Božica Jelušić: NA VISINI STVARI

Izdvajamo

• U svemu tome, očito, nestala je visina, koja u konkretnom slučaju znači: ultimativni (aktivni) humanizam, suočavanje sa stvarnošću, prihvaćanje različitosti, povratak hijerarhije, razvoj kritičkog mišljenja, i ono osnovno, čemu su nekada učile regije, a danas je prepušteno samo našoj intuiciji i najdubljoj ljudskosti: ostajanje na visini srca, ma kako bilo teško i gdje god je to izvedivo i moguće.

Povezani članci

• Viktor Ivančić: MEDICINA VLADALACA
• Organizirana prisilna iseljavanja Srba iz NDH
• Dejan Jović: Ako državu gradite na slavljenju rata, onemogućavate mir, suverenitet i demokraciju
• 2015. protiv ironije
• Kakav radostan dan: Legendarni Milan Mladenović 25. 10. dobiva ulicu u Zagrebu
• Rođen 29. februara

Zastrašujuća je neosjetljivost na tuđu patnju i zaziranje od pomoći, te prešutno odobravanje militantnih rješenja na sve izmišljene i stvarne “ugroze”. Paranoja je u modi, samo se danas zove “oprez” i “nacionalna sigurnost”.

Ponekad mislim kako je teško ostati na visini stvari, iako ljudi o tome rado i često govore. Biti na visini, držati razinu, ne povijati se prema očekivanom i utilitarnom, ustrajati na svojim stavovima i mišljenu, biti uljudan ali nepotkupljiv, to je zaista teško. Stoga se valjda prevrtljivost i neprincipijelnost prihvaćaju kao “normalne” oznake našega vremena. Normalno je također biti neobavješten, sarkastičan, kritizerski nastrojen: imati svoje loše mišljenje, ali ne davati konstruktivne odgovore, pa čak ni argumente za takav stav. Prije gotovo desetak godina odstranila sam dvije osobe iz kruga prijatelja i pratitelja. Jedna je napisala: “Dosadila mi je ta pjesnikinja sa svojim šeširima”, a drugi, s totalno blesavim pseudonimom, nešto oko krafne, “Ona meni ide na živce”.

Radi se o tome, da mi civilizacijski nismo adaptirani na različitost. Divljinu u sebi smo izgubili, a pokostarenje (lakiranje) uglavnom nije uspjelo kod 90 posto stanovništva, pa kroz pukotine prosijavaju balkanoidi, hotentoti, pokondireni vuci i hajduci, mračnjaci i avetnjaci, rutav i nepismen svijet iz brđanske zabiti, svakavi primjerci polugotovih polugrađana, na koje bi se vrlo dobro primjenio odlomak iz Brodskog: “Možda je čak, govorio sam si, cijela europska kultura sa svojim katedralama, gotikom, barokom, rokokoom, zavijucima, sitnicama, pilastrima, akantima i sl., samo majmunova tuga za zauvijek izgubljenom šumom” (Posvećeno kičmi). Činjenica je da jedina stvar koju danas dijelimo sa zemljama u susjedstvu ostaje naša “rastemeljenost” (preuzima termin od Ž. Paića), plutanje po masnoj laki Mediterana ili traženje nekih hvatišta u prošlosti i njenim mitologemama. To je ujedno i najlakši način za poricanje stvarnosti i njenih bolnih aporija.

Nikako mi se ne sviđa razina političke kampanje, obraćanje ministara svojima (trenutačno) pripadajućim u nadležnosti, eksponiranje lažnih idola i autoriteta, nakaradno poimanje heroizma te iskrivljena predodžba “napretka”, ugrađena u naš obrazovni sustav i intelektualni habitus. Akademičari sliče na protuhe, protuhe glume državotvorce i zakonodavce, umjetnost ne poznaje velikih talenata, amaterizam i hobizam oblače ruho profesija i sami sebe promoviraju, slave i nagrađuju. Ružnoća prolazi pod “avangardu”, vulgarnost dobiva udarne medijske termine, pod izlikom da se “narodu tako sviđa”. Zastrašujuća je neosjetljivost na tuđu patnju i zaziranje od pomoći, te prešutno odobravanje militantnih rješenja na sve izmišljene i stvarne “ugroze”. Paranoja je u modi, samo se danas zove “oprez” i “nacionalna sigurnost”.

U svemu tome, očito, nestala je visina, koja u konkretnom slučaju znači: ultimativni (aktivni) humanizam, suočavanje sa stvarnošću, prihvaćanje različitosti, povratak hijerarhije, razvoj kritičkog mišljenja, i ono osnovno, čemu su nekada učile religije, a danas je prepušteno samo našoj intuiciji i najdubljoj ljudskosti: ostajanje na visini srca, ma kako bilo teško i gdje god je to izvedivo i moguće.