BRAČNA SVAĐA ili NASILJE U PORODICI? (2)

Autor/ica 👤Indira Nović i Asim Haračić 2.7.2020. u 11:46

Povezani članci

Foto: Getty Images

Pišu: Indira Nović, klinički psiholog i Asim Haračić, psihijatar

Stručnjaci za žensku psihologiju tvrde da žene najviše cijene pristojne muškarce koji poštuju ženu, znaju kako uspostaviti zrele odnose s partnerom… pažljivi su i osjećajni. Stvarno?! Kako onda objasniti neodoljivu privlačnost mačo momaka? Mnoge od njih ne krasi ni pažljivost ni osjećajnost ni zrelost… Žene kažu da ih privlači senzualni naboj koji imaju s ovim tipom muškarca. Kad su s njim, osjećaju se poželjne (ah, taj prijatni osjećaj da si predmet muške pažnje!) ali i zaštićene – snažan i muževan muškarac ostavlja utisak moćnog zaštitnika koji je u stanju da te odbrani.

Ni žene ni muškarci nisu svjesni moći koju imaju jedni nad drugima. Muškarci kažu da su najranjiviji kad su sa ženom koju vole, i to ženi daje moć. Ako ona to zna, svoju moć može zloupotrebljavati – eksploatisati ga, povređivati, slabiti i sabotirati… ili ga može ojačati – pomoći mu da se razvija kao ličnost, kao muž, otac… Ali mnoge žene nisu toga svjesne. Neke nisu svjesne ni da muškarci čitaju govor ženskog tijela. Na primjer, on spazi ženu koja mu se sviđa, ali oklijeva da joj priđe dok ne dobije od nje ohrabrujući znak. Kako on zna da mu se baš ta žena sviđa, a ne neka druga? Muškarci kažu da osjete iskru erotske privlačnosti ili odmah ili nikad! Kad je osjete, postanu nervozni. Ako razgovaraju s nepoznatom ženom koja nije upalila tu iskru zvanu ‘hemija’, nemaju problema ni sa nervozom ni sa komunikacijom s njom. Ali jezik im se sveže kad treba da se približe ženi koja im se sviđa. Znaju da je njihova muška dužnost da priđu njoj, a ne obratno, ali ipak… A, što ona ne bi prišla njemu, preuzela inicijativu… možda ga i odvela u spavaću sobu?! Tačno je da mnogi savremeni muškarci vjeruju u ravnopravnost polova, ali jedna vrsta ravnopravnosti još uvijek nije ušla u njihovu spavaću sobu: ako žena spava s njim na prvom sastanku (ili prije nego što je vrijeme za to), u većini slučajeva neće biti uzeta u razmatranje kao partner za brak ili ozbiljnu vezu. Ali da se vratimo na situaciju kad on treba da joj priđe.

Ako analiziramo statističke podatke, ustanovićemo da muškarac ne prilazi baš često ženi koja mu se sviđa. Šta ga spriječava? Strah, kaže. “Šta ako me odbije?!“; “Šta ako napravim budalu od sebe?!“; “Je li joj ono vjenčani prsten na ruci ili obični prsten…?“ Može li mu žena pomoći? Ako joj se on sviđa, objašnjavaju muškarci, žena može upotrijebiti svoju moć u toj situaciji tako što će mu pogledom ili osmijehom staviti do znanja da je dobrodošao, i na taj način ga privući sebi. Jer, kao i sva druga živa bića, i muškarci vole one koji pokazuju interes za njih, i lakše im je prići ženi kad osjete da joj se dopadaju. I dok neki muškarci osjećaju strah kad treba da priđu ženi koja im se sviđa, neke žene se plaše da odu od muškarca koji im se više ne sviđa… a ne sviđa im se jer je postao nasilan.

Ima i žena koje ne znaju kako se nositi s njegovom ljubomorom – kako ga umiriti time što će mu pokazati da im je istinski stalo do njega (u slučajevima kad ga je moguće umiriti) i kako prekinuti vezu s njim kad on ne prestaje s napadima ljubomore. Zašto mu je teško da prestane s izlivima ljubomore? Možda zato što se boji da će je izgubiti. Pomisao da bi drugi muškarac mogao više i bolje usrećiti njegovu ženu izaziva mu osjećaj nelagode. A možda ne prestaje jer mu napadi ljubomore – stvarne ili odglumljene – služe kao odličan izgovor i povod da je kontroliše, ograničava joj slobodu i diktira šta ona treba a šta ne treba da radi… šta da oblači, gdje treba da ide i s kim ne treba da bude, uhodi je i špijunira… prijeti joj.

Zlostavlja je, a hoće da mu se vrati (?!)

Mnogi dragi i dobri ljudi se razvode, a razvod braka nije dokaz da je brak bio neuspješan. Neke veze jednostavno treba da se raspadnu. Bezbroj je razloga za to. Možda su se odlično slagali neko vrijeme, bili jedno drugom pomoć i podrška ‘i u dobru i u zlu’, ali su stigli do mjesta na kojem treba da se raziđu jer bi im ostajanje zajedno samo usporilo ili blokiralo lični rast i razvoj.

Drugi ostaju zakačeni jedno za drugo i kad zdrav razum kaže da bi se trebali razići. Kao da se ne žele razvesti da bi mogli nastaviti mučiti jedno drugo. Brak im je poprimio oblik bojnog polja – ne zna se ko koga više zlostavlja… muž ženu ili žena muža… i ma koliko da pokušavamo, ne možemo sa sigurnošću utvrditi ko je žrtva a ko nasilnik u toj vezi.

Parovi ostaju zajedno i zato što zadovoljavaju jedno drugom određene psihološke potrebe. Potrebe mogu biti otvorene ili prikrivene, normalne ili neurotične i infantilne… partneri mogu izigravati majku ili oca jedno drugom… ali ako oni tvrde da su zadovoljni svojim brakom, ko smo mi da im kažemo “Hej, ljudi, zadržite prijateljsku i/ili roditeljsku vezu, ali se razvedite kao muž i žena, krajnje vam je vrijeme!“

Postoji još jedna vrsta veze između žene i muškarca. Liči na odnos između roba i gospodara. Mješavina beskrupulozne tiranije, s jedne strane, i ustručavanja ili straha da se tiraniji suprotstavi je lako primjetna u toj vezi. Osjećaj degradacije i bola žrtve je intenzivan, a strah realan. Ali, bez obzira što je tiranija očigledna, tiranin pokušava maskom sakriti da je tiranin. Neki nose masku šarmera.

