Božica Jelušić: Sanjarenje i žurba

Izdvajamo

• Žurba je sotonska kategorija, rafinirano razmrežena i provedena kroz sve pore života. Dužnosti, ušivene u dane kao olovne kuglice, ispunjavaju čovjeka tjeskobom, duhom težine i krivnjom. Svi smo u "zaostatku", svi smo nekome krivi, strepeći od trenutka kad će se razotkriti da nismo bili dovoljno marljivi, korisni, upotrebljivi za ono, čemu smo prodali život i podredili istinsko postojanje.

Povezani članci

• O jednom davnom filmu, prošlosti i sadašnjosti
• Američka ambasada oštro osudila marš crnokošuljaša u Zagrebu: “Ne povezujte SAD s ovom mrskom ideologijom!”
• Renato Baretić: O Nijemcu, Talijanima i domaćem kolaboracionistu
• GUBAVCI
• Počinje 29. BDŽF
• Izveštaj „Bombardovanje izbegličkih kolona tokom ’Oluje’ – avgust 1995.“

Tko se ikada zakvačio za ideju samopomoći i spasa od civilizacijskih bolesti, znade što je spasonosna vrijednost sanjarenja. Čitam o tome u knjizi koju je Pessoa naslovio “KNJIGA NEMIRA”, čudeći se kako je moguće da to nisam sama napisala, obzirom na mjeru podudarnosti osjećaja i misli. Ja također mislim da je ta sposobnost Božji dar, jednaka instinktu preživljavanja. Bijeg u sanjarenje posljednja je crta obrane, na kojoj se udaljujemo od gomile, od zahtjeva i presizanja, od terora politike, agresivnog arivizma i konačno, od svih instrumenata kojima novo doba satire ljudsku intimu, pretvarajući nas u “gubitnike”, čim malo zastanemo u trci, da bismo udahnuli zraka ili napisali laudu sunčevom zalasku nad poljem suncokreta.

Žurba je sotonska kategorija, rafinirano razmrežena i provedena kroz sve pore života. Dužnosti, ušivene u dane kao olovne kuglice, ispunjavaju čovjeka tjeskobom, duhom težine i krivnjom. Svi smo u “zaostatku”, svi smo nekome krivi, strepeći od trenutka kad će se razotkriti da nismo bili dovoljno marljivi, korisni, upotrebljivi za ono, čemu smo prodali život i podredili istinsko postojanje. Ljudi “gube živce” na semaforu, u redovima ispred blagajni, u čekaonicama i pred beamterskim kancelarijama, drhteći od bijesa, gušeći se od ogorčenja, jer su IZGUBILI VRIJEME. Pitaš li ih na što bi to vrijeme potrošili, na kakvu razbibrigu, kreativni rad, vrtlarenje, čitanje, bicikliranje, igru s djecom, zalijevanje vlastitih nježnih osjećaja- gledaju te sumnjičavo i začuđeno. Ne, nipošto, demon žurbe im šapće da bi trebali RADITI nešto dodatno, krpati rupe u kućnoj ekonomiji, nabavljati stvari, korteširati za neku političku opciju , preglumljivati uspješnike na javnim mjestima, pokazivati se i urbi et orbi obznanjivati kako su uspješni, povlašteni od Fortune, izabrani da izađu iz kruga marginalnih, nepoznatih, običnih. Naravno, ne znaju da time potvrđuju “prvenstvo u ropstvu” nikako nazočnost u slobodi.

Pessoa, međutim, veli: “Moja je fantazija obitavala u negdašnjim raskošima i iz ruku kraljice primala dragulje zastrte drevnošću”. A među tim su draguljima svakako: sporost i temeljitost, pravo na dugačke rečenice, uživanje u odabranim trenutcima, poznavanje okusa hrane,smisao za detalj, prepoznavanje rijetkosti, čulna treperenja, posjedovanje i čuvanje tajne, nalaženje utjehe u nastojanju oko beskorisnog, bavljenje otpisanim i zaboravljenim stvarima, višesatno gledanje kroz prozor, svakodnevno učenje o prirodi i ljudima, naposve o vlastitim osjećajima, uz dopuštenu primjenu “prava na pogrešku”. Jedino u sanjarenju možeš mijenjati pravila, preuzimati uloge, dosezati heroizam ili se poništiti do nepostojanja.

Svatko, tko je strpljivo pročitao ovaj niz, vizualizirajući u mentalnim slikama što pojedina riječ znači, već je na dobrom putu otkidanja od pogibeljne vrtnje u Đavolovom bubnju, te oslobađanja za slobodan ulazak u fantazijsku napravu (vremeplov, cepelin, Boshovu podmornicu od pleksiglasa, Chagallov lebdomat) u kome će započeti novo, sanjarsko poglavlje svoga života. Ja sam u dobrom dijelu već tamo, jamčim vam da je neizmjerno ugodno. U njemu, razumije se, vrijeme uopće nije presudna kategorija, štoviše, ono uopće i ne postoji.

30. kolovoza 2016.
Flora Green