Božica Jelušić: ORATORI U NOĆNOJ MORI

Povezani članci

• ‘Novi pristupi nasljeđu holokausta i obrazovanju o holokaustu’
• Sram vas bilo!
• U Sarajevu promovirana knjiga Drage Bojića “Kraljevstvo Božje i nacionalizam”
• Evolucija psovke
• Kumovi ponovno zaratili
• Daniel Pavlić: Nas se sjete samo kad je nuklearni otpad u pitanju

Svojedobno je Budiša (u doba studentskog pokreta) dobio neku nagradu za govor na natjecateljskoj tribini FF, i dugo se baratalo tim podatkom. No, on će u pozi punjenoga purana, nakon pola stoljeća u Zagrebu i dalje govoriti: “Kad ja budeN PreSjednik, onda će Knin BIT glavni grad HrvaSke!”. Toliko o retoričkoj izvrsnosti. I bila bi to “mila majka” da poslije nismo čuli kako govore Hasso, Pionir Stier, Šuica, buzli-vuzli Podolnjak, Petrov, Kujundžić, Sinčić, a kako tek akademici i rektori, a kako biskupi i Jozo Bozo, te na vrhuncu agramotne i pajtonovske piramide aviončić Krstičević. O tome, da smo imali Predsjednika Građevinu, kojemu je hrvatski bio na rubu “španskog sela” uopće nećemo govoriti, kao o sramotnoj epizodi ulizivanja dijaspori i vrhu makjavelističke majstorije Nosonje Kara(č)marka, koji je, usput rečeno, i sam imao poznati “šprahfeler”.

Evo o čemu se radi: već mi je dosadno govoriti (u mom se kraju veli: “ko Cigan tralala”) da nitko na našoj javnoj, osobito političkoj sceni, zapravo ne zna govoriti. Nakon Gotovca, Šuvara, Supeka, djelomično Kosorice (s novinarskim iskustvom) ili populistički ležernog Mesića (izvan mojega interesa) ne vidim nikoga, tko čovjeku ne bi nategnuo živce do mjere da gasi TV, ili pak da zgužva novine i da jednostavno ide provjeriti do kada tim ljudima traje mandat, da mu se više skinu s mentalnog ekrana. Toliko gluposti, trabunjanja, neusmjerenosti, frazeologije, recitiranja, mahnitanja, prostaštva, beamterske trakavičarske dosade, nema nigdje, koliko u govorima i “obraćanjima” naših trenutačnih čelnika.

Dodajmo k tome neodgojenost, lažljivost, egotripove, nedostatak humora, prenemaganje, dislaliju, glupavost, osornost, lokalne naglaske, nepoznavanje jezične norme, krivu intonaciju, nasrtljivost, neobrazovanost, korištenje izlizanih idioma, slanje debilinjavih poruka, bombastičnost i skrivanje iza “pasjih bombica” koje ništa ne znače ali “jeknu” u rečenici, donekle smo zaokružili fenomen. Naime, trenutačno je u trendu riječ IZVRSNOST, donedavno je bila SINERGIJA, a neposredno prije toga HOMOGENIZIRATI i TRANSPARENTNO. Drži da bi se svi tejarovci (po Teilhardu de Chardinu, tvorcu pojma sinergija) okretali u grobu, da čuju kontekst u kome tu riječ rabi naša aktualna Prvosjedeća KGK. A o “izvrsnosti” već sjajno satirično piše A. Šiber, pa upućujem na njegova zapažanja. A inače, tko je ikada čitao Freudove “Pogreške u govoru”, zaprepastit će se iz kakova konteksta nam se gospoda čelnici obraćaju i što je sve pod tepihom skriveno.

Svojedobno je Budiša (u doba studentskog pokreta) dobio neku nagradu za govor na natjecateljskoj tribini FF, i dugo se baratalo tim podatkom. No, on će u pozi punjenoga purana, nakon pola stoljeća u Zagrebu i dalje govoriti: “Kad ja budeN PreSjednik, onda će Knin BIT glavni grad HrvaSke!”. Toliko o retoričkoj izvrsnosti. I bila bi to “mila majka” da poslije nismo čuli kako govore Hasso, Pionir Stier, Šuica, buzli-vuzli Podolnjak, Petrov, Kujundžić, Sinčić, a kako tek akademici i rektori, a kako biskupi i Jozo Bozo, te na vrhuncu agramotne i pajtonovske piramide aviončić Krstičević. O tome, da smo imali Predsjednika Građevinu, kojemu je hrvatski bio na rubu “španskog sela” uopće nećemo govoriti, kao o sramotnoj epizodi ulizivanja dijaspori i vrhu makjavelističke majstorije Nosonje Kara(č)marka, koji je, usput rečeno, i sam imao poznati “šprahfeler”.

Namjerno ne želim o Andreju P., nadajući se da će to tijekom kampanje učiniti komunikolozi i pripadajuća struka. Reći ću tek da će takav generator dosade teško dobiti adekvatnu zamjenu, po čemu doista ostaje politički jedinstven. Mislim, sve bi to bio dobar materijal za “komediju s nogu” ili vodvilj, kad bi ga imao tko napisati u Hrvatskoj, i kad bi ljudi konačno usvojili i shvatili ono pravilo sociologije, po kome treba uložiti DESET TISUĆA SATI RADA u nešto u čemu želiš biti solidan i konkurentan. Bilo da je riječ o politici, pisanju poezije, obrađivanju vrta, tesanju grede ili jednostavno o razumijevanju stvarnosti i ispravnom čitanju poruka, koje ti šalju naši petljavi govornici i “diktatori iz našeg sokaka”, kamuflirani u IZVRSNIKE koji izgaraju “za dobro naroda” i bolji sutrašnji svijet.