Boris Buden: Slučaj ćirilice pothranjuje ugodne iluzije

Povezani članci

• Nacionalno pozorište Priština otkazalo nastup u Beogradu
• Sortiranje otpada
• Plina u Europi ima, plinskih igara još i više
• Hrvatska – BiH – Srbija: Trougao nepriznavanja presuda ICTY i ‘humanizacija’ zločina i zločinaca
• TITOVA CRKVA?
• PODIZANJE JEDARA U NARODNOM POZORIŠTU SARAJEVO

Foto: Jovica Drobnjak

Piše: Dragan Grozdanić,  Novossti

Počnimo s aktualnim problemom: u Vukovaru se danima prosvjeduje zbog uvođenja dvojezičnosti, ćirilica je obnovila retoriku o ratu koji još traje. Piše li civilizirana Europa ćirilicom?

Zapitajmo se što je to civilizirana Europa. Ona ne postoji kao takva, postoji apstraktan koncept pravne države, a političko je pitanje koliko on ovdje funkcionira. Iako je prošlo više od 20 godina od samostalnosti države koja je u idealnom smislu trebala ostvariti minimum principa poštivanja identiteta manjina, očito je da on ovdje ne može funkcionirati. Pa kada će? Mislim da problem nije u tome da jedan dio Hrvata nije civiliziran i dovoljno europski, nego da taj koncept više jednostavno ne funkcionira. Znamo da biti Srbin u Hrvatskoj znači suočiti se s cijelim nizom neravnopravnosti na svakidašnjoj razini. Nije ovdje dovoljno biti ni najobičniji Hrvat, moraš biti dobar Hrvat, što znači biti katolik; jer nije dobro ne biti dobar Hrvat. Pitanje ćirilice je priznanje nekog apstraktnog prava, koje zapravo otkriva realnost neravnopravnosti. Slučaj ćirilice otkriva nam kao da je riječ o manjku civiliziranosti, kao da je ovaj prostor zaostao u odnosu na Europu. Kad naša elita problem ćirilice shvaća kao civilizacijski nedostatak Hrvatske, onda ona govori logikom kompradorske elite, koja sebe izdiže iznad tog naroda kao subjekt civiliziranosti i civiliziranja. Problem je međutim politički: očito postoje politički interesi koji se artikuliraju kroz problem ćirilice. Znamo da Crkva podržava te proteste. Zašto te elite ne uđu onda u sukob s Crkvom? Zašto ne uđu u sukob s idejom jedna nacija – jedna država? Zašto ne uđu u sukob s konceptom monolingvalnog obrazovanja i idejom nacionalizma koja je ugrađena u temelje hrvatskog obrazovnog sistema? Nacionalizmom koji u svakom trenutku kada netko govori da su Hrvati postojali prije hiljadu godina artikulira jedan nacionalistički ideološki koncept na kojem se zasniva identitet nacije. Što je s tom kritikom ideologije? To je ugodna situacija u kojoj se elita zgražava nad primitivcima i u tom zgražanju potvrđuje svoj elitistički položaj i europsku legitimaciju subjekta civiliziranja, dok masa dobiva iluziju da uopće o nečemu odlučuje. Možda bi trebalo reći da su nacije uvijek u nekom obliku rata: u borbi za svoje identitete i njihovo očuvanje, za svoje priznanje. To su, kažem, ugodne iluzije koje svima odgovaraju: elite imaju smisao svoga postojanja, a mase koje su faktički bez ikakve moći odlučivanja o vlastitoj sudbini, eto, imaju moć da ne dopuste ćirilicu.

Nisu Balkanci izmislili nacionalnu državu

Ovakvo stanje podsjeća na naslov vaše knjige eseja “Barikade”: što danas vidite iza njih, iz Vukovara neki poručuju da rat još traje? Jedan strani novinar, nema tome dugo, napisao je nakon obilaska ovih krajeva da ratne sjekire na Balkanu još nisu zakopane, da je mržnja među narodima postojana?

