Amir Brka: PISANA RIJEČ ZA ZABORAV
Povezani članci
Povodom teksta Save Petrovića Ja sam sin trava, asfalti me bole
(Tacno.net, 17.9.2020. godine)
Naravno da ne bih ni uočio, a kamoli da bih započeo i čitati bilo koji tekst nekakvog Save Petrovića (dalje: SP), ali upozoriše me da me taj čovjek okrivio za smrt dobojskog pjesnika Kasima Derakovića – koji je umro prije cijelih 30 godina.
– Zar baš…?!
– Baš!…
Pa dobro, pogledao sam potom, i zaista: na portalu Tacno.net (https://www.tacno.net/kultura/ja-sam-sin-trava-asfalti-me-bole/) SP je u svom drečavom zapisu o Derakoviću kazao i ovo:
“Nekoliko godina marljivo i uporno je pripremao zbornik – mozaik i panoramu stvaralaštva pisaca sa šireg područja Doboja, gradova oko rijeka Bosne, Usore, Spreče, Save i Ukrine od drugog do pred kraj 20. stoljeća. Otkrio je veliki broj pisaca sa oko 500 knjiga i prikupio oko 8000 stranica materijala za knjigu koju je nazvao ‘Pisana riječ zavičaja’ i koju je finansirala Samoupravna interesna zajednica kulture Bosne i Hercegovine. Knjiga je štampana sredinom 1990. i naišla na dobar prijem jer je tiraž od hiljadu primjeraka bio gotovo sav rasprodan. […] Međutim, tada mladi pjesnik Amir Brka iz Tešnja napisao je neuobičajeno oštar i bez dobre namjere kritički tekst koji je objavljen u ‘Glasu komuna’, listu gdje je Kasim Deraković davao svoj doprinos nepune tri decenije. To je bio pokušaj da se uprlja stvaralaštvo pjesnika velikog srca i bogatog duha. Taj tekst ga je šokirao i razočarao i već narušenog zdravlja, utučen i tužan, dospio je u bolnicu i umro u oktobru 1990. godine.” (Bold A.B.)
A šta sam ja napisao u tom neubičajeno oštrom i bez dobre namjere kritičkom tekstu?
Vidjet ćemo, ali, prije toga, evo šta je u prethodnom broju dobojskoga sedmičnog lista Glas komuna objavio gl. i dg. urednik Pavle Stanišić: “Ovaj prostor u listu bio je rezervisan za vrlo ozbiljan, studiozan i korektan kritički prikaz knjige ‘Pisana riječ zavičaja’, koji je napisao Amir Brka. Zbog vrlo grubog insistiranja da se taj tekst ne objavi, ucjena i prijetnji, glavni i odgovorni urednik lista nije smogao hrabrosti da ga pusti, pa na ovom mjestu donosimo priču, izvinjavajući se autoru prikaza i čitaocima.”
Bio sam tada ne malo iznenađen ovom Stanišićevom bilješkom, ali nisam se raspitivao i ne znam šta se zbivalo između dva broja. No, u slijedećem je ipak objavljen moj prikaz (21.7.1990, br. 1693, 6. str.). Pročitao sam ga sada ponovo, i vidim da sam u njemu iznio nekoliko ozbiljnih primjedbi u vezi sa načinom na koji je knjiga komponirana, zatim i sa izborom tekstova koji su u nju uvršteni, pa onda i s time koji su tekstovi i autori neopravdano izostavljeni, a, što mi bilo je posebno začudno, negativan tretman priređivač je iskazao prije svega prema svojim suvremenicima – dobojskim piscima. To me upućivalo na pomisao da nije posrijedi nedostatak uvida nego neki drugi razlozi, ali nisam se upuštao u nagađanja, tek – o ovome u mom prikazu stoje slijedeće rečenice: “[…] Interesantno je da je Deraković u knjigu uvrstio više takvih minornih pjesnika nego onih koji u svom poetskom nastojanju postižu uistinu vrijedne, modernim senzibilitetom i izričajem realizirane poetske rezultate. Spomenut ću, za primjer, da je Željko Štenger uvršten s jednom, nimalo reprezentativnom pjesmom, Jozefina Dautbegović s dvije, a Pavla Stanišića uopće i nema. Nema ni Milorada Božičkovića ni Jasmina Mehičića […] Uglavnom, ono što ova knjiga donosi ne može se smatrati adekvatnom reprezentacijom poezije ovoga kraja.”
Ali, na kraju sam naglasio da mjesto Derakovićeve knjige “treba tražiti među djelima koja imaju onu početnu, pozitivističku namjeru da prepoznaju i da ukažu na određenu materiju, nakon čega bi mogli slijediti selektivniji izbori i proučavanja. Onaj minimum takvog značaja, koji je ujedno i njezin opravdavajući argument, ova knjiga, uza sve nedostatke, ima.”