Šarmantni muškarac tvrdi da je našao ženu svog života, obaspe je ljubavlju i pažnjom, i želi da stalno bude s njom kao da hoće da bude vlasnik i ženinog srca i duše. Već na trećem sastanku joj priča koliko je voli, da želi s njom djecu… i da bi se oni možda trebali vjenčati. Na kraju se ispostavi da je insistirao na braku ne zato što želi da bude sa ženom koju voli, nego zato što želi nekog nad kim će dominirati. Za njega dominirati znači imati moć da narediš šta će drugi raditi i kako će živjeti. Muškarac ovog tipa živi u svijetu u kojem si ili dominantan ili podređen, voli da kontroliše ženu i djecu, i silno želi da vidi sebe kao onog ko naređuje. Zašto? To mu pričinjava zadovoljstvo. Sedamnaest od dvadeset intervjuisanih žena u studiji psihologa Majde Halilović Preživjele govore: osvrt na odgovore krivičnopravnog sistema na nasilje u porodici u Bosni i Hercegovini, izjavilo je da njihovi muževi nisu bili nasilni na početku veze, i da nije bilo nikakvih ranih znakova upozorenja da bi se nasilje moglo pojaviti kasnije. (Tvrdile su da ne bi odabrale život sa nasilnim muževima da su ranije vidjele bilo kakve naznake o tome).¹

Ovaj ‘stručnjak’ za udvaranje i zavođenje obećava romansu, stabilnost u braku i kule u oblacima, a kad dobije ženinu pažnju i veza se učvrsti… kad je žena trudna ili se rodi dijete što ženi otežava odlazak od njega, finansijski je ovisna ili nema gdje da ode… prelazi na fazu broj dva – zlostavljanje. “Zar je moguće da je ovo onaj isti čovjek koji me je prije samo godinu dana obožavao i u zvijezde okivao,“ pita se žena kad se nađe zarobljena u zatvoru kojim on komanduje. Život s njim liči na život sa zmijom kobrom: ne znaš šta je gore – ostati u njegovoj blizini, ili pokušati pobjeći i time ga izazvati da skoči na tebe.

Povređuje ženu na sve moguće načine… ponižava je, tuče je… tvrdi da nije sretan s njom, ne voli je, nije zadovoljan njenim ponašanjem… a ne dozvoljava joj da ode od njega (?!) Ljudi vrte glavom, pitaju se… ako nije sretan s njom, zašto je ne ostavi? Zašto ne nađe drugu ženu s kojom će se bolje slagati? Zbog toga što mu, kao i Christianu Grey u filmu 50 nijansi sive, prija igra ‘Ja dominantan–ti podređena’, i ako žena pobjegne iz dodijeljene joj uloge ‘podređene’, on ne može igrati ‘Ja dominantan’. Zato ni jedan ženin razlog za napuštanje veze ili braka neće biti dovoljno dobar, i on će učiniti sve da je zadrži. Proba li da pobjegne, naći će on način da je uz pomoć nasilja, raznih tehnika zastrašivanja i razvijenih manipulatorskih vještina opet sebi vrati.

Ali on je predstavnik samo jednog tipa nasilnih muškarca. Za razliku od ovog hladnog i proračunatog Kobra nasilnika, Pitbul nasilnik zna biti do suza povrijeđen ženinom odlukom da pobjegne od njega.

I vanjski i unutrašnji svijet nasilnog muškarca može biti u isto vrijeme i brutalan i dječje sentimentalan. Istukao je ženu po ko zna koji put… ona je krvavog lica pobjegla kod sestre… on sad stoji ispred kuće njene sestre, doziva je, moli je da se vrati… plače… Kad ona napokon izađe is kuće, dere se na nju, prijeti joj… Posmatrači ovakvih porodičnih drama često se nađu iznenađeni brzinom kojom scena muževljevog plakanja i moljakanja prelazi u scenu u kojoj divljački napada ženu. U jednom trenutku se ponaša kao mali dječak očajan što gubi majku… moli je, obećava da je više nikad neće udariti, govori joj koliko mu je stalo do nje i da će se ubiti ako ostane bez nje… Odmah nakon toga dobija napad infantilnog, primitivnog bijesa… urla kao razjarena zvijer, vrijeđa je i psuje. Šta mu je? Ima problem sa samim sobom, ne samo sa ženom koja ga napušta.

Ovaj tip nasilnika može osjećati intenzivan strah jer gubi ženu, čak i čežnju za njom, ali i averziju prema toj svojoj čežnji i strahu. Ako je u djetinjstvu bio ismijavan kad se plašio ili plakao, ako su ga prezirali kad se ponašao kao ‘slinavac’ a ne kao ‘pravi muškarac’, naučio je da potiskuje ono što mu liči na ‘žensko’. Mrzi sve što ga podsjeća na ovisnost, ranjivost ili ‘karakternu slabost’ – i u drugima i u sebi – a najbolji i najbrži način da se oslobodi tog ponižavajućeg emocionalnog stanja je kroz napade bijesa. Zato bjesni ne samo kad taktika moljakanja ne urodi plodom – i pretučena žena odbije da mu se vrati – nego i da bi se odbranio od doživljaja sebe kao slabića koji cmizdri jer ga žena ostavlja. Tako mu eksplozije bijesa služe i da zastraši ženu kako bi je natjerao da se vrati, i da sakrije vlastite slabosti kao što su bol i strah od življenja bez nje. U tim trenucima nasilan muškarac može biti veoma opasan. Ponaša se kao smrtno ranjena divlja zvijer koja nema više šta da izgubi, i jedino do čega mu je stalo je da kazni ženu koja ga ostavlja. Želi da je kazni i zato što ga ostavlja i zato što otkriva njegove slabosti. Veliki broj ubistava zlostavljanih žena dešava se upravo u ovakvim situacijama. Nekad nasilnik ubije i sebe. Zar mu ne bi bilo lakše da joj oprosti?

