljednjih godina, od pojave Ekinovićeve kultne knjige “Pokušaj ravnoteže”. Zastupljeno je ukupno 23 autora (od najstarijeg, pokojnog, Živodraga Živkovića, godište 1938. Do najmlađe Emine Selimović, godište 1991.)

 

DŽENAN SKELIĆ 

ODUZIMANJE IDENTITETA

Odrali su mi kožu jučer,
uvaženi muftija i
članovi univerzitetskog Senata
pa više nisam Bošnjak.
Bolno je ostati bez kože
al kako nestaje boli to jasnije biva
Da tu kožu nikada nisam otplatio
Da je cijelo vrijeme rentana
Narod u kojem sam je iznajmio
Nikad je nije halalio
Pa je zato bila tako tijesna
Puna čireva i nabrekla od svraba
Na njenom mjestu izrast će nova
Koža sa tufnama, pa ću pripasti narodu leoparda

 

MAHANJE REPOM

Kad sretnem drage ljude
ja mašem repom
Kad stanem kraj izloga mesnice
ja mašem repom
Kad nekoga volim,
kad se radujem,
kad sam sretan,
kad nemam zle namjere,
kad sam lud za igrom,
kad me češkaju,
kad nisam sav svoj
ja mašem repom
I moj pas maše repom
Zašto to drugi ljudi ne rade
već nabacuju lažne osmijehe.

 

LOV NA KRTICE

Od rupe do rupe, neumorno
podrivaju dvorište,
stubove garaže,
temelje tvoje pseće kućice
Napuckavam te uzaludno,
jer što ne vidiš ne vjeruješ
Isti si kao prvi svjedoci
Za sve tražiš dokaze
Za sve ti treba trag
Niko nikada nije vjerovao
u osudu svijeta što mu je
još uvijek drag
Sve dok mu nesreća ne pređe
kućni prag.

 

OSTATAK

Moj drug je iza sebe
ostavio svoj mali svijet
Ostavio je ženu, dvoje djece,
vikendicu, ljuljačku i brlog krtica
Ostavio je procjep u nebesko plavetnilo,
pregršt nepokošenih zagrljaja,
par nenošenih patika,
neiskorištene kondome,
dvije tablete vijagre,
polupraznu bocu ruma, neotpakovan paketić fufe
i zauvijek nesretnog psa
koji više nema kome da smeta. 

 

SAFIJA VEHABOVIĆ

LADICE PRLJAVOG VEŠA

Ne idu u ovom sivilu ni teške riječi.
Ćutim…
Ne znam šta da ti
i šta da si kažem.
Okrećem, popravljam
i opet na naopaku stranu slažem.
Motanje veša oduvijek
mi je slabo išlo;
ja to više volim iznosati;
i onda zgužvati u zadnju ladicu
Sebe

Zveckaš ključevima
i drago ti je što ih posjeduješ,
no svjestan si da je neke ladice
bolje ostaviti zaključane;
jer bojim(š) se da bi jednim dodirom
prljavi veš preplavio svu dotadašnju čistotu…

 

FIKCIJA

Gospodine Gvin, ti ljudi su zaboravili na smijeh,
lica su im zašivena i bačena u misaoni logor.
Ipak, genije ne stoji pred vratima.

Tog jutra, povela sam ga u šumu
i nije čuo
lagano izdisanje osakaćene vrbe,
niti vidio Medejinu kočiju u oblaku.
Gluhi slijepac je imao najljepša usta,
iz kojih su prštale priče,
poput raspuklih bobica nara.

Razdvojila sam usnice
i sažvakala posljednju,
Priču.
Ovoga puta neću gutati
Ništavilo. 

 

VERNES SUBAŠIĆ 

GRAB

Carpinus

od kuće pobjegosmo
u obližnju grabovu šumu
s namjerom da se ne vraćamo

sendviče koje smo ponijeli
progutali smo do podne
u prvi sumrak
želudac
već se
vratio
kući

moji nisu ni opazili
moj prvi bijeg
u nepovrat

 

PLATAN

Platanus

drvoredom šetaju ljubavnici
za ruke se drže
zastajkuju
razmjenjuju sluz

s platana opalo lišće
skupljaju u raznobojni akvarel
kite se kao vojnici u rovovima

da bi dočekali najavljenu sreću
kad vrana odašilje sadržaj utrobe
na pomno uređene frizure 

 

MAJČINA DUŠICA

Thymus serpyllum

u napuštenom selu
napuštenijoj planini
živi? starica

k njoj svratim uvijek
kada idem na vrh
u ratu pola srušeno sela
napušteno drugo pola
pola ih pobijeno
drugo pola minus baba
otišlo? k šumi
a ona sama ne zna
kako je preživjela? sve to
ni gdje je tada bila
niti šta je tada radila

kada idem ka vrhu
pomoli glavu
kroz prozor kamene kuće
i maše nekom krpom
koja skupljala dugo nije
sa stola mrve

štruce pola
dobije godišnje
u zamjenu za kesu
majčine dušice

jednom smo pričali o bogu
rekla je da ga voli i pokazala prstom
ka gore,
a gore je bio vrh na koji sam išao

hoćeš da ti čitam svete knjige?
jednom sam je pitao baš tako

neću ja da se bojim, sinko moj
nikog se ja ne bojim
samo ljudi hoće da ih se bojiš
ni vukovi to ne žele, sinko
samo ljudi, oni žele da ih se bojiš
čitaj ti meni nešto božje

nano, moliš li se ti svom bogu?

neću ja da se molim, sinko
nikome se ja ne molim
samo ljudi hoće da ih se moli
ni vukovi to ne žele, sinko
samo ljudi, oni žele da ih se moli
pitaj ti mene o bogu

bakice, postiš li kada, bakice?

postim sinko, obično zimi
kada je dubok snijeg
i pokrije sve bijelim, tada postim

a majko, postoji li onda za tebe bog?

on meni dođe tamo na onaj panj
sjedne tu i gleda me
gledam i ja njega
i kaže mi: draga majko,
treba li ti iscijepati ovaj panj
uskoro će zima?
ja mu tad odgovorim:
ne treba, hvala
jer ako ga iscijepaš
više ni dolaziti nećeš
jer nećeš imati na šta da sjedne 

 

EMINA SELIMOVIĆ 

ŠUTNJA STARA DESET GODINA

Ljudi u metastazi
raka pankreasa
stalno bljuju na sve strane.

Tako je onomad
na moj deseti rođendan,
otac
noć prije smrti,
pred punom kućom ljudi koji su došli
da ga posjete
izbljuvao cijelu svoju utrobu.

Zaplakala sam,
zbog
prijekora koji mu je trebao
uslijediti.

 

REKONSTRUKCIJA FOTOGRAFIJE OCA

Kad hoću da se sa
sjećanjem koje fali
obračunam,
uzmem makaze i
sjeckam sve naše
fotografije.
Lijepim ih po frižideru,
po pločicama, i čekam
da se vrati,
da nađe svoj put.

 

SPOSOBNOST

Otkrila sam koja je moja najveća
ljubavna sposobnost,
tehnika u kojoj sam savršena:
da klikom na tipku DELETE
obrišem tvoju grubost
sebičnost
starost, ne svaku boru, ali
svaku tvoju manu
i kreiram te savršenim za svijet.