Angažirani teatar ima smisla

Povezani članci

• Nedžib Smajlović: ŠTRAJK GLAĐU
• ZNAO SAM DA MOJ GRAD JOŠ POSTOJI
• “Trilogija o hrvatskom fašizmu” Olivera Frljića i skeniranje na šovinizam na Riječkim ljetnim noćima
• Heroina: Azra Begić
• Mostarski teatar mladih: Večeras dodjela nagrada, kao i predstava “Fatima, nevjesta od bola”
• Na istoj moždanoj dužini

Gledajući reprizne izvedbe predstave Dobri ljudi u vremenu zla, koja je nastala prema istoimenoj knjizi Svetlane Broz, došao sam empirijski do nekih spoznaja iznimno važnih za bavljenje teatrom u ovom trenutku naše povijesti. Na svim reprizama predstave u Mostaru, Kaknju, Tuzli reakcije gledateljstva na predstavu, koja se, kao i knjiga po kojoj je nastala, bavi dobrim djelima ljudi koji su nerijetko žrtvovali i vlastite živote da bi spasili čovjeka, bez obzira kojoj religiji i naciji on pripada, bile su identične. Duboko emotivne reakcije gledalaca ukazivale su na dvije komponente značenja humanistički angažiranog teatarskoga akta: potpuna identifikacija sa likovima u predstavi i njihovim plemenitim gestovima žrtvovanja sa smislom, te prihvatanje ovakvog vida angažiranoga teatra u vremenima bezdušja, merkantilizma i jedinog nalaženja smisla u gomilanju novčanica…

Mirza Mušija, Irena Mulamuhić, Jasna Bery, Slaven Vidak i Aida Bukva pokazali su meni osobno, kao redatelju, da teatar danas nije tek i samo igranje predstava. Na svakoj izvedbi predstave Dobri ljudi u vremenu zla nerijetko su i sami prokinuli barijeru između profesionalnog i emotivnog!

Jednostavno, ljudskost je stala ispred profesionalnog odrađivanja posla… Svatko od glumaca tko je došao u susret sa autentičnim svjedočenjima koje je diljem Bosne i Hercegovine sakupila plemenita Svetlana Broz jednostavno nije odolio toj prozi koja je životna u mjeri prijesnog života ljudi ovoga tla, koji su, svi redom, ugroženi jednako danas kao i u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu… Dramatizirajući ove autentične potresne iskaze temeljne ljudskosti vjerovao sam da u formalnom smislu da li se radilo o monolozima ili dijalozima nema dileme da je katarzična suština ono što povezuje svakog člana ansambla sa bukvalno svakim čovjekom u gledalištu.

Zato sam i inzistirao na strogoj komornosti, gotovo sordiniranosti pojedinih govornih fuga u predstavi… Ali, jednako i na blizini glumca i gledatelja, čak i na nekoj vrsti njihove interakcije…
Predstava Dobri ljudi u vremenu zla pokazuje u najzornijem smislu da angažirani teatar, u današnjem obezdušenom i za emocije prikraćenom vremenu itekako ima svoje pristaše.

To mi daje snage da i dalje istrajavam i radim ili samo podržavam sve vidove angažirane umjetnosti!