Nasilnik kojeg je žena napustila, ili prijeti da će se razvesti od njega, ne može ni zamisliti da joj oprosti. Zašto ne može? Kad je frustriran i preplavljen neprijatnom napetošću – a tvrdi da je to njegovo neprijatno stanje uzrokovano onim što je žena rekla ili uradila – ovaj tip nasilnika želi da ‘uzvrati udarac’, odnosno ‘kazni’ ženu (osveti se). Za šta da je kazni? “Povrijedila me je, i zato treba da bude kažnjena!” Kazniti ženu za njega znači izazvati joj fizičku i/ili emocionalnu bol, osjećaj poniženja i/ili straha od njega. Tako u njegovom rječniku riječ ‘kazna’ postane sinonim za nasilničko ponašanja zbog kojeg žena često završi u bolnici, a nekad i u mrtvačnici. Kaže da se ne može smiriti dok je ne kazni (ne povrijedi): “Nazivajte vi to kako god hoćete, ali ja ne mogu spavati dok joj ne uzvratim! Ona mi je izazvala ovu neprijatnost, i prema tome ona je kriva! Tačka.“

‘Kažnjava’ je i u drugim situacijama, ne samo kad bježi od njega ili prijeti razvodom. Scene nasilja u porodici (ili nasilja nad partnerom) su često, i prečesto, scene strave i užasa. Obično počinju tako što žena nešto kaže ili ne kaže, uradi ili ne uradi. Njene riječi ili postupke on ‘protumači’ – bilo da zaista vjeruje u to ili zato što mu treba povod za nasilje nad ženom – kao nekorektnost, kritiku, negiranje, odbijanje, ponižavanje ili nepoštovanje njega ili nečeg njegovog. Osjećaj povrijeđenosti – izazvan njegovom interpretacijom ženinih riječi i postupaka – može biti autentičan, odglumljen ili nešto između. On je sada frustriran, ljut, razdražljiv, napet… napetost u tijelu može biti prijatna jer mu daje osjećaj moći… ili vrlo neprijatna pa želi da je se što prije oslobodi. Bilo kako bilo, ima intenzivnu želju da ‘kazni’ ženu, pa tenziju prazni kroz eksplozije verbalnog i/ili fizičkog nasilja. Tvrdi da je neopravdano kritikovan ili napadnut, povrijeđen, ponižen, ignorisan, obezvrijeđen… i vjeruje (ili se pretvara da vjeruje) da je ona jedini uzrok i jedini razlog zbog kojeg se osjeća loše.

Postoji još jedan razlog zbog kojeg joj neće oprostiti – uvjerenje da neprijatnu napetost ili nelagodu može isprazniti samo ako povrijedi nju (nanese joj bol, uplaši je, ponizi je… ) Oprostiti ženi (prije nego što je povrijedi) znači ostati u stanju nelagode. Ali kad je u napadu bijesa ‘kazni’ – izudara je i/ili izgovori najvulgarnije riječi i uvrede – neprijatna napetost (gle čuda!) popusti. On sad može osjetiti prijatno stanje opuštenosti… nekad i zadovoljstvo sobom. Smiri se… uspio je da se ‘odbrani’ od nje ili sebe ‘zaštiti’ od njenih (uvredljivih) komentara ili (nekorektnih) postupaka. Zato je razumljivo zbog čega svoje nasilničko ponašanje naziva samoodbranom i samozaštitom. Služi mu da smanji neprijatnu napetost u tijelu ili ublaži bolna osjećanja. Zato je nasilje njegova omiljena metoda ‘rješavanja problema’. I tako zlostavljanje žene postane vrlo efikasan sedativ koji mu pomaže da se smiri. Nekad mu služi i kao tableta protiv bolova – nelagodnih emocionalnih stanja kao što su osjećaj obezvrijeđenosti i poniženja, zanemarenosti ili povrijeđenosti – čak i u situacijama koje nemaju nikakve veze s njegovom ženom. Mnoge žene žrtve nasilja tvrde da ih muževi zlostavljaju i onda kad ih one same nisu ničim izazvale; povrijedio ih je neko drugi – šef na poslu, prolaznik… Kažu da nasilnik zlostavlja ženu, čak i kad mu ona ne daje povod, zato što se bolje osjeća nakon (zlo)upotrebe nasilničkog ponašanja. Svi oko njega se osjećaju gore, ali on se osjeća bolje… Nažalost, ljudi mogu postati ovisni o sedativima, tabletama protiv bolova… i svega onog što im pomaže da se bolje osjećaju.

I šta je onda odgovor na pitanje zašto ovaj tip nasilnika ne može pustiti ženu koju zlostavlja da ode od njega? Može je pustiti, nije tačno da ne može. Ali prije nego što joj dozvoli da ode, mora je ‘kazniti’.

Ona je nasilnik koji njega zlostavlja, ili izdajica koji ga napušta, i zbog toga “mora da prođe kroz isto ono što radi njemu, i tako iskusi šta znači biti povrijeđen i ponižen!!“ Ako ga pitamo da li on stvarno vjeruje u to što govori, pitaće nas začuđeno zašto ga to pitamo (?!). Nema ništa čudno u tome… On jednostavno želi da se osveti ili kazni ženu za ono što je rekla ili uradila tako što će joj nanijeti bol, a to će je naučiti pameti! Samo tako će ona shvatiti kakvu povredu mu je nanijela! Njeni razlozi zbog kojih je nešto rekla ili uradila… ili razlozi zašto bježi od njega… su nebitni. Ona ga je uvrijedila i za to treba da plati! Tek kad plati cijenu za povredu ili poniženje koje mu nanosi time što prekida vezu… tek onda joj može dozvoliti da ode iz njegovog života – živa ili mrtva. Nema sumnje, zlostavljane žene su u najvećoj opasnosti kad bježe od nasilnih muškaraca.

Postseparacioni femicid – zločin koji se najlakše može predvidjeti i spriječiti!

Poznata je činjenica da se najveći procenat femicida (ubistvo žene kad je ‘mržnja’ razlog što je ubijena) dešava kad žena napusti nasilnog partnera ili kad nasilnik sazna da žena planira da ga napusti. Najčešće okolnosti kad nasilje završava ženinom smrću su: • Žrtva je napustila nasilnika ili se sprema da ga napusti. • Nasilnik je i ranije ispoljavao nasilničko ponašanje. • Nivo njegovog nasilja se tokom vremena povećavao u intenzitetu i/ili učestalosti. • Nasilnik je već prijetio da će je ubiti. • Nasilnik ima tendenciju da je kontroliše, opsjednut je mislima o njoj i uhodi je.

