Božica Jelušić: BOGATI PRAZNINOM

Izdvajamo

• Ono podnosi sve mijene i iskušenja, jer je svevremensko. Ima samo jednu manu: o njemu se ne izdaju potvrde, diplome i certifikati, budući da Priroda, ta hirovita darivateljica, ima važnijega posla nego da se bavi ljudskim opsesijama i neurozama. Ona jednakim mirom stvara i razara, diže i ruši, nadahnjuje i uskraćuje, jer joj ništa naše ne treba, pa i krajnjem izvodu ni mi sami, koji smo "guba na tijelu Zemlje", kako reče Chardin, a htjeli bismo da nas vide kao cvijeće i dijamante, bisere i zvjezdani prah, u našim lažnim uzvišenjima i gospodstvima.

Povezani članci

• Novus Ordo Imperorum
• Život po mjeri katolibanske volje
• Barcelona Gipsy Balkan Orchestra nastupio u Muzičkom centru Pavarotti
• 53. MESS osvaja sreću
• GROBLJE KAO METAFORA ZAJEDNIČKOG SVIJETA
• BUMERANG

Gospodstvo se vidi i osjeća na prvi pogled, a dojam toga pogleda traje i ostaje dugo. Plemstvo duha stoji iznad svih vanjskih insignija i nikako i nigdje ne može se naslijediti ni kupiti.

Nekoliko puta na ovom mjestu upotrijebila sam sintagmu”Mru gospodstva”, aludirajući na Gundulićeve “Suze sina razmetnoga”, Plač drugi, u kojemu se nalazi (nekima) poznati stih: “Mru kraljevstva, mru gradovu, / i njih plemstvo trava krije”. Nekako sam mislila da će više primatelja uhvatiti tu aluziju na promjenu sociološke strukture, te nadasve na “statusnu tjeskobu” koja obuzima ljude našega doba. Nevjerojatno je s koliko energije naši bližnji teže promociji, isticanju, vidljivosti i svidljivosti, izdvajanju iz gomile i formalnoj potvrdi da su postali “nešto više” nego što im je bilo određeno u karmičkom prtljagu. Odatle poplava falšnih i zastarjelih naslova, odličja, titula, paradnih rajnerovski “viteštava”, zbrzanih doktorata, masovnoga prevođenja hobija u profesiju, objavljivača i izlagača nečega što bi se silom htjelo zvati “umjetničkim”, ali ne bi pristalo pasti pod estetski jaram i kriterije.

Jednostavno, NITKO VIŠE NE ŽELI BITI OBIČAN, svatko bi nosio svoje intimno rublje kao zastavu, ako bi to donijelo trenutak javne pozornosti. Veli Haler da “Umjetničko stvaranje znači harmoničnnost, ali jedino i samo unutarnju harmoničnost”. Međutim, neposloženi, praznjikavi, nedoučeni i šuplji ljudi nude svoje “produkcije”, podastiru nelogično gomilanje nepovezanih slika, genitivnih metafora i neodrživih sklopova, u kojima se nikad ne desi “prijenos esteskog titraja” koji bi dotaknuo pozornost ili duševnost primatelja. Slike i glazba su dobrim dijelom napadi na očni i slušni živac, koncerti su kreštanje šojki dignutih iz visoke trave ili ispadanje iz ritma nekih napuhanih idola oštećenih glasnica. Sve se to opravdava “sviđanjem” i “općenarodnim prihvaćanjem”, čemu uveliko doprinose kvarni, površni i potkupljivi mediji, neskloni analizi, skloni barnumskoj reklami i širenju praznine, čime su naši “eksponenti” neizmjerno bogati. Potom se još potvrđuje tiražama, diplomama i priznanjima s margine društva u nekakvoj komičnoj “alternativi”, koja je oaza svih diletanata na svijetu. I naravno, juriša se pred publiku, bez ikakvih kompleksa ili zadrške. Najavljivačke fraze, poput praskanja pasjih bombica, prije će te užasnuti negoli privući nekom javnom događaju. Prostaštvo i pohlepa (na materijalno i nematerijalno prvenstvo) zaista se šire brzinom poplave.

Naime, kao što je poznato, plemstvo se dijeli na KOLJENOVIĆE i SKOROJEVIĆE. Koljenovići odumiru po povijesnoj logici, stare loze, obitelji, zaslužnici i nasljednici odlaze u carstvo sjena. U javni prostor jurišaju skorojevići, ponosni na svoje dionice, nekretnine, privilegije, zasluge, rezerve, prevare i marifetluke, uspješno plasirane laži i beneficije stečene usponom u “nomenklaturu” i višu klasu. Zaboravlja se, međutim da goljo ostaje goljo, nehoblani balvan nije mahagonij ni tikovina, lokalni nasilnik i ridikul vuče svoju sjenu i u najcjenjenijoj odori s mnogo zvjezdica, uskotračni mozak ne proizvodi široku perspektivu, loša usmenost i pismenost ne može se umotati u celofan akademičara. Huxley to odlično obrađuje u “Slijepom u Gazi”, tumačeći što su to psihološke prnje naljepljene na stvarni identitet po zahtjevima “haute couture” i trenutnom društvenom kroju.

Jadni ljudi, koliko su samo truda uložili da nam tu svoju raskošnu prazninu prodaju pod neki “sadržaj”, a mi se užasavamo njihovih likova, rečenica, manipulativnih izjava i objava, uvjeravanja o gospodstvu, kojega nikada neće doseći. Gospodstvo znači dati prije nego uzeti, gospodstvo je uvjerenje da nikada ne možeš propast, gospodstvo je lagano, vrijednosno neizrazivo jer je vrijednost po sebi, ne nosi se u koferu ni zavežljaju, gospodstvo je diskretno jer se ne pokazuje na trgu ni u novinama. Gospodstvo je estetsko, zrači lakoćom svih vrsta, razumijevanjem, humorom, nenasiljavanjem bližnjih da te ultimativno slave, hvale i primjećuju. Ono galantno pušta drugoga ispred sebe, sigurno u svoj status, veseli se dometima drugih, honorira pravu i poticajnu konkurenciju. Gospodstvo se vidi i osjeća na prvi pogled, a dojam toga pogleda traje i ostaje dugo. Plemstvo duha stoji iznad svih vanjskih insignija i nikako i nigdje ne može se naslijediti ni kupiti.

Ono podnosi sve mijene i iskušenja, jer je svevremensko. Ima samo jednu manu: o njemu se ne izdaju potvrde, diplome i certifikati, budući da Priroda, ta hirovita darivateljica, ima važnijega posla nego da se bavi ljudskim opsesijama i neurozama. Ona jednakim mirom stvara i razara, diže i ruši, nadahnjuje i uskraćuje, jer joj ništa naše ne treba, pa i krajnjem izvodu ni mi sami, koji smo “guba na tijelu Zemlje”, kako reče Chardin, a htjeli bismo da nas vide kao cvijeće i dijamante, bisere i zvjezdani prah, u našim lažnim uzvišenjima i gospodstvima.