AUTOR – ili Onaj koji jeste

Povezani članci

• Peteročlana obitelj Ćurić izbačena iz stana samo što su Srbi
• SALDO MORTALE, Marko Vešović
• Ernad Osmić: ZOMBI KAO ARHETIP KSENOFOBIJE
• ‘Hamlet’ u Sjevernoj Koreji
• Nagrada “Srđan Aleksić” Tini Jelin Dizdar za TV stvaralaštvo
• Omer Ć. Ibrahimagić: Tuga sa Libanom

Mnogo dilema i otvorenih pitanja o tomu što (ko može biti) je autor i kako možemo prepoznati da je nečije djelo uradak onog ko uistinu jeste taj. Da ne kazujemo o nebrojeno ograda pismenih (da li) koji se isključuju i to nedvojbeno s razlgom pokušavajući nečim što je logika i analogija (druge discipline su njihovu mentalnu sklopu strane) obezvrijediti to što je nesporno. Naravno, osim u slučaju da, njima validni mediji i relevatni „novinari“ ili „znalci“, daju dubokoumnom promišljanju artikulaciju pojave kao Kreativnog iskaza. (Pri tom ne izuzmimo stajling pomenutih: od šešira, naočara do lule iliti nezaobilaznog slobodnolelujajućeg šala u avgustu.)

Kako se ne bi zamajavali perifernim elementima da se vratimo potki i pokušamo dotaći ono što bi se moglo podrazumjevati pod „autora“. Mnogi govore o tomu kako suština određenog djela se zasniva na osjećajima. Nedvojbeno. No time se nameće i pitanje da li postoji neko ko nema osjećaje. Zar i degitantnost određenih osobina (pa čak i morbidnost) nisu osjećaji? Da li s toga treba da osporimo djela Isidora Dikasa (grofa od Lotreamona) ili nezaboravnog Markiza de Sada?! Naravno da ne. Gdje bi se potom mogla artikulisati zajednička značajka?

Vratiti ću se nezaobilaznom poetskom bardu (po neznano koji puta) Rainer Marija Rilkeu i njegovom romanu „Zapisi Maltea Lauritca Brigea“ i brilijantnoj sentenci kada lik konstatuje: „Učim gledati!“. Uz pomenuti segment što preciznije artikulacije emocija (neovisno o tomu da li bile pozitivne/lijepe ili one druge) neophodan je i specifičan rakurs stvaraoca jer po svemu sudeći on bi nezaobilazno trebao da, za razliku od političara koji ima jedno oko manje, da ima jedno više i time usrećuje svoje čitoce. Autor bi, kao nezaobilaznu značajku, trebao da ima cjelihodan (polifon) pristup onom što gleda i da se nađe u poziciji tim bliže i da, po mogućnosti, vidi. Neminovno to vodi ka disciplini, promišljanju, i – neizostavno – mukotrpnom radu kojem mnogi od nas nisu skloni već se smatraju božijim pomazanicima.

Naredno pitanje je: po čemi mislimo da je naša percepcija (ili život jer se najčešće u uradcima susrećemo susrećemo sa tjeskobnim artikulacijama u prvom licu jednine i obiljem prisvojnih zamjenica – inače odlika psihijatrijskoterapeutskih dnevnika) bitniji od tuđih tako da kroz uradke (za koja samo mi mislimo da su djela) vjerujemo da ćemo izazvati divljenje kod drugih (pri tom oslanjajući se na empatije okruženja unutar kojeg gravitiramo neovisno o poluprečniku). Kada nam najdobronamjerniji prijatelji i znalci podastru analizu djela ne iskazavši suda nalazimo mnogobrojne osnove (naravno, neargumentovane) da ih diskreditujemo svijajući se unular krila privijajući na grudi zmijsko klupko koje naše djelo uzdiže do Parnasa. Sud namećemo mi i distanciramo se od analize jer nam je ogledalo koje najbolje poznajemo. Time što jedini vidimo odraz. Ali ne i obraz…

knjizevnost.org