Pošto su faktori rizika vrlo dobro poznati, postseparacioni femicid se smatra zločinom kojeg je najlakše predvidjeti, pa samim tim i prevenirati. To je logično, jer ako znamo okolnosti u kojima je žena izložena opasnosti da bude ubijena, onda možemo poduzeti mjere da spriječimo tragediju. Ali ih ne poduzimamo. Novine, radio, televizija, magazini i portali često objavljuju vijesti kao što je ova: “Na autobuskoj stanici u Pančevu u julu ove godine suprug je ubio ženu, višegodišnju žrtvu nasilja u porodici, nekoliko dana pošto je prijavila policiji da ga se plaši. Žrtva je na dan ubistva izašla iz sigurne kuće, a njemu je bio zabranjen prilaz…“; “Iako Krivični zakonik i novi Zakon o zaštiti od nasilja u porodici treba da spreče da nasilnik iznova naudi žrtvi, prema podacima Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP), ovakva ubistva se u proseku dešavaju dva puta mesečno“; “Veliki broj žena ubijenih od strane članova porodice ranije je prijavljivala nasilje u porodici“; “Procena bezbednosnog rizika za žrtvu je ključna, smatra Tanja Ignjatović iz nevladinog Autonomnog ženskog centra (AŽC), jer su žrtve u najvećoj opasnosti kada odluče da prijave nasilje. U tome najveću ulogu ima policija…, a kada se ne uradi dobar posao žrtve ispaštaju, objašnjava Ignjatović“; “Žrtve nasilja se ohrabruju da prijave nasilnike, ali država nema jasan plan niti razvijen sistem podrške koji bi ih dugoročno zaštitio od nasilja. Broj prijava se povećava, ipak, nasilnici se najčešće kažnjavaju uslovnim osudama“; “Slađana Jovanović, profesorka krivičnog prava i kriminologije Pravnog fakulteta Univerziteta UNION smatra da bi uslovna osuda imala više smisla ako bi sudovi uz nju dodeljivali takozvani zaštitni nadzor, odnosno kontrolu nasilnika dok je na uslovnoj slobodi, kako ne bi ponovo maltretirao žrtvu…“

Nema ‘kontinuiteta’ između bračne svađe i sistematskog nasilja. To su dvije potpuno odvojene stvari; nije u pitanju ‘intenzitet’ svađe. Nema ni kontinuiteta između dvije vrste nasilja u porodici (ili nasilja nad partnerom) – situacionog i sistematskog. Situaciono je rezultat neke trenutne konfliktne situacije – žene su podjednako nasilne (mogu biti i fizički nasilne) mada muškarci ‘naprave više štete’. Sistematsko nasilje je nešto sasvim drugo. Riječ je o ponavljajućem obrascu fizičkog i/ili psihološkog zlostavljanja. Nasilnici su skoro uvijek muškarci. Obrazac ima tendenciju da eskalira u učestalosti i/ili intenzitetu, pa u nekim slučajevima žena završi u mrtvačnici.

Kako objasniti ogroman broj sistematski zlostavljanih žena i užasavajuće visoku stopu femicida? Normalizacija nasilja je glavni razlog ekstremnog rasta stope nasilja u našem društvu, kaže Jelica Dabović, poznata bivša košarkašica, a sada aktivistica u borbi protiv nasilja u porodici.

Ali i žene koje nisu zlostavljane mogu biti u smrtnoj opasnosti kad napuštaju muža. Postoji jedan tip muškarca koji nema tendenciju da zlostavlja ženu, ali je duboko povrijeđen njenom odlukom da se razvede od njega. Izjeda ga gorak osjećaj da mu je učinjena nepravda, naročito ako se osjeti odbačen i obezvrijeđen jer ga napušta zbog drugog muškarca. Bol mu pojačava uvjerenje da ima pravo da mrzi – “Zar ja koji ničim nisam izazvao takvo njeno ponašanje nemam pravo da joj uzvratim?!” Kao Bećir Kuduz u filmu Kuduz Ademira Kenovića i Abdulaha Sidrana, napušteni muž bijesom prekriva emocionalnu ranu… želi da kazni ženu koju doživljava kao uzrok njegove patnje, i ubija je jer vjeruje da će se samo tako osloboditi bola i osjećaja poniženja.

Instrumentalno i reaktivno nasilje – Kobra i Pitbul

Malo ko se iznenadi kad čuje da je silovana i pretučena žena kojoj je pružanje seksualnih usluga profesija. Izvjestan procenat njene klijentele su muškarci koji nalaze zadovoljstvo u nanošenju bola ženi koja se ne može odbraniti i, ukaže li im se prilika, velika je vjerovatnoća da će to uraditi ponovo. Zašto ponovo? Najmoćnija ‘droga’ na planeti Zemlji je mješavina seksa i nasilja. Oni koji postanu ovisni teško se odvikavaju, a prestaju biti opasni tek kad se nađu iza zatvorskih rešetaka.

Ali većina nas se iznenadi kad čuje da ‘normalan’ čovjek… uz to možda i cijenjen kao dobar radnik, kolega i prijatelj… ponavlja morbidne scene zlostavljanja vlastite žene. Zašto to radi?

Nasilničko ponašanje može biti vrlo korisno – pomaže da se ostvari neki cilj. Ovu vrstu (‘korisnog’) nasilja psiholog Seymour Feshbach nazvao je instrumentalno nasilje. Nasilnik koristi žrtvu kao sredstvo za postizanje nekog za njega poželjnog cilja – to može biti novac, droga ili usluge, seksualna gratifikacija kad siluje žrtvu, ali i prijatan osjećaj nadmoći kad nasilnik dominira i kontroliše žrtvu. Primarni cilj nije povrijediti žrtvu nego je iskoristiti kao sredstvo da se nešto postigne ili dobije ono što nedostaje. Ali ako je to potrebno, nasilnik će joj nanijeti ozbiljnu povredu, čak je i ubiti. Ovaj oblik nasilničkog ponašanja češći je kod muškaraca, i tipičan je, recimo, za serijske ubice. Tipičan je i za Kobra nasilnika – onog što je bio šarmantan na početku veze sa ženom koju će kasnije zlostavljati.

Drugi oblik nasilja Feshbach naziva reaktivno nasilje – reakcija na provokaciju. Reaktivno nasilje je motivisano averzijom. I dok je u slučajevima instrumentalnog nasilja žrtva sredstvo da se nešto postigne ili dobije, kad je u pitanju reaktivno nasilje žrtva je meta. Žrtva je rekla ili uradila nešto što je nasilniku izazvalo neprijatnu emocionalnu reakciju, i nasilnik želi da je povrijedi. Zašto da je povrijedi? Bolje će se osjećati ako joj nanese bol.