“Barikade” sam uveo kao pojam koji je izašao na vidjelo s građanskim revolucijama, kada se nešto što se zvalo društvo počelo raspadati i kada su unutar dijelova društva podignute te barikade; riječ je dakle o cijepanju društva. U Vukovaru tvrde da su u ratu i tu nije riječ o barikadama, nego o crtama bojišnice. Oni su u ratu protiv nacionalnog neprijatelja i ne podižu barikade unutar hrvatske nacije, nego zaposjedaju crtu bojišnice spram vanjskog uljeza. Oni reproduciraju iluziju jedinstva hrvatske nacije, tvrdeći da je jedini front vrijedan borbe front prema vanjskom neprijatelju. Teza o mržnji zasniva se na ideološkom konceptu racionalizacije rata u bivšoj Jugoslaviji, koji je iz zapadne perspektive tumačen kao rezultat endemske mržnje među narodima koja je u komunizmu bila potisnuta, pa kada se on raspao, ona je izašla van. Nije riječ ni o kakvoj endemskoj mržnji, prostor Balkana može biti prezentiran i kao dokaz iskustva međuetničke tolerancije. Svakog treba odvesti u Sarajevo da vidi kako na nekoliko stotina metara radijusa imate sinagogu, džamiju, katoličku i pravoslavnu crkvu, sve je to podignuto puno prije i svi ti ljudi živjeli su zajedno stoljećima. Mržnja je nešto novo na tim prostorima, riječ je o implementiranju zapadnog, odnosno europskog principa nacionalne države. Pa nisu Balkanci izmislili koncept nacionalne države, taj je koncept s padom komunizma ponuđen kao univerzalni koncept demokracije. Zašto ne govoriti o tome da je implementacija apstraktnog načela nacionalne države kao jedinoga institucionalnoga preduvjeta demokracije uzročnik mržnje i rata, a ne neka endemska mržnja?

Što danas znači govoriti hrvatski – u odnosu spram centara europske moći, odnosno diskursa prema kojem se taj jezik reproducira?

Pravo pitanje je kome taj jezik služi. Za što hrvatski jezik čovjeka osposobljava, za što ga ne osposobljava. U Hrvatskoj te perfektno znanje engleskog čini elitom ili, drugim riječima, umjeti ono što još spada pod obrazovni ideal, a to je superiorno vladati vlastitim nacionalnim jezikom, nešto je što te marginalizira. Elite se više ne legitimiraju svojom superiornom pozicijom unutar materinjeg jezika, nego upravo suprotno, činjenicom da raspolažu znanjem drugog jezika. One žive u situaciji diglosije, dvojezičnosti, dok mase žive u monolingvalnom univerzumu. Živimo u uvjerenju da postoji hrvatski jezik i hrvatsko društvo u kojem se govori taj jezik te da on unificira to društvo i garantira transparentnost unutar tog društva. Međutim vidimo da se to društvo dijeli na dvije razine i da monolingvalna razina ne komunicira s drugim iskustvom i da taj jezik više ne može polagati pravo na ono što izvorno ideološki garantira, a to je transparentnost komunikacije unutar jedne jezične zajednice. Dolazi do raspada te zajednice u jednom kulturno-lingvističkom smislu, koji ima svoje socijalne i političke konzekvence.

English je postao globish

Događa se, kazali ste, revernakularizacija jezika?

Nastala situacija dovodi u pitanje generalnu ideju o ravnopravnosti jezika, dakle velika većina europskih jezika generalno se marginalizira i nema nikakvu funkciju komunikativnosti na europskoj razini. Univerzalno sredstvo komunikacije je engleski jezik. Njemački lingvist Jürgen Trabant tvrdi da to podsjeća na situaciju iz srednjeg vijeka, kada su elite govorile latinski, koji je bio jezik važnijih diskursa, jezik znanja, religije, vjere i politike, kao onaj na kojem su se donosile i objavljivale odluke. To je bio jezik moći u kojem se reproducirala historija onog vremena. Ispod tog jezika postojala je masa idioma, odnosno vernakulara koji nisu bili nacionalni jezici, nego su postojali veliki jezični kontinuiteti u kojima su, u nizu hibridnih formi, ljudi komunicirali. Taj jezik svakidašnje komunikacije nije bio sposoban za veće stvari, primjerice politiku, znanje itd. Sada se događa nešto slično: engleski jezik zauzima poziciju u znanju, kulturi, politici, ekonomiji i postaje univerzalno sredstvo komunikacije među članicama koje govore svoje nacionalne jezike, ali međusobno komuniciraju na engleskom. Zanimljivo je da Trabant u jezike koji postaju vernakulari, dakle jezici koji gube na svojoj važnosti i koji sve više služe sekundarnoj upotrebi, ubraja njemački i francuski. Ti jezici dakle gube bitku, pretvaraju se u vernakulare kao u srednjem vijeku, prepuštajući sve ono bitno engleskom jeziku. To je realna situaciju u Europi.

Riječ je dakle o svojevrsnom jezičnom kolonijalizmu, koji diktira jezik kapitala?

