Božica Jelušić: Zaurlavanje pedagoške poeme

Izdvajamo

• Težak je to kruh, jedan od najtežih. Znanje bi trebalo biti privilegija, a svatko tko svojim ponašanjem dovede taj dar u pitanje, automatski gubi povjerenje i ukazanu šansu. Što je tu nejasno, gdje tu dolazi famozno kunktatorsko "ali..."? Kakav vražji drugi pogleda na evidentnu stvar, kakvo umudreno objašnjavanje i prekapanje po socijalnim, psihološkim i bogtepitaj kakvim "slojevima", kad ni svi prsti na ruci nisu jednaki, kamoli mozgovi, kamoli kandidati za obrazovanje i osposobljavanje?

Povezani članci

• BILEĆKA I GATAČKA RENESANSNOST
• Odlazak velikana: Napustio nas je Bora Todorović
• ZLATKO JELISAVAC: Martin & Hana
• Intervju: Darko Cvijetić: Sentimentalizmom se neprekidno zamjenjuje tragizam, i zato nemate velike umjetnosti
• Agonija po propisima
• Promocija knjige “Jasenovac – tragika, mitomanija, istina” Slavka Goldsteina

Zašto bi morala ići u školu djeca koja to ne žele i čemu roditelje držati u zabludi u svezi njihovih sposobnosti? Zašto se to danas ne smije reći, u ime nekakve “političke korektnosti”. Što je to uopće, taj magloviti pojam? Briga me što ćete mi prišiti isključivost, segregaciju i slične nebuloze. Postoje normalne obitelji i normalna djeca, svih boja, konfesija i opredjeljenja, i postoje oni drugi. Neodgojivi. Nepoučljivi. Divlji i nasilni. A o njima se doista ne mogu brinuti SAMO I JEDINO učitelji.

Totalno sam konsternirana ovim “pedagoškim slučajem”, reakcijama na njega i sveukupnom situacijom. Naročito licemjerjem i ovim otužnim “prodikama”, kako profesor “nije smio izgubiti kontrolu”, te da “nasilje ništa ne rješava” i slične svete vodice, kojima se taj vrući krumpir polijeva. Glupo je ponavljati sve fraze o kućnom odgoju, o promjeni sociološke strukture naših sela i gradova, o nemoći i oportunizmu pedagoških službi i sličnim sadržajima. Situacija je dogorjela do noktiju, učiteljska je struka na teškom ispitu.

Naravno, poslije svega će mudraci lamentirati o tome kako postoji “negativna selekcija” , kako se sve manje kvalitetnoga kadra javlja na pedagoške fakultete, te da smo zemlja gdje vlada kriza idealizma, i nitko se ne bi “žrtvovao” za čast svoga zanata. Pročitala sam čak jednu bestidnu rečenicu kako “Učitelje zanimaju samo njihove plaće”, što može napisati jedino maliciozna, ograničena i pokvarena osoba, koja nije stupila u razred niti se suočila s izazovom održavanja discipline kod populacije “ni dijete ni odrasli”, gdje je djelovanje autoriteta blokirano s tisuću “mjera” i ograda, dok druga strana ima praktički neograničen prostor najužasnijeg divljanja.

Ispovijedi tih ustrašenih, neurotičnih, anksioznih ljudi, izloženih teroru učenika, roditelja, rodbine, te suočenih s cinizmom policije i oportunizmom većine ravnatelja i školskih pedagoga, trebale bi upaliti crveni alarm i rezultirati hitnim mjerama za zaštitu učitelja. Kao netko tko je pedagoškom radu posvetio svoje najbolje godine, i bez ikakvih disciplinskih ispada završio svoj staž, PODRŽAVAM gestu kolege, u obrani vlastitog integriteta i dostojanstva. Ne, on nije istukao učenike, već se obranio, a pravo na obranu u ekstremnim situacijama ne smije biti nikome uskraćeno.A naravno, ovdje uopće ne aludiram na “batinu izašlu iz Raja” i “klečanje na kukuruzu”. To su dječje pričice u odnosu na promatrani sindrom.

Težak je to kruh, jedan od najtežih. Znanje bi trebalo biti privilegija, a svatko tko svojim ponašanjem dovede taj dar u pitanje, automatski gubi povjerenje i ukazanu šansu. Što je tu nejasno, gdje tu dolazi famozno kunktatorsko “ali…”? Kakav vražji drugi pogleda na evidentnu stvar, kakvo umudreno objašnjavanje i prekapanje po socijalnim, psihološkim i bogtepitaj kakvim “slojevima”, kad ni svi prsti na ruci nisu jednaki, kamoli mozgovi, kamoli kandidati za obrazovanje i osposobljavanje? Zašto bi morala ići u školu djeca koja to ne žele i čemu roditelje držati u zabludi u svezi njihovih sposobnosti? Zašto se to danas ne smije reći, u ime nekakve “političke korektnosti”. Što je to uopće, taj magloviti pojam? Briga me što ćete mi prišiti isključivost, segregaciju i slične nebuloze. Postoje normalne obitelji i normalna djeca, svih boja, konfesija i opredjeljenja, i postoje oni drugi. Neodgojivi. Nepoučljivi. Divlji i nasilni. A o njima se doista ne mogu brinuti SAMO I JEDINO učitelji.

I’m sorry about that.