Osoba koja koristi reaktivno nasilje obično interpretira svoje nasilničko ponašanje kao opravdano. Isto to radi nasilni Pitbul muž. Tvrdi da je u pitanju reakcija na povredu koju mu je žena nanijela… on se samo branio ili želio da je kazni, i ništa više! Naravno, isti taj muž može koristiti i instrumentalno nasilje – slično onom koje koristi Kobra muž kad hladnokrvno i strateški oprezno uspostavlja dominaciju i kontrolu nad ženom da bi je kasnije mogao tretirati kao podređenu i iz tog i takvog ‘tretmana žene’ izvlačiti zadovoljstvo. A hladni Kobra muž može koristiti eksplozivno reaktivno nasilje, slično eksplozivnom Pitbul mužu, ako ga kojim slučajem žena kritikuje, odbije da uradi ono što traži od nje, ne slaže se s njim, sumnja u istinitost njegovih priča u kojima glorifikuje sebe, kaže nešto što mu nanese narcističku povredu ili, ne daj bože, proba da pobjegne od njega.

Kao što postoje dvije vrste nasilničkog ponašanja – instrumentalno i reaktivno – tako postoje i dva tipa nasilnika, tvrde dva univerzitetska profesora psihologije, Dr Neil Jacobson i Dr John Gottman. Deset godina su studirali ponašanje 200 nasilnih muževa, i reakcije njihovih žena, i došli do zaključka da se muškarci koji sistematski zlostavljaju partnera mogu svrstati u tip I – hladni Kobra tip nasilnika, i tip II – eksplozivni Pitbul. 20 posto nasilnika u njihovom uzorku su bile Kobre, 80 posto Pitbulovi. Zašto nazivi Kobra i Pitbul? Kobra je podmukla i veoma opasna zmija otrovnica koja se umiri i fokusira na žrtvu prije nego što je napadne, a pit bul – pasmina psa koji je postao sinonim za opasnost – lako se razbjesni, i kad zabije zube u žrtvu, ne popušta!

Velika većina muškaraca koji zlostavljaju ženu sistematski – kroz ponavljajući obrazac nasilničkog ponašanja – su ili u jednoj ili u drugoj kategoriji, pišu Jacobson i Gottman u knjizi Kad muškarci zlostavljaju žene.² Kobru opisuju kao takozvanog ‘prisilnog kontrolora’ (eng. coercive controller) kojem je vrlo stalo da kontroliše, dominira i ima moć nad ženom. Da bi se učvrstio u poziciji superiornog, koristi uobičajene taktike i strategije: nastoji da izoluje ženu i odvoji je od porodice i prijatelja (naročito onih kojima on nije ‘simpatičan’ i koji bi je mogli ‘odvući od njega’); trudi se da je učini finansijski i/ili emocionalno ovisnom o njemu kako bi joj postao najvažnija osoba i onda se pozicionirao kao dominantan; želi da uspostavi kontrolu nad svim aspektima njenog života i ponašanja; uvodi pravila koja ona treba da slijedi i poštuje… Čemu ta pravila i ‘regulative’ o tome šta žena treba i šta ne treba da radi? Kad-tad će ih ona prekršiti i tako mu dati priliku da je ‘kažnjava’, i iz kažnjavanja crpi osjećaj zadovoljstva. Zahtijeva od nje usluge (često i seksualne usluge), osjeća se povlašten da traži šta god želi, tretira je kao služavku ili robinju, ponižava je, koristi razne oblike mentalne manipulacije kako bi uticao na njen način razmišljanja i (ne)sagledavanja situacije u kojoj se našla. Ove taktike, strategije i mentalne manipulacije kao što su naizmjenično kažnjavanje (nasilje) i nagrađivanje (bombardovanje izlivima ljubavi i pažnje) ili gaslighting (“zar ti više vjeruješ svojim lažljivim očima nego meni?!“), služe mu da održava poziciju dominantnog i drži žrtvu u klopci – otrovnoj bračnoj ili partnerskoj vezi s njim. On je hladni, manipulativni, često i sadistički nastrojen nasilnik kojem nije stalo do emocionalne bliskosti sa ženom, nego do osjećaja nadmoći nad njom. To može biti ova ili neka druga žena, svejedno je… važno je samo da mu se podredi. Zašto mu je toliko važan taj osjećaj nadmoći?

U socijalnoj psihijatriji i psihologiji se jedno vrijeme govorilo i pisalo samo o instrumentalnom i reaktivnom nasilju. Danas se zna da postoji i treći oblik nasilničkog ponašanja – apetitivno. Neki ljudi imaju ‘apetit’ i uživaju u nasilju… vole taj prijatni osjećaj superiornosti, moći, uzbuđenja… kao oni britanski huligani koji unaprijed planiraju tuče na fudbalskim utakmicama, opisani u članku Rasizam, nacionalizam i virus uma.³ (Britanski stručnjaci tvrde da jedan broj njih postane ovisan o nasilju –tučama koje izazivaju na fudbalskim utakmicama). U tijelu i mozgu nasilnika se aktiviraju hormoni i neurotransmiteri koji mogu izazvati prijatne senzacije, podići raspoloženje, nekad i do stanja euforije. Ali ne mora to biti samo fizičko nasilje. Recimo, kad žena pita Kobra muža da li može otići kod frizera da se ošiša, njegov mozak – stimulisan osjećajem da je on taj koji je dominantan, važan i u superiornoj poziciji – pojačano luči serotonin. Serotonin je neurotransmiter koji pomaže da se izborimo sa depresijom, može popraviti raspoloženje i pojačati osjećaj zadovoljstva sobom. Luči se i u socijalnim situacijama kad dominiramo i naređujemo drugima šta treba da rade, kad smo ‘glavni u raji’, kad nam se dive, poštuju nas… Zato Kobra muž insistira da ga žena konsultuje i pita za dozvolu, čak i za najbanalnije stvari. Jer kad njegova žena traži od njega dozvolu da se ošiša, Kobra se dobro osjeća – bez obzira da li će joj dati dozvolu ili neće. Ali se ne može dobro osjećati – ne može se osjećati superioran – ako se ona ne osjeća inferiorno! Kao da se između njegovog ‘Ja gore’ i njenog ‘Ti dole’ formira magična konekcija, i da bi sebe podigao, on mora nju da spusti. Kao energetski vampir, hrani se na njenom osjećaju poniženja, straha od njega, bola i stida.

