Božica Jelušić: OŽILJCI

Božica Jelušić
Autor/ica 16.3.2015. u 10:24

Božica Jelušić: OŽILJCI

 Foto: Flickr

Odnedavna ih nosim posvuda, prožeta stidom.
Duboki kao urezi na kori, oštri poput usjeka na glinastom putu, zapleteni kao rječna resa, podbijeni modrilom, gnjili od usirene krvi i borove smole, ružni, skorjeli, grozoviti, nezacjeljivi, kužni, opasni.

Ožiljci, brazgotine, izvana i iznutra, neizbrojivi.
Većinom noćni, ali poneki dobiveni danju, u punoj rasvjeti, za bijela svjetla: od udarca, bjeloočnica se zamuti i prošara mrežicom naprslih kapilara, koža se napne, siva pjena uhvati se na rubu ispucale usne, a travolika kosa u nekoliko sati slegne se, istanji i posijedi. Mlitavo vise ruke i prsti drhte, kao u morfinista.
Zagledana u krajolik, motrim potok, brijestove, susjedov vrt, dječje igralište s otpalim lišćem, zarobljenim u ledu bazena punog nečisti.
I ptičje krilo je tamo, uz sitne, rasute koščice bivše ptice. Jezivi finis.
Grabežljiva i gladna sila, koja uvjek pobjeđuje srce naivno. U kući: strahovi, snomorica i drhtanje, strepnja od novih ožiljaka. I ne pomaže više ni sjećanje na hambar, štagalj i mirise djeteline, žitarica, sušenog voća i ljekobilja.
Takva se surovost ne preživljava bez posljedica.Svega je previše i sve to predugo traje.
Zbog čega govorim, čemu vučem olovku po bjelini?
Pročitana je, možda, svaka deseta riječ, i ona s pola uma i pola snage.
Boli me sve što sam prepustila tvojoj ruci i razotkrila očima.
Pogrješih neoprostivo. A sada te brišem iz popisa svojih godišnjih doba.Prezirem tvoju zaleđenost, jednoličnost, tvoje suhoparno srce.
Ne volim te više, zimo okrutna.

Veljača/ Ožujak, 2015.

Flora Green

 

Božica Jelušić
Autor/ica 16.3.2015. u 10:24