Borba protiv hrvatske kazališne laži

Izdvajamo

• Zašto je Banovićkina knjiga više nego značajna u ovom trenutku? Prije svega zbog toga što ona sadrži odvažnost izricanja (Kasim Prohić) u trenutku sveopće šutnje i krajnje reakcionarnog spuštanja glava i gledanja u vlastite postole, u trenutku trijumfa malograđanštine i okorjelog klijentelizma koji su pokorili cjelokupni kazališni sustav u Hrvatskoj, u trenutku kada politička permanentna kriza dozvoljava da kazališnim životom rukovode i vladaju estetski mediokriteti, ljudi nedozreli da vode ni mnogo manje značajne institucije kulture od nacionalnih kazališta.

Povezani članci

• Noise – pop senzacija Artan Lili iz Beograda po prvi put u Mostaru, ulaz besplatan!
• OTVORENA IZLOŽBA INTIME / INTIMACIES
• Propisana prošlost
• Tomislav Jakić: Suze sarajevske
• Pjesništvo političke tankoćutnosti
• Kosovski poraz Dobrice

Foto FB

Snježana Banović „Službeni izlaz“, Fraktura, Zaprešić 2018.

Ovo nije knjiga oproštaja od teatra okovanog u metastaze, već je to dapače borbeno, gotovo revolucionarno demontiranje hrvatske kazališne laži. 

Kada netko tko se strasno bavi kazalištem napiše knjigu o metastazama ustajalog, ucrvotočenog teatarskog života u Zagrebu i u Hrvatskoj, u isto doba govoreći, naravno i o rijeđim povisilicama u kazališnom življenju, a profesionalac je par excellence, na priliku redateljke i spisateljice Snježane Banović, onda dobijete knjigu koja je putokaz nedođijama, zabludama i svakojakim besmislicama teatarskog života i smrti.

Službeni izlaz (kakav sjajan naslov!!!) je knjiga eseja, ogleda, kolumni o kazalištu, kulturi i politici, kako je i sama autorica Snježana Banović, sveučilišna profesorica, podnaslovila ovu svoju knjigu.

Zašto je Banovićkina knjiga više nego značajna u ovom trenutku? Prije svega zbog toga što ona sadrži odvažnost izricanja (Kasim Prohić) u trenutku sveopće šutnje i krajnje reakcionarnog spuštanja glava i gledanja u vlastite postole, u trenutku trijumfa malograđanštine i okorjelog klijentelizma koji su pokorili cjelokupni kazališni sustav u Hrvatskoj, u trenutku kada politička permanentna kriza dozvoljava da kazališnim životom rukovode i vladaju estetski mediokriteti, ljudi nedozreli da vode ni mnogo manje značajne institucije kulture od nacionalnih kazališta.

I zbog toga što Banovićka, inteligentno supstituirajući kazališnu praksu i iznimno znanstveno pozicioniranje stvari, piše čitko, jasno i nadasve ubojito rastvarajući kadaverične prostore dobrano oboljelog hrvatskog kazališta unutar itekako kanceroznog hrvatskog društva i države danas.

Pozornost i stanoviti čitateljski hedonizam izmamili su mi posebno eseji o družini mladih (nekada!) i više nego tragičnoj sudbi Teatra ITD (danas!), čime tek omeđujem svoja strastvovanja sa ovim inteligentnim i nadahnutim vivisekcijama kazališnosti u Hrvatskoj.

Snježana Banović stilski rijetko ujednačeno ispisuje svoje faze patnje i bola kao profesionalka koja ne može više mirno i sa distance da promatra opći sunovrat organizacijskog i umjetničkog kala koji je zahvatio kazalište.

Ovo nije knjiga oproštaja od teatra okovanog u metastaze, već je to dapače borbeno, gotovo revolucionarno demontiranje hrvatske kazališne laži.

Kompliment i za izdavača koji ovom knjigom angažirano reagira na sveopći odron u hrvatskoj recentnoj kazališnosti.