I serotonin – ne samo neurotransmiteri dopamin i endorfini – se dovodi u vezu sa problemima ovisnosti. Neki ljudi se zaista ponašaju kao da su postali ovisni o pažnji, divljenju i poštovanju koje im iskazuju ‘poštovaoci i obožavaoci’, ili o zadovoljstvu kad imaju moć nad drugima. Može li onda nasilni muškarac postati ovisan o osjećaju nadmoći nad ženom – ženom žrtvom njegovog fizičkog i/ili psihološkog nasilja? Mi vjerujemo da može. I Christian Grey, lik u popularnom filmu 50 nijansi sive, na kraju priznaje da je nanošenje bola Ani (Anastasia Steele) u ‘igri Ja dominantan–ti podređena’ – sadizam. Nije riječ o ‘seksi igri’. Sadizam je ponavljajući obrazac povređivanja žrtve kako bi se postigao osjećaj zadovoljstva. Kao i u drugim oblicima ovisničkog ponašanja (drogiranje, kockanje…) kojima se nastoji postići osjećaj zadovoljstva, i obrazac sadističkog ponašanja ima tendenciju da eskalira u intenzitetu i učestalosti. U početku se Christian ‘igrao sa Anom’ u Crvenoj sobi bola samo preko weekenda, a onda sve češće i žešće. Vremenom je ‘igra kažnjavanja Ane’ postajala sve opasnija jer – da bi zadovoljio ‘apetit’ – trebala mu je sve veća količina njenog bola. Postalo je jasno da je ovisan o ‘Ja dominantan–ti podređena’. Treba li Anastasia da mu toleriše zlostavljanje jer, zaboga, on je i sam žrtva zlostavljanja u djetinjstvu, i to ga čini predisponiranim da razvije ovisnost o ovoj vrsti ‘igre’? Naprotiv! To što je postao ovisan čini ga smrtno opasnim! Anastasia to napokon shvata i napušta ga.

Na nesreću, mnoge zlostavljane žene se nađu u najvećoj opasnosti upravo kad bježe od nasilnika. On, kao i Christian, ‘otkrio je zadovoljstvo u kažnjavanju’, i ako žena pobjegne iz dodijeljene joj uloge ‘podređene’, ne može igrati ‘Ja dominantan’. Njen bol, strah, povrijeđenost i osjećaj inferiornosti – u kombinaciji sa njegovim osjećajem zadovoljstva sobom kad dominira – može zaista u nekim slučajevima postati ‘droga’, pa nasilnik reaguje na ženin bijeg iz toksične veze s njim kao što bi reagovao narkoman ovisan o heroinu. Postao je ovisan o heroinu koji mu dotura diler… jedini u gradu… i taj diler prijeti da će ga napustiti! Nije onda teško razumjeti zašto nasilni muž ne gleda blagonaklono na ženinu želju da se razvede od njega. Ali skrenuli smo s teme…

Kobra tip nasilnika najčešće koristi fizičko nasilje instrumentalno – kao strategiju zastrašivanja. Na primjer, žena ne želi da uradi ono što on zahtijeva od nje ili radi nešto što ugrožava njegov status nadređenog. U takvim situacijama on reaguje brzo i odlučno – koristi nasilje da je zastraši, ali zna šta radi i rijetko gubi kontrolu. Interesantno, dok zlostavlja ženu, pišu Jacobson i Gottman, otkucaji srca mu usporavaju (umjesto da ubrzavaju što bi bilo za očekivati), a često se dešava i da ne ispoljava uobičajene znakove fiziološkog uzbuđenja koje pokazuje Pitbul dok zlostavlja ženu. Šta bi mogao biti razlog za to? Jacobson i Gottman tvrde da su mnoge Kobre sociopate i psihopate. A poznato je da psihopate ne doživljavaju emocije – naročito strah i saosjećanje (empatija) – na isti način kao ljudi koji nisu psihopate. Često ne ispoljavaju ni strah od kazne za ono što rade, kaže slavni profesor Robert Hare, vodeći stručnjak za problem psihopatije. Upozorava sudije i policiju na opasnost olakog puštanja na slobodu ovog tipa nasilnika, i na opasnost kojoj se žene, žrtve nasilja u porodici, izlažu kad ne prepoznaju ili ne razumiju ponavljajući obrazac njegovog nasilničkog ponašanja.⁴

Kobra muž postaje izuzetno opasan onda kad žena pokušava izmaći kontroli. Kao zmija kobra koja je smirena i fokusirana prije nego što skoči na žrtvu, ovaj tip nasilnika kao da se smiri i fokusira prije nego što se baci na ženu koja pokušava da pobjegne, ili prijeti da će ga ostaviti. Epizode fizičkog nasilja mogu privremeno prestati (običnu budu zamijenjene verbalnim uvredama i psihološkim nasiljem) kad Kobra ponovo uspostavi poziciju ‘Ja dominantan–ti podređena’.

Samo 6 posto nasilnika koji su učestvovali u njihovoj deset godina dugoj studiji snosili su zakonsku odgovornost za zlostavljanje žene, pišu Jacobson i Gottman. Problem je u tome što se od žrtve traži da prijavi nasilje, a mnoge žene se (s pravom!) boje da to urade. Žene Kobri se više plaše svojih nasilnih muževa nego žene Pitbul nasilnika i zato se rjeđe razvode, pa djeluje da su brakovi sa Kobrama stabilniji nego brakovi sa Pitbulovima. I dok Pitbul obično prolazi kroz tri faze u literaturi često opisivanog ciklusa nasilja – prva faza: rastuća napetost; druga faza: zlostavljanje; treća faza: kajanje i izvinjavanje (‘medeni mjesec’) – mnoge žene koje žive u braku sa Kobrom kažu da su skoro neprestano pod ‘opsadom’, sa vrlo malo pauza. Nema ‘medenog mjeseca’ – njihovi nasilni muževi se ne trude ni da opravdaju svoje nasilničko ponašanje, a kamoli da mole za oproštaj. Tvrde i da su Kobra nasilnici obično na početku veze pažljivi i ljubazni prema ženi. Zlostavljanje počne kasnije – onda kad je ženi teško da ode od njega jer je ‘tek potpisala bračni ugovor’; trudna je ili ima malo dijete; ovisna je o njemu; plaši se jer joj prijeti da će je ubiti ako pobjegne, a nema povjeranja u policiju i pravosuđe koje bi trebalo da je zaštiti… Zaista, kako zaštititi žene od ovih po život opasnih nasilnika?

