Božica Jelušić: OŽILJCI
Povezani članci
Foto: Flickr
Odnedavna ih nosim posvuda, prožeta stidom.
Duboki kao urezi na kori, oštri poput usjeka na glinastom putu, zapleteni kao rječna resa, podbijeni modrilom, gnjili od usirene krvi i borove smole, ružni, skorjeli, grozoviti, nezacjeljivi, kužni, opasni.
Ožiljci, brazgotine, izvana i iznutra, neizbrojivi.
Većinom noćni, ali poneki dobiveni danju, u punoj rasvjeti, za bijela svjetla: od udarca, bjeloočnica se zamuti i prošara mrežicom naprslih kapilara, koža se napne, siva pjena uhvati se na rubu ispucale usne, a travolika kosa u nekoliko sati slegne se, istanji i posijedi. Mlitavo vise ruke i prsti drhte, kao u morfinista.Zagledana u krajolik, motrim potok, brijestove, susjedov vrt, dječje igralište s otpalim lišćem, zarobljenim u ledu bazena punog nečisti.
I ptičje krilo je tamo, uz sitne, rasute koščice bivše ptice. Jezivi finis.
Grabežljiva i gladna sila, koja uvjek pobjeđuje srce naivno. U kući: strahovi, snomorica i drhtanje, strepnja od novih ožiljaka. I ne pomaže više ni sjećanje na hambar, štagalj i mirise djeteline, žitarica, sušenog voća i ljekobilja.
Takva se surovost ne preživljava bez posljedica.Svega je previše i sve to predugo traje.
Zbog čega govorim, čemu vučem olovku po bjelini?
Pročitana je, možda, svaka deseta riječ, i ona s pola uma i pola snage.
Boli me sve što sam prepustila tvojoj ruci i razotkrila očima.
Pogrješih neoprostivo. A sada te brišem iz popisa svojih godišnjih doba.Prezirem tvoju zaleđenost, jednoličnost, tvoje suhoparno srce.
Ne volim te više, zimo okrutna.
Duboki kao urezi na kori, oštri poput usjeka na glinastom putu, zapleteni kao rječna resa, podbijeni modrilom, gnjili od usirene krvi i borove smole, ružni, skorjeli, grozoviti, nezacjeljivi, kužni, opasni.
Ožiljci, brazgotine, izvana i iznutra, neizbrojivi.
Većinom noćni, ali poneki dobiveni danju, u punoj rasvjeti, za bijela svjetla: od udarca, bjeloočnica se zamuti i prošara mrežicom naprslih kapilara, koža se napne, siva pjena uhvati se na rubu ispucale usne, a travolika kosa u nekoliko sati slegne se, istanji i posijedi. Mlitavo vise ruke i prsti drhte, kao u morfinista.Zagledana u krajolik, motrim potok, brijestove, susjedov vrt, dječje igralište s otpalim lišćem, zarobljenim u ledu bazena punog nečisti.
I ptičje krilo je tamo, uz sitne, rasute koščice bivše ptice. Jezivi finis.
Grabežljiva i gladna sila, koja uvjek pobjeđuje srce naivno. U kući: strahovi, snomorica i drhtanje, strepnja od novih ožiljaka. I ne pomaže više ni sjećanje na hambar, štagalj i mirise djeteline, žitarica, sušenog voća i ljekobilja.
Takva se surovost ne preživljava bez posljedica.Svega je previše i sve to predugo traje.
Zbog čega govorim, čemu vučem olovku po bjelini?
Pročitana je, možda, svaka deseta riječ, i ona s pola uma i pola snage.
Boli me sve što sam prepustila tvojoj ruci i razotkrila očima.
Pogrješih neoprostivo. A sada te brišem iz popisa svojih godišnjih doba.Prezirem tvoju zaleđenost, jednoličnost, tvoje suhoparno srce.
Ne volim te više, zimo okrutna.
Veljača/ Ožujak, 2015.
Flora Green