Ja, međutim, tada nisam znao, i nisam ni mogao znati (a ne bi me ni zanimalo) da se u Doboju odvijao pravi provincijski rat među sudionicima kulturne i književne scene ovog centra jedne tadašnje bosanskohercegovačke regije. Sve će se, ipak, kasti samo u onom što je uslijedilo nakon objavljivanja moga nesretnog prikaza još nesretnije knjige najnesretnijeg njezinog autora.
Već u narednom broju Glasa komuna osvanuo je, naime, tekst Kasima Derakovića Poluknjiževno podzemlje na djelu, sa nadnaslovom Odgovor Amiru Brki na napis “Spas od zaborava”. Ustvrdio je on tada da se u slučaju moga prikaza njegove knjige radi “o smišljenoj diverziji dobojskog poluknjiževnog podzemlja svrstanog u privatni književni klub koji nosi naziv velikog i časnog pisca koga sam lično poznavao i s njim nastupao na književnim večerima, naučio mnogo u dva-tri sata razgovora”. Zatim dodaje da je dobojski Književni klub “Ivo Andrić” “od četiri-pet članova privatiziran, podignut na kult neke nove religije, sekte, jedan hram samohvalisavih i samozvanih genija”, te da taj klub “već nekoliko godina vodi upornu borbu protiv mene” skupa sa dobojskom bibliotekom, a sve novcima koje dobija od SIZ-a za kulturu, ali njemu ne organizuju ni književne nastupe u Doboju “već nekoliko godina ni na jednoj književnoj večeri” iako on ima “više objavljenih knjiga nego svi oni zajedno – pa se, evo, pridruži i ‘Pisana riječ zavičaja'”. Zatim se ta ugrožena književna veličina obrušava na mene kao eksponenta dobojskog poluknjiževnog podzemlja, i čisto književnim argumentima razobličuje moju ulogu u uroti koja mu je spremljena. Vrhuni ta argumentacija u analizi moga vokabulara koji je ni manje ni više nego “rječnik Pavelića i Tuđmana”, pa onda jedan takav urotnik “ispoljava svoj politički stav u ništenju oproštajnih pisama”, to jest u mom stavu iznesenom u prikazu da oproštajna pisma “nikako ne spadaju u ovakvu vrstu knjige koja hoće da svjedoči o postojanju i kontinuitetu pisane riječi na jednome tlu, a ne o historijskim zbivanjima”. Pa, kakav politički stav može imati neko ko koristi riječ prisuće – a, kaže Deraković, “zna se da je ova riječ iz jedne knjige iz 1942.”…? Kakav nego pavelićevsko-tuđmanovski stav, zar ne…? Stoga je bilo i logično da mi se upute i ovakve riječi: “IZA ‘OPROŠTAJNIH PISAMA’ STOJI VIŠE OD STOTINU STRIJELJANIH NEVINIH SRBA! ČAK I DJECE OD 16 DO 18 GODINA, KRATKOVIDI I NEHUMANI AMIRE BRKA.”
Itd. itd. I sve tako, uvjerljivim književnohistorijskim i drugim sofisticiranim i odmjerenim, a prvenstveno lirskim argumentima, pa Deraković, uz ostalo, zaključujuje i da se poluknjiževno “podzemlje proširuje u susjednu komunu”.
Naravno da sam na ove odvratne Derakovićeve objede odgovorio u slijedećem broju lista, pokazujući sada i na druge načine, jer više nisam ni morao ni mogao imati uobičajene i neophodne skrupule, koliko je on neuk i nekompetentan za posao kojeg se prihvatio, i koliko je u tome bio maliciozno ličan u odnosu prema sugrađanima dobojskim piscima – da bi zadržao primat i privilegije “prvog i najpoznatijeg pjesnika ovog dijela Bosne”, kako SP titulira Derakovića, što je, naravno, i neistinito i posve besmisleno.
