Božica Jelušić: KAMEN NA MEZARU

Izdvajamo

• Zvijeri krvožedne, zakrinkane u ljudska tijela, zlotvori,lešinari, zatornici, bića tame i studeni, nakote pakleni, sjećate li se toga, da ničija nije do jutra gorjela? Ni vaša neće, ma kako je krvlju nevinih hranili. Ja nemam moći niti znam kletvu baciti. Ali kruh pravde jednom će kušati moja djeca i djeca kojoj govorim stihove, u zemlji gdje Hatidža i njeni leže spletenih prstiju, dok po humku iglice bora padaju i tiho tamjane u svim godišnjim dobima.

Povezani članci

• „Generalska“ pljuska nacionalnom ponosu
• UMETNIK KAO PUBLIKA
• Lovci na budžet i privilegije u USK-a
• Mit kao zamka ili kao sudbina 
• Big shit
• LitShop Mostar organizuje radionice kreativnog pisanja poezije, proze i književnog prevođenja

Nemojte nikada više u moje ime i u ime mojih, ni jedan metak ispaliti, ni jednu kuću srušiti, ni jednu Hatidžu i sestre njene u očaj baciti i živomrtvima učiniti. Zabranjujem vam da se u skupnoj imenici roda (i) na mene pozivate. Ne dam vam Bosne, dok dišem. Ne dam vam.

Od Jajca do granice u autobusu, u magleno jutro, čitajući Stojićevu HATIDŽU na svim jezicima koje razumijem. Klizim očima po ilustracijama Halila Tikveše, milujući rukom žućkasti papir. Slova su živa, knjiga je živa i živi bol, toliko intenzivna, da osjećam kako mi se kamen skrutnjava ispod ošita. Otprilike na onom mjestu, gdje majka nosi dijete, kao ja svoju kćer i Hatidža svoja dva rahmetli sina, kojima se nedavno preselila.

Hatidža bila je samo godinu dana mlađa od mene. U Srebrenici, mjestu užasa i porazu čovječnosti, ubijena su dva njena sina i muž, njeni oslonci u životu. Pjesnik Stojić vidio je Hatidžu u pozorištu, jer ta je žena, kako reče, “na čelu udruge Majke Srebrenice obijala svjetske pragove, vjerujući da zvijezda ljudskosti koja obasjava naše živote i daje im smisao još nije ugašena.” Iz njihova susreta niknula je jedinstvena pjesma, da bi potom odjeknula je na sedamnaest jezika i ujedinila glas tuge i poštovanja u ovoj knjizi, jedinstvenom daru u kome poezija natkriljuje smrt.

Vani je posve nevino jutro, magla se diže poput okrajaka bijele šamije i otkriva ljepotu jesenakog krajolika i smaragdnu boju rijeke uz koju vijuga put. Mrko, šutljivo, izbrazdano kamenje oko nas, starije od našega roda, zaogrnulo se kadifom, birajući boju za zadnji jesenji pir. Mislim o tome, kako Hatidžino bijelo lice, s prebrisanim borama, također miruje negdje u oblaku, navirujući okom na Bosnu, najljepši dio svijeta na ovim nesretnim prostorima.Bosna, veliki Purgatorij, kroz koje duše moraju proći, da bi se dohvatile predaha i možda ponovo ušle u krug postojanja, da dovrše svoju započetu i prekinutu misiju.

Jedino ne znam, hoće li voda ledena ublažiti rumenilo stida na mojim obrazima, što živim u doba zločinai raščovječenja, o kojima šute veliki umovi, a mali se bore da piskutom i kreketom objave šuplje priče o junaštvu, koje je preko leševa i zgarišta išlo za svojim ciljem, zboreći o obrani i opstojnosti, o samo svojoj istini i svojim mjerilima. A ja želim samo da se ova pjesma u medresama, u sjemeništima i lamaserijama, u školama svakojakim i na svim mjestima gdje ljudi traže svjetlo razuma, istinu, mir i utjehu.

Želim da je čitaju tako dugo, dok ne počnu izbacivati žuč iz utrobe na sliku uniforme, na barjake, kame i puščane cijevi, na mine i na tenkove. Da nikada više ne kliču paradama i ne dižu ruku na ratni poklič. Da život koji su uzeli plate vlastitim, jer niža cijena ne postoji. Da majkama ne čupaju srca i djeci ne kradu nadu u bolji svijet. Da uši zaliju voskom kad svira vojna muzika i kad bilo tko U IME NARODA obznanjuje rat drugom narodu.

Brišem oči keranom svilenom maramom, nježno zelenom, s ružama utisnutim, koje ne mogu staviti Hatidži na mezar. Stavljam joj stoga kamen, koji u džepu nosim da me podsjeti na prolaznost i na težinu koja jednom mora proći, ma kako strašna bila, kao što i svaka sila mora proći za vremena.

Zvijeri krvožedne, zakrinkane u ljudska tijela, zlotvori,lešinari, zatornici, bića tame i studeni, nakote pakleni, sjećate li se toga, da ničija nije do jutra gorjela? Ni vaša neće, ma kako je krvlju nevinih hranili. Ja nemam moći niti znam kletvu baciti. Ali kruh pravde jednom će kušati moja djeca i djeca kojoj govorim stihove, u zemlji gdje Hatidža i njeni leže spletenih prstiju, dok po humku iglice bora padaju i tiho tamjane u svim godišnjim dobima.

Nemojte nikada više u moje ime i u ime mojih, ni jedan metak ispaliti, ni jednu kuću srušiti, ni jednu Hatidžu i sestre njene u očaj baciti i živomrtvima učiniti. Zabranjujem vam da se u skupnoj imenici roda (i) na mene pozivate.

Ne dam vam Bosne, dok dišem. Ne dam vam.