Focused Deterrence Program je trenutno u svijetu najuspješniji program ‘odvraćanja’ nasilnika od nasilničkog ponašanja.⁵ Cilj programa nije napuniti zatvore Kobrama i Pitbulovima, nego ih natjerati da donesu odluku i stvarno prestanu zlostavljati ženu. Na koji način?

U tradicionalnom pristupu rješavanju problema nasilja u porodici, zlostavljana žena je odgovorna za svoju sigurnost – od nje se traži da poduzme inicijativu i prijavljuje nasilnog muža policiji. Nažalost, ne uzima se u obzir važna činjenica koju ‘radnici na terenu’, policajci i socijalni radnici, vrlo dobro znaju – žena se plaši da ga ponovo prijavi jer ju je prebio prošli put kad je zvala policiju i on završio u pritvoru… a nedugo nakon toga pušten na slobodu (?!) Od žene se očekuje i da nađe način kako će se zaštititi od nasilnika kad izađe iz zatvora, itd. Svima je jasno da su postojeće zakonske mjere i metode zaštite žene od nasilnih muškaraca neefikasne. Zato kreatori Focused Deterrence Program – programa odvraćanja od nasilničkog ponašanja – tvrde da odgovornost za ženinu sigurnost treba da bude skinuta sa žene i prebačena na policiju i zajednicu. Napravili su efikasan model registrovanja, nadgledanja i praćenja nasilnika. Pri prvom ‘susretu’ s njim (najčešće u policijskoj stanici) objasne mu kako radi sistem i stave mu doznanja da ima izbor – može da bira: ili će izabrati da se promijeni ili će ga “oni promijeniti!“ Većina odluči da se promijeni jer su posljedice odluke da nastave sa zlostavljanjem žene vrlo neprijatne. Ali da se vratimo na Kobra tip nasilnika…

Kobra nasilnici su tipični izdanak patrijarhalnog duštva. Kao agenti u filmu Matriks čiji je posao da održavaju sistem – zatvor koji koristi ljude kao baterije za svoj opstanak – ovi nasilnici održavaju patrijarhalno društveno uređenje tako što propagiraju vjerovanje da je žena na hijerarhijskoj društvenoj (i svakoj drugoj) ljestvici niže od muškarca, i da na tom ‘uniženom’ mjestu treba i da ostane. “Mi u Hrvatskoj doživjele smo ‘privilegij’ da je jedan svećenik u službenom glasilu Katoličke crkve žene i njihovu neposlušnost (?!) prepoznao kao vječnu prijetnju redu i poretku,“ piše Vesna Kesić u članku Mizoginija naša svagdašnja. “Mizoginija nije cilj, ona je, kao i etnički šovinizam, sredstvo. Uz pomoć mizoginije rigidni patrijarhat normalizira se kao društveni trend.“⁶

Ali opresija žena od strane muškaraca samo je jedna karakteristika patrijarhata. Druga je podređenost većine muškaraca manjinskoj grupi superiornih – na hijerarhijskoj ljestvici ‘uzvišenih’ muškaraca. (Nedavna istraživanja ponašanja čimpanzi su potvrdila da kad je pod stresom ili zlostavljan, zlostavljani majmun se okrene drugom – po hijerarhiji nižem majmunu, zlostavlja ga i tako se oslobađa stresa). Kobre nasilnici su često i sami bili zlostavljani, obično u djetinjstvu, od strane onih koji su ih vidjeli kao ‘niže’ (niže vrijedne) i htjeli da dominiraju i kontrolišu ih. To je, tvrde, normalno u patrijarhalnom društvenom sistemu… i zato imaju tendenciju da prikažu nasilje kao normalan i neizbježan dio života. “U ovom svijetu u kojem je čovjek čovjeku vuk, ili ti kontrolišeš ili tebe kontrolišu! Ako ja ne kontrolišem ženu, ona će kontrolisati mene,“ kažu Kobre.

Za razliku od Kobra nasilnika koji zna biti smiren i metodičan dok zlostavlja ženu (čak i kad izgleda ljut), Pitbul nasilniku emocije brzo proključaju, otkucaji srca ubrzaju… i dešava se da u navali bijesa ne samo pretuče nego i ubije ženu. Naročito se razbjesni i reaguje ekplozivno kad doživi narcističku povredu – kad je kritikovan, ignorisan, nije tretiran s poštovanjem, itd. Ali, većina njih nisu psihopate, tvrde stručnjaci koji se bave problemom nasilja u porodici. Za razliku od Kobra nasilnika koji ‘imaju problem’ sa osjećanjem empatije i krivice – teško im je da saosjećaju sa žrtvom, rijetko osjećaju krivicu zbog svog nasilničkog ponašanja, i skoro nikad ne traže savjetovališnu pomoć – Pitbulovi mogu osjećati krivicu. Savjetnici koji rade s njima tvrde da postojeći savjetovališni tretmani i programi za promjenu ponašanja muškaraca koji zlostavljaju žene u većini slučajeva nisu korisni za Kobre, ali mogu biti korisni za Pitbul tip nasilnika. On pokazuje veći stepen emocionalne ovisnosti o partneru, plaši se da je ne izgubi… nije zadovoljan svojim životom ili bračnom vezom u kojoj živi, i to bi za njega mogao biti dovoljno jak motiv da prestane s nasiljem. Mogao bi biti… ali najčešće nije.

Postao ovisan o zlostavljanju žene?!

