Bill Cunningham, plava duša New Yorka

Izdvajamo

• Njegov cilj je da bude što manje viđen, vječno u svojoj uniformi: pamučna indigo plava jakna, crne tenisice, njegov mali Olympus zakačen oko vrata i vječni bicikl – ukrali su mu bicikl barem 28 puta za više od pola stoljeća rada.

Povezani članci

• MIŠO MARIĆ: APATRID U ZEMLJI KRALJEVIĆA
• Teška vremena, prijatelju moj…
• Halka: Bihać, Prijedor i Goražde nakon Tuzle, Bijeljine i Brčkog
• Internacionalni festival književnosti BOOKSTAN. NO EAST, NO WEST
• KOZMOPOLITIZAM KAO PRIVID, Azemina Krehić
• Olga Lalić-Krowicka – Dida i ja (četiri godišnja doba sa didom)

 Le Monde.fr

‘Ne treba imati predubjeđenja. Treba izaći na ulicu i pustiti ulicu da vam ona kaže’, govorio je Bill Cunningham

Posljedice srčane krize zaustavile su vječni elan ove nesvakidašnje ličnosti, koju su smatrali ocem ‘street style’-a, fotografa mode ulice – što je danas postalo ogroman i unosan posao. To je istovremeno i puno i reducirajuće, toliko su neutaživa strast i dobroćudni integritet od Billa Cunninghama učinili živi spomenik New Yorka, u doslovnom smislu te riječi: grad New York mu je službeno 2009. dodijelio naziv ‘living landmark’ (živi znak).

Rođen je 13. marta 1929. u Bostonu, u državi Massachusetts, u katoličkoj familiji irskog podrijetla, sa četvero djece. Bill je radoznao dječak, koji stjecajem okolnosti otkriva modu, budući da radi kao magaciner kod Bonwit Tellera, što je tada veliki lokalni dućan. Stipendija prestižnog sveučilišta Harvard ga nije dugo zadržala: napušta studije i odlazi u New York. Sa 19 godina njegov je život negdje drugo, ali ne ni samo u oglašavanju, gdje ga njegov tetak pokušava zaposliti. Mladić više voli sam započeti svoj business sa šeširima, pod imenom William J., bez obzira što mora obavljati nekoliko malih poslova, zahvaljujući kojima može ‘živjeti’ svoju strast.

‘Treba pustiti ulicu da vam kaže’

Tako uskoro postaje modni novinar, piše za Woman’s Wear Daily (koji napušta zbog neslaganja u vezi sa čuvenim francuskim modnim kreatorom André Courrèges-om) i Chicago Tribune. Ali slika će postati njegov glas.

Odmah nakon Drugog svjetskog rata Bill Cunningham počinje nekim jeftinim aparatom fotografirati ljude na ulici. Njegova ‘Summer Love’ (Ljetnja ljubav) iz 1967. obilježava službeni početak karijere fotografa: Amerika je usred promjena i mutacija, ukus i aspiracije se mijenjaju, i Bill je tu da to opiše fotografijom.

Business sa šeširima je zatvorio, i ulice New Yorka su postale njegove. Bogataši sa Manhattana, plesači u Harlemu, jednostavni anonimusi jedinstvenog načina nošenja kaputa ili kišobrana: sve ga zanima. Inspirira ga način oblačenja ljudi koji ga okružuju. ‘Ne treba imati predubjeđenja. Treba izaći na ulicu i pustiti ulicu da vam ona kaže’, govorio je.

Sedamdesetih godina postaje redoviti ‘potpis’ u New York Timesu, sa svojom rubrikom ‘On the Street’ (Na ulici), ali odbija biti stalno zaposlen. To je prihvatio tek 1994. što je posljedica prometne nesreće, a radi zdravstvenog osiguranja. Kad kaže da više voli slobodu nego novac, to nije razmetanje bogatuna. U gradu je Bill Cunningham asketa, čovjek iz sjene koji je sav u svojoj strasti. Bill Cunningham nije nikada želio postati zvijezda. Nikada nije pogledao dokumenatarac kojeg mu je Richard Press posvetio 2011. – ‘Bill Cunningham New York’.

Živi u minijaturnom stanu na Carnegie Hallu, bez televizije ni privatnog kupatila, ali je tamo sve k’o oko puno njegovih klišea, od kojih većina nikada nije ugledala svjetlo dana. Njegov cilj je da bude što manje viđen, vječno u svojoj uniformi: pamučna indigo plava jakna, crne tenisice, njegov mali Olympus zakačen oko vrata i vječni bicikl – ukrali su mu bicikl barem 28 puta za više od pola stoljeća rada.

Istinski stilski detalji

S vremenom je Bill Cunningham  ipak postao živa legenda, utemeljitelj zanata koji nije uvijek tako sjajno djelovao. Gomile fotografa street style-a danas se guraju oko tjedana mode, u potrazi za plijenom, žene sa prečesto ‘viška garderobe’ – odjevene za modni defile. I stariji od 80 godina, Bill je izvodio svoje male fotografske rituale, u New Yorku ili Parizu, uvijek preferirajući istinske stilske detalje od celebrityja plaćenih da nose dizajnerske komade.

Njegov izgled stidljivog čovjeka sa godinama je došao još više do izražaja, kako je s vremenom njegova figura postajala sve krhkija;  njegov dobronamjerni osmijeh, kao ni dječija radoznalost, nisu ga nikada napustili. ‘Njegovo društvo su tražili bogataši i moćnici svijeta mode, a on je ostao jedan od najljubaznijih, najblažih i najmanje pretencioznih, koje sam ikada upoznao’, izjavio je direktor za izdavačku djelatnost New York Times-a, Arthur Sulzberger Jr, dodavši: ‘Izgubili smo legendu’. Njegov odlučan i uljudan način kojim je odbijao komadić stolice da se tu smjesti, da ‘djecom’ naziva najiskusnije i najrenomiranije iz svoje profesije – također će jako nedostajati. Za života je uvijek odbijao da se organizira njegova retrospektiva, sada je neophodno da što prije iskažemo čast njegovoj baštini.

Carine Bizet, Le Monde

26.06.2016.

Odabrala i sa francuskog prevela Nada Zdravič