Amila Kahrović Posavljak, poezija

Povezani članci

• Izložba Milomira Kovačevića Strašnog u Galeriji Zvono
• Suzana Sekulović Kadirić: MOLBA
• Besramno i razorno brukanje Sarajeva
• LJUBAV, BOL, SAMOĆA Poezija Borisa Domagoja Biletića
• Knjiga „Djetinjstvo u ratu“ prevedena na italijanski jezik
• Nastupom Mostar Rock School i benda SARS večeras počinje Open City Mostar

TOPOVI

Čuješ li ih u daljini?
Izbacuju sjeme smrti
Nije to pucanj
Tek orgazmički stisak
Nezasitnoga Oca

Kada
je
zemlja
postala
natopljena
strahom
zgnjilila
je
naše
Snove

Lokot krvi
Odzvanja dolinama
Garevina grdi
Misao o budućnosti

Zdanje svijeta počiva na kostima
Mrtvim
Lomnim

 

DERLAD

Žanu Koktou

Tvoje tijelo grli moje
U razbludnom grču djetinjih gadarija
Zar već? Čuđenje je u zraku

Grč naš jači je od njih
Grč naš koji smrti
U povoju se cerio

Iz zemlje niču
Mrtve im kosti
Danju i noću

Korake nam mjere
Beskrajem onoga svijeta
Osmijehe nam gase

Zazivaju jezu
Upuzaju u slike, pjesme i priče
Uvlače se u snove

Glođu nam i nade:
Iz zemlje niču
Mrtve im kosti

 

TRULEŽ

U zemlji će me jesti
Rastakati
Umnažati
Moj put tu tek će početi

Prepoznaj me u listu koji
Ćarlija na vjetru
Nad kamenom mojim
Krišom plakao

Kad budeš

 

HODOČAŠĆA

Nije lako hodati zemljom
Natopljenom tijelima
Svaki je korak hodočašće
Hodo –
Čašće
Mrtve kosti škripe pod nama
Muziku sfera zemljinoga trbuha

 

ADAM I POTOMSTVO

Iz njegove kičme
Kažu
Nastao je svijet

Iz njegove se kičme,
Ipak,
Prosuo svijet

Plavooki otac ceri se s Nebesa
I proždrljivo glomazno zahvaća
Živote na zemlji

U stakleno runo odjeveni
Gradski tržni su centri
U njima vrijeme se mjeri

Metrikom samozaborava
U njemu o zlatnom runu sniju
Sluđena Jasonova djeca

 

LOGOROVANJE

Djeca su ulazila na poseban ulaz
Skidali su im šnale i tregere
Izručivali ih anđelima
Koji su tu redovno navraćali
Po svoju dozu nevinosti

 

LUTANJE MAJKE

Moj smisao raznesen je
Metkom u potiljak
Ujamljen niz hiljade godina svijeta
Prekopan viljuškom kojom hrane se silnici
Sasut u prah čije obrise
Otkriva tek po neka zaostala
Kost

Na čemu da se
Zaustave mi oči?

 

BITI SAM SVOJ GROB

Dodirnuti kost svoga djeteta
Na kom još samo trag maternice diše
Nad rastankom sazdanim od jame
U kojoj crvi vape
Da vratim im gozbu

Dotaći sebe u tom bezdanu
I reći:
I ja sam mrtva
Zar, uopće,
Ja
Sam?

 

ALEF

Jacquesu