Napad nasilnog muškarca je nekad reakcija na ono što je žena rekla, uradila ili nije uradila, a nekad napad ‘bukne’ iznenada – zbog nekakvog trivijalnog povoda, ili čak bez ikakvog vidljivog povoda. Čime su izazvani ti njegovi iznenadni napadi? Žene kažu da se dešava da on postane nervozan i napet zbog nečeg što nema nikakve veze s njom i njenom ‘provokacijom’ njegovih napada na nju. Nasilnik, naravno, želi da se oslobodi te napetosti ili neprijatnih emocionalnih stanja – ma čime da su izazvana. Već je naučio da se nervoze i bolnih osjećanja može osloboditi ‘putem (zlo)upotrebe nasilničkog ponašanja’, pa on ‘poseže’ za nasiljem kad god se osjeća loše. Tako zlostavljanje žene postane sedativ koji mu pomaže da se smiri. Ali ‘kažnjavanje’ žene nije samo sedativ koji ga može smiriti i opustiti, nego mu može poslužiti i kao droga koja podigne i popravi raspoloženje. Na osnovu čega to tvrdimo? Kad napetost popusti, nasilnik često doživljava jedan specifičan osjećaj zadovoljstva. Neprijatno stanje nelagode i frustracije nestane, i on osjeti prijatno stanje rasterećenosti i opuštenosti. Sličnu prijatnost osjetimo u situacijama kad čujemo neku lošu vijest – na primjer, jave nam da laboratorijski nalazi pokazuju da bolujemo od neke opasne bolesti, ali deset minita kasnije zovu i kažu da je bila u pitanju greška! Osjećaj olakšanja može biti toliko intenzivan da to iskustvo poželimo ponoviti. I neki nasilni ljudi, svjesno ili nesvjesno, ponavljaju obrazac ‘bivanja isprovociranim i potrebe da kazne’ kako bi ciklus tenzija-relaksacija završili – kroz neku vrstu psihofiziološke katarze – sa osjećajem satisfakcije. Vremenom nasilje… pardon, kažnjavanje… može postati njihova omiljena metoda samoodbrane i samozaštite od žene i ‘njenog bezobrazluka’, pa oni želi da to iskustvo (kad kažnjavaju) ponove. Tako se formira obrazac nasilničkog ponašanja.

Ako pitamo nasilnog muškarca šta on misli o ovo našoj ‘teoriji’, reći će da pričamo gluposti. On se samo branio ili je želio da kazni ženu zbog onog što je uradila, i ništa više! Ali mnoge zlostavljane žene tvrde da… jednom kad počne… nasilje postaje sve ozbiljnije. Kao da su nasilniku koji ponavlja obrazac nasilničkog ponašanja (nekad u skoro redovnim vremenskim intervalima) zaista potrebne sve veće ‘doze’ nasilja. Kad nasilje (privremeno) prestane, nasilnik može osjećati prijatno rasterećenje jer se oslobodio neprijatne napetosti, može biti ponosan na sebe i zadovoljan onim što je uradio (“Kaznio sam je jer je zaslužila!; Pokazao sam joj ko je gazda u kući!”), ali se može osjećati i kriv ili uplašen da će ga žena napustiti ili prijaviti policiji, pa pokušava da prebaci odgovornost za svoje nasilničko ponašanje na ženu, (“Da ti nisi… ja ne bih…”); negira (“Nije tačno da sam te udario, ti si krenula na mene, ja sam samo…”); ili nasilje opravdava nervozom zbog posla, pićem… Ili se izvinjava i moli za oproštaj, zaklinje se da se to neće više ponoviti, pokazuju pažnju, donosi poklone… Smiri se jedno vrijeme, prestane sa zlostavljanjem žene… onda opet…

Kad narkoman postane ovisan o heroinu, nastavlja da uzima drogu čak i kad drogiranje više nije prijatno. Neki kažu da već odavno ne nalaze zadovoljstvo u drogiranju, ali ipak nastavljaju zbog apstinencijalnog sindroma. I neki nasilni muškarci, koji možda već godinama zlostavljaju ženu, tvrde da ne osjećaju zadovoljstvo – ni u toku, ni neposredno nakon zlostavljanja. Nema razloga da im ne vjerujemo. Nekad ih gledamo kako govore da se kaju, izvinjavaju se, plaču ili obećavaju da to više neće ponoviti… ali interesantno, ni krivica jer je žena završila u bolnici po ko zna koji put, ni ružne scene pred komšijama, ni prijetnje policije, ni strah od zatvorske kazne, ni trauma koju nanose djeci… nisu dovoljno dobar razlog da prekinu. Šta je to u ponavljajućem obrascu nasilničkog ponašanja zbog čega je nasilniku tako teško prestati s nasiljem? Isto ono zbog čega je kockaru teško prestati kockati? Ali ako tvrdimo da je ponavljajući obrazac nasilničkog ponašanja – obrazac koji ima tendenciju da vremenom eskalira pa u nekim slučajevima nasilnik čak i ubije ženu – zastrašujuće sličan obrascu ovisničkog ponašanja, da li to znači da pokušavamo opravdati nasilnika? “Eto, on je, žalosnik, postao ovisan kao što je narkoman ovisan o heroinu, a kockar o kockanju, ne može da se suzdrži…treba da nađemo razumijevanja za njega…“ Dovodimo li u pitanje zakonsku odgovornost za njegovo kriminalno ponašanje? (“On je, znate, ovisnik… treba razmatrati stepen uračunljivosti u trenutku kad je to uradio…) Ni govora! Ukoliko nije u pitanju psihijatrijski pacijent koji boluje od ozbiljnog psihotičnog poremećaja, nasilnik koji zlostavlja ženu vrlo dobro zna šta radi! Prema tome, snosi punu zakonsku odgovornost, identičnu onoj kad pretuče ili ubije drugog muškarca, bio on ‘ovisan’ ili ne. Zašto je onda bitno postavljati pitanje “Da li je ponavljajući obrazac nasilničkog ponašanja u nekim slučajevima, zapravo, obrazac ovisničkog ponašanja?“ Bitno je. Ako zlostavljana žena prepozna i bolje razumije sistematsko nasilje koje ima tendenciju da vremenom eskalira, prestaće da okrivljuje sebe ili opravdava njega (“On je nasilan jer pije…“; “Njegovo nasilje se pogoršava jer mu se stres na poslu pogoršava…“). Biće u stanju da sagleda ozbiljnost situacije u kojoj se našla, i onda možda nađe efikasan način da zaštiti sebe i svoju djecu. A ako sudije i policajci dobiju od stručnjaka za mentalno zdravlje više informacija o ‘tom neobičnom obrascu nasilja nad ženom’ – obrascu koji, interesantno, iz nepoznatih razloga vremenom postaje sve učestaliji i sve opasniji … možda će naći efikasnije metode i strategije zaštite žena od nasilnih muškaraca, i zaustaviti pandemiju femicida – ubistva žene kad je ‘mržnja’ razlog što je ubijena.

Ali, da li je stvarno moguće postati ovisan o zlostavljanju žene? Bilo bi zanimljivo čuti iskustva žena koje žive ili su živjele sa nasilnim muškarcima, utiske njihovih prijateljica, prijatelja i članova porodice, i mišljenje stručnjaka koji rade sa nasilnim muškarcima i ženama žrtvama nasilja.

———————————————————————————————————————————–