BILA JE TAKO LIJEPA

Izdvajamo

• Ne mogu odoljeti sreći što sam sa dragom ženom provodio vrijeme beogradskog proljetnog popodneva uz šansone čovjeka koji je za mene bio i ostao amblemom jednog doba, Dragana plemenitog Stojnića

Povezani članci

• Aktivizam i mladi
• Predavanje fra Drage Bojića u Banjaluci: Kamenovanje Svetog Stefana ili religija bez Boga
• Margetić: Istragu protiv Dinkića traži i EU
• Podsjećanja na jedno mnogo ljudskije vrijeme
• Dodik među “svojima”: Kao pokvarena ploča
• Svetislav Basara: Utiskoukidanje

Tragom događaja ka sjetnoj uspomeni

Na Voždovcu egzistira jedna od kultnih beogradskih kavana Kovač.

Tražio sam od Lane da upravo tu, na mjestu na kojem su godinama Beograđani uživali, obilježimo jedan događaj, sasvim intiman, za mene iznimno značajan….

Šmek pravog mjesta osjeća se u svakom kutku Kovača, ali birajući u proljetno ruho odjevenu baštu mislio sam da se uz gurmanski ručak tu završava ili je tačnije kazati: okončava ponuda ljepote za koju samo u bosanskom jeziku nalazim pravu riječ: rahatluk!

Ali, prevario sam se…

Naše popodnevno zadovoljstvo uvećao je umilni glas, koji ukomponiran u znalački odabran potpuri svevremenih šlagera obara s nogu svakoga ko u ovom obezduhovljenom vremenu zna dvije, za mene temeljne životne kategorije: snivati i voljeti…

Nije bitno što je s vrpce, glas Dragana Stojnića podsjetnica je na neprolaze jednog doba u kojem nismo bili samo znatno mlađi, možda poletniji, ne, riječ je o nečem sasvim drugom…

Stojnić, Sarajlija porijeklom i znatnim dijelom karijere, Beograđanin prihvaćen kao najrođeniji od svih slojeva publike, od najstarijih do najmlađih, imao je u životu samo jednu, tek jednu grešku: nije se rodio u gradu svjetlosti, Parizu. Jer, da se rodio u Parizu Stojnić bi sigurno napravio svjetsku karijeru.

Ali, bez obzira na to kada god čujem glas te čudesne poetične, a ne tek i samo estradne persone, obuzmu me dvostruka osjećanja poetskog i goleme melankolije…

Dok smo slušali neponovljivu pjesmu Bila je tako lijepa, dok je Stojnić pjevao i šansonu temeljenu na stihovima mog zemljaka veličajnog Alekse Šantića, promišljao sam svijet poznat mi samo iz snova, potpuno oponentan ovom tragičnom i tragikomičnom svijetu početka dvadeset prvog stoljeća…

Svijet u kojem je jedina zakonitost: voljeti, strasno voljeti!!!

Kako je objed garniran duhovitostima kelnera školovanog u ono vrijeme mraka, kada je sve štimalo na ovim prostorima, tako sam odmicao sve više, snažnije i emotivnije upadao u euforični slogan iz vlastitog solilokvija, tako nam poznat i tako nam svima blizak: Bila je tako lijepa…

Ne mogu odoljeti sreći što sam sa dragom ženom provodio vrijeme beogradskog proljetnog popodneva uz šansone čovjeka koji je za mene bio i ostao amblemom jednog doba, Dragana plemenitog Stojnića…

Stvarno neponovljivi Stojnić u neponovljivom voždovačkom Kovaču.

Kada se jedan običan dan pretvori u praznik.

Stvarno: Bila je tako lijepa…