Konceptualni umjetnik Mladen Stilinović svojedobno je rekao da umjetnik koji ne govori engleski nije umjetnik. I to nije apsurd: intelektualac koji ne govori engleski nije intelektualac. Nije jednostavna poveznica između kolonijalizma i ove situacije zato što je kolonijalizam uvijek imao jasan odnos između metropole i kolonije. Ali engleski jezik o kojem danas govorimo više nije engleski kao jezik jedne nacije, Engleza, on je u sebi transformiran da bi mogao obavljati funkciju globalnoga jezika. Ne zovu ga english već globish. Pa opet, neki elementi podsjećaju na kolonijalne situacije – recimo uloga nečega što sam već spomenuo, a to su kompradorske elite. Te su kolonijalne elite u kolonijama zastupale interese metropole, kao što su to nekada bile elite koje su govorile njemački u Austro-Ugarskoj Monarhiji i koje su radile za Monarhiju, a prema Hrvatima su se odnosile kao prema masi kojoj treba prenijeti volju metropole. Danas se EU-u događa nešto slično: nama je jasno da se naše elite pretvaraju u jednu vrstu kompradorskih elita, ne samo u političkom nego i u kulturnom i intelektualnom smislu. Sada, u eri nakon raspada iluzije suverenosti, znamo da hrvatska politika ne formira neku svoju vanjsku politiku, da naš glas nema težinu britanskoga ili francuskoga. Tu ne postoji nikakva ravnopravnost. Postoji hijerarhija, u kojoj mali slušaju naredbe velikih.

Tvrdite da se Europska unija stidi svoje prevodilačke prakse. Dakle zakon koji je službeno donesen na engleskom jeziku ne tretira se kao prijevod, nego kao originalni dokument, tj. kao da je donesen na hrvatskom jeziku, čime se stvara iluzija o ravnopravnosti jezika?

EU na razini apstraktne jednakosti proizvodi iluziju jednakosti, tako da se svi osjećaju priznatima, što je klasičan tip buržoaske političke sfere; međutim realni sociolingvistički i politički procesi, kada je riječ o prevođenju, tu iluziju odmah raspršuju. Za jezike važi onaj tip ravnopravnosti i jednakosti kakav postoji u buržoaskoj, tzv. građanskoj političkoj sferi između individua – individue su samo načelno jednake, jer znamo da su jedni bogati, drugi siromašni itd. Socijalna država tu je jednakost pokušala postaviti u klasičnom smislu, da ljudi imaju obrazovanje, zdravstvenu zaštitu…, no to se sada raspada. Takva dimenzija nejednakosti postoji i kod jezika, što je tema o kojoj se ne govori.

Izručenje Perkovića moglo bi srušiti mit o borbi Hrvata za samostalnost

Iako joj prijete kaznama i uskratom novca iz europskih fondova, mala Hrvatska u slučaju Lex Perković već dva mjeseca ignorira naredbe Europske komisije i povjerenice za pravosuđe Viviane Reding oko izvršenja europskog uhidbenog naloga za Josipa Perkovića…

Naravno da se Njemačka može tako ponašati u odnosu s Hrvatskom, ali bi li mogla u odnosu s Amerikom primijeniti isto načelo? Poznato je da američke tajne službe masovno ubijaju uokolo, bez ikakvog suda i zakona, da ljude godinama drže zatvorene, izlažu ih srednjovjekovnim mučenjima, da sa svojim dronovima ekstralegalno godinama vode kampanju terora… Što je Perković pogriješio? Naredio je ubijanje nekih koji su smatrani teroristima? Big deal! To su službe radile, kao što to rade i danas. Ovo je odnos u kojem se pokazuje moć i nemoć Njemačke. Principijelan se može biti u odnosu na Hrvatsku, ali se ne može biti u odnosu na Ameriku. Europa zajedno s Amerikom sudjeluje u kampanjama u Afganistanu i europski pravni sistem je potpuno svjestan da svojim sudjelovanjem podupire akcije ubijanja iz zraka. Jednog ćemo dana dobiti konkretne podatke o tome koliko je ljudi ubijeno i tko je to naredio, a da nitko ne snosi odgovornost. U tome je problem i to je Bradley Manning istaknuo, iznio je podatke koji pokazuju da nitko od tih koji su ubijali civile nije odgovarao. A on koji je rekao istinu naposljetku je kažnjen. Drugo je pitanje zašto Hrvatska ne želi izručiti Perkovića: postoji jedno objašnjenje, a to je da Perković dosta toga zna i da bi se na koncu mogla ispostaviti stravična istina koja bi srušila mit o borbi Hrvata za samostalnost. A to je vjerojatno saznanje da je samostalna hrvatska država ustaško-udbaška tvorevina uspostavljena u suprotnosti s najvitalnijim interesima hrvatskoga naroda. Zvuči strašno, ali takva bi vjerojatno bila ta istina, kao i suočavanje s njom.