Božica Jelušić: VANI I UNUTRA I OBRATNO

Povezani članci

• Jad i bijeda Dobrice Ćosića
• Ni ja nisam vaš
• Dževad Karahasan: Okruženi smo ljudima koji već znaju odgovore
• Bilježnica Robija K.: Čudomorstvo
• Predrag Lucić: Odlazak radnika tvornice olovaka
• Otvorena izložba autorice Mirjane Nikolić

Postoji, naime, i to nesretno iznutra. Tamo je naš osobni žandar, koji opominje, kori, uskraćuje, dere se i prijeti. Tamo su naše frustracije, kajanja, obziri, naš teret naslijeđa, naši mračni i nepospremljeni kutevi iz kojih demoni plaze jezičke i pokazuju nepristojne geste, drečeći na sav glas: “Ne mogu, ne ću, ubit ću se! Dosta mi je, previše mi je, ne treba mi, bolje da me nema, nema, nema….”. Pa još i dalje i gore: “Što si učinila od svog života, gdje ti je pamet, kamo si to zaglavila, što je još u škrabici preostalo?”. Izaći na kraj sa svijetom, najčešće znači izaći iz vlastite kože i vlastitih ograničenja, predati svoj bunt i svoje oružje i pustiti da nam na obrijano tjeme udare pečat gubitnika. Ukoričiti se, standardizirati se, cijepiti se, podložiti se, staviti se na raspolaganje, prostrijeti se i dati da te nehajno gaze u već poravnatom ljudskom tepihu, kojim moćni gospodari sudbine kroče u budućnost skrojenu po svojoj mjeri, s programirano reduciranim brojem gubitnika, da im ne bi opterećivali taj put.

Postoji, naime, i to nesretno iznutra. Tamo je naš osobni žandar, koji opominje, kori, uskraćuje, dere se i prijeti. Tamo su naše frustracije, kajanja, obziri, naš teret naslijeđa, naši mračni i nepospremljeni kutevi iz kojih demoni plaze jezičke i pokazuju nepristojne geste, drečeći na sav glas: “Ne mogu, ne ću, ubit ću se! Dosta mi je, previše mi je, ne treba mi, bolje da me nema, nema, nema….”. Pa još i dalje i gore: “Što si učinila od svog života, gdje ti je pamet, kamo si to zaglavila, što je još u škrabici preostalo?”. Izaći na kraj sa svijetom, najčešće znači izaći iz vlastite kože i vlastitih ograničenja, predati svoj bunt i svoje oružje i pustiti da nam na obrijano tjeme udare pečat gubitnika. Ukoričiti se, standardizirati se, cijepiti se, podložiti se, staviti se na raspolaganje, prostrijeti se i dati da te nehajno gaze u već poravnatom ljudskom tepihu, kojim moćni gospodari sudbine kroče u budućnost skrojenu po svojoj mjeri, s programirano reduciranim brojem gubitnika, da im ne bi opterećivali taj put.

Između vani i unutra postoji nekakvo međuvrijeme, međuprostor, u kojemu spavamo, umivamo se i češljamo, kupujemo i oblačimo odjeću i nove cipele, slažemo buketiće u vazu, prozračujemo sobu, pišemo pjesme, kljukamo se kalorijama, telefoniramo, uzimamo kredite za nepotrebne stvari, grlimo neko stablo, gledamo kroz prozor, tražimo izgubljeno, trudimo se oko propalih veza, križamo prijateljstva bez tolerancije i oprosta, ulažemo u tobožnje projekte i karijere koji nisu u najvećem broju slučajeva više od pustih riječi i naših žalosnih fikcija. Iznenađujemo se, otkrivši da nam o zdravlju brinu bolesni i istrošeni ljudi, akademska zajednica da je izvor plijesni i učmalosti, prava inteligencija, dokaziva i primjetljiva da postaje raritet, da nas vode niskofrekventni “pametnjakovići” iz zaostalih krajeva i enklava, da nam neke opskurne dijaspore dirigiraju izbore, da su nas prevarili i oštetili za prirodne resurse, ili da je naš krvavo zarađen otišao u bespuća švindlerske zbiljnosti, odakle ga nikada više nećemo izvući niti vratiti.

Uglavnom, unutra, van ili u međuprostoru, gdje god da nam se trenutno zaustavio korak, možda bi bilo vrijeme evocirati onu mrsku i istinitu rečenicu, koju smo iz knjiga zapamtili i s mukom probali potisnuti: “Da je većini ljudskih života suđeno da prođu uzalud”.