SP-a bih mogao pitati i ovo: reagira li na navedeni način neko ko je “utučen i tužan” čak do te mjere da će zbog moga prikaza dospjeti u bolnicu i umrijeti, ili je ovo izvrstan primjer razgoropađenoga provincijskog spletkaroša koji ne preza ni od manipluacije mrtvima kako bi svoju knjigu odbranio od primjedbi koje su o njoj iznesne…? Naprosto, taj čovjek bio je spreman na svaku vrstu denuncijacije ad hominem, pa i na to da onog koga je vidio kao neprijatelja, u ovom slučaju mene, proglasi kloniranim ustašom, kako sam i napisao u svome odgovoru. A onaj ko pamti 1990-tu godinu, njene turobne potencije i ne odveć skrivane nagovještaje onoga što će uskoro uslijediti, sasvim jasno će razumjeti da je, zapravo, Deraković, taj pjesnik velikog srca i bogatog duha, na ovaj način pozvao na moje ubistvo…
U istom broju Glasa komuna (1695) u kojem je moj odgovor Derakoviću objavljen je i tekst naslovljen Dobojsko podzemlje, a potpisan pseudonimom Dopisnica I. Superiroran i iznimno duhovit zapis, ironičan i sarkastičan, koji iskazuje suvereno poznavanje “lika i djela” prvog i najpoznatijeg pjesnika ovog dijela Bosne, ali i dodatno indicira žestinu konflikta među tadašnjim dobojskim piscima i kulturnim poslenicima. Pored ostalog, tu stoji: “Posljednje književno veče koje je on imao u organizaciji tog kluba održano je baš prije nekoliko godina pred Opštinskim sudom, kao prvostepenom instancom. Autor je tvrdio da nikad nije bio član tog kluba i da je na svim književnim večerima bio gost, pa, kao takvom, treba podzemlje da mu isplati sve što je on tom podzemlju dužan, i još više. Taj njegov nastup bio je jako zanimljiv i zaista je šteta što mu se ponovo ne organizuje.” I ovo: “Uz to, taj Brka je u tajnom dosluhu sa ratnim zločincem Antom Pavelićem, koji sad progoni autora zato što je objavio pisma njegovih žrtava.” Iz te knjige, kaže Dopisnica I, “čovjek može svašta da nauči. Ko ne zna, može da sazna da su prozni pisci zavičaja koji su pisali o gradovima i predjelima, pored drugih, Eugen Savojski, Petar II Petrović Njegoš i Ferhad Kotorić. Eugen vrlo lijepo piše kako je osvajao zavičaj, uključujući i gradove i predjele. Njegoš o nekakvom carevom pašaluku San Đovani, a Ferhad Kotorić, naravno, o Kotorsku.” (Prije nekoliko godina Pavle Stanišić me podsjetio na cijeli ovaj slučaj, pa mi je rekao i to da je on napisao ovaj tekst.)
A evo nekoliko riječi i o tome zašto sam uopće napisao taj prikaz. Dao mi je, naime, Mustafa Ćeman primjerak knjige Pisana riječ zavičaja, i predložio mi da napišem osvrt: “Ali, toplo, molim te”, dodao je, “jer Kasim je moj dragi ahbab…” Nakon 2-3 dana vratio sam Mustafi knjigu i rekao mu da ne mogu o njoj pisati toplo, jer je ona višestruko sporna, pa mu to i uredno obrazložio. “Onda, napiši kako jest”, kazao je Mustafa. Eto, tako se, na paradoksalan način, podzemlje proširivalo u susjednu komunu, tj. iz Doboja u Tešanj, preko Derakovićevog ahbaba Mustafe Ćemana – koji je, kako je i drugima konstantno dijelio darove iz svoje zapanjujuće raskošne arhive (o čemu sam već pisao), i Derakovića “servisirao” svim tim silnim materijalom iz zavičajne pismenosti (od drugog do pred kraj 20. stoljeća, oko 500 knjiga i oko 8000 stranica…), a ovaj je potom “uzorno” obavio svoju priređivačku rolu…
Mogao bih navesti još štošta, pa i to kako me je nakon jedne moje književne večeri u Sarajevu zbog narečenoga prikaza groteskno napao već posve ostarjeli moćnik i (što sam kasnije saznao) Derakovićev patron Ferhad Kotorić, ali sve bi se ovo, jer je u osnovi bez naročitoga značaja, već moglo i trebalo ostaviti po strani, pogotovu stoga što ni brojni akteri više nisu među živima, ne samo taj prvi i najpoznatiji pjesnik ovog dijela Bosne.
Ključno je pitanje: šta bî tom SP-u da mene ovako besramno okrivi za Derakovićevu smrt…?
U tom razmišljanju, pogledao sam malo i po internetu, pa vidim da je taj čovjek rođen u selu Osječani kod Doboja 1943, da je do 1992. živio u Doboju, potom do 1998. godine u Njemačkoj, a da zatim živi u Americi. Podaci kazuju i to da je SP na različite načine sudjelovao u dobojskom javnom, pa i u književnom životu. Dobro, ali zar se ni u tom velikom svijetu ne mogu prevazići davne uboge provincijske intrige, ili će njihove aveti SP-a pratiti do kraja, ma gdje živio…?
Kako god, to je njegov problem, ali taj problem SP ne bi trebao rješavati tako da u svoj prilog pisanoj riječi zavičaja unosi ovakve isključivo zgražavanja dostojne, ali i opasne laži. Ako se, dakle, ona zbivanja iz prošlosti koja su hoćeš-nećeš irelevantna ipak nikako ne mogu zanemariti, onda bi se o njima moralo kazivati istinito, a, iznad svega, u njih se ne bi smjeli “uvoditi” oni koji s tim zbivanjima nemaju ama baš ništa, pogotovu ne na ovako gnusan način – kako je to SP pokušao učiniti sa mnom.