Božica Jelušić: Dno

Neke stvari bez oznake, knjige i partiture, pjevajuć polivinil,
neka ljubavna pisma, kondolir-karte, vrpce i fotografije,
neki sprešani osmijeh, nalik noćnom leptiru na tvom oknu. Tvoj dom je napušten oklop raka, mrvice, laki dani nesmotreno razmjenjeni za napor polu-uspjeha, grbava leđa, pregorku jutarnju žuč, zadivljen žamor gomile koja se isparava na trgu, čekajući Godota ili sparuje u bezračnim izbama, stvarajuć novo, beznadno pokoljenje.

Sve sada leži ovdje: nagomilano, upropašteno, natrulo,
potpuno neobranjivo, u tuđim lažljivim ustima već ismijano,
već proglašeno opskurnim smećem loše epohe: previše
osobnog, građanskog, samosvojnog, razbarušenog, doplutalog
iz tuđeg koje stoji izvan “jezika majke” i domovinske mape,
te nitko ne zna s kim se dovikuješ u gluhu svemirsku večer:
“The thought of you is receding like a chambermaid given notice”.*

Uglavnom, tako to biva, tu su naplatne kućice, tu su potvrde
za ulazak u novo doba, gdje se na tebe ne računa pod ozbiljno.
Previše prigovaraš, nalaziš mnogo zamjerki, uporno cjepidlačiš
oko nekakvih istina, još samo tebi važnih (i živiš predugo!).
Nitko ti neće oprostiti metaforu o stablima odrezanih krošnji,
koja za rodnu zemlju veže još živo korijenje, niti tu spoznaju
KAKO SE LAKO DOTIČE DNO I KAKO RADOSNO NJEMU HRLE
ONI KOJE SI VIDIO BLISTAVIM ALFA-ZVIJEZDAMA SVOGA
IZMIŠLJENOG SAZVIJEŽĐA.

————————————————————————————–
*Brodski: Misao na tebe povlači se poput otpuštene sobarice, In memoriam