Božica Jelušić: VESNINIM VRELIM TRAGOM

Povezani članci

• TRAGOVI U STIJEGU
• MOSTAR SEVDAH REUNION I DALJE NA PRVOM MJESTU
• Deutsche Telekom traži otkaze u HT-u
• Ekskluzivno: Istraga prijetnjama smrću predsjedniku senata La Russi, uklanjanju fotografije Mussolinija iz ministarstva razvoja i portretu fašističkog zločinca u palači Chigi!
• Dio razgovora sa neznanim
• Karamarko hapsi Tuđmanove suborce

Foto: Kaportal.rtl.hr

Iskrena emocija, poniranje u vlastitu bol, to jedino vrijedi. Sve drugo je sentimentalizam, oblatna, ukrašavanje i balansiranje oko općih mjesta, beskrvna poezija koja vodi u kič. Tek ako imamo hrabrosti RAZBITI ZID IZMEĐU ČOVJEKA I ISTINE, mi smo na pragu izvršenja svoga spisateljskoga zadatka i sudbine.

Prevrćući stare bilježnice, kojima slijedi bacanje, nailazim na hitre i vrlo kratke bilješke iz nekog susreta (ili razgovora, ili možda iščitavanja, jer izvor nije naveden) s VESNOM PARUN, posljednjom pjesnikinjom naših prostora, koja je svoju umjetnost i poziv svjedočila vlastitim životom. Pisala sam o njom nekoliko puta, govorila u povodu obljetnica, posvetila joj nekoliko pjesama, što je uglavnom ostalo nezamijećeno. Nije mi to presudno, već proživljavam način na koji su se naša druženja kroz vrijeme upisivala u mene i koliko su traga ostavljale njene misli. Tekst koji slijedi je ulomak pogače, otkinut u jednoj kratkoj zgodi, koje se ne sjećam, ali vidim da je strane upisano i nešto rukom Sunčane Škrinjarić, što će reći da se spontano “sestrinstvo” ostvarilo tom zgodom. Vrijedi mi da trag ostane zabilježen.

Zadatak pjesnika na ovom svijetu je SVJEDOČENJE. Ono mora biti istinito, beskompromisno i neustrašivo. Posljedice nisu važne, već način, kako smo o svome vremenu uistinu izrekli i svjedočili u nekom času. U intimi pak, koja je naš jedini pravi “sadržaj” od kojega pjesme žive, treba ISPOVJEDNA SMJELOST, koja često nedostaje. Stoga i postoji toliko običnih, istovjetnih, nevažnih pjesama. Iskrena emocija, poniranje u vlastitu bol, to jedino vrijedi. Sve drugo je sentimentalizam, oblatna, ukrašavanje i balansiranje oko općih mjesta, beskrvna poezija koja vodi u kič. Tek ako imamo hrabrosti RAZBITI ZID IZMEĐU ČOVJEKA I ISTINE, mi smo na pragu izvršenja svoga spisateljskoga zadatka i sudbine.

Valja nam POSUDITI GUŠČJE PERO od srednjovjekovnih živopisaca, postići njihovu razinu koncentracije, posvećenosti i jezične blistavosti, koja živim riječima pretače u nas žive slike onoga što je mišljeno i doživljeno. Mi smo DRAGOVOLJNI SVJEDOCI, svijetu iskazujemo svoje DIVLJENJE u onome što vrijedi, kao i boljima od nas, koji su to rekli uspješnije, ne očekujući pri tom uzvrata. To je jedini način da se postigne čist obraz i rasvijetljen obzor i okružje u kome poezija može nicati, bujati i živjeti. Također, način da se pobjedi i porazi naš KULTURNI CLOCHEMERLE, koji nas želi okužiti svojim vonjem i poniziti niskošću ponude, sumnjivom slavom i cijenom “javnoga uspjeha”.

Mi želimo supatnika, SUPUTNIKA U ČITATELJU. Želimo osjetiti ŽAR SLJEDBENIŠTVA, da vidimo kako je nešto naše posijalo sjeme u srcima sličnih. Ne zanima nas NATOVARENI KANDIDATSKI MAGARČIĆ, već onaj koji nosi vlastite terete i odlaže ih u poeziji, doživjevši trenutke vlastite katarze, rasterećenja, vedrine. Pjesnički uspjeh je biti najbliže onome što smo željeli izraziti, u času kad se pjesma “probudila u nama” i poželjela izaći napolje, u svijet, na svojim krhkim nožicama. Tek tada, kad smo je otpustile i otputile prema drugima, mi pjesnikinje, SUVIŠNE KĆERI NA OVOM SVIJETU, imamo pravo odahnuti. Privremeno, do nekog novog poduhvata, koji neće nužno značiti drugima kao što vrijedi nama, jer njima naprosto ostvarujemo svoju sudbinu, jedinu koju imamo.

(Napomena: Ovaj kolaž je esejistička vježba, ne zabilježeni razgovor, već konstrukcija po sjećanju i bilješkama. Držim da je u dobroj mjeri vjerodostojan, no predstavlja “palimpsest” Vesninih i osobnih stavova autorice).