Božica Jelušić: ODA LJILJANU

U svijetu Cvjetane* stoluje ljiljan:
K Istoku hlepi, na svijetlu stranu.
Sulicom zlatnom on je naciljan-
Ko orden bola nosit će ranu.

Nema mu ravna u sedam carstva,
Makar da pored bunjišta niče.
Izvan prostote, onkraj barbarstva,
Nebeskost svoju na zemlji sriče.

Bjelinu čuva, hvata ko luči
Peludna sunašca raspršena.
A ipak, strašna sumnja ga muči:
O, Višnji, tko sam, čija sam sjena?

Nit’ svetac biva nit’ raskalašnik:
Stišče ga bura čeličnom petom.
Prolaze tjedni, trusi se prašnik;
On traga za identitetom.

Cvjetnom tjeskobom paradoks tlači,
No, karmu hrabro podnosi ljiljan.
Gdje korov čvornate zamke razvlači,
Čak i u smrti je preozbiljan.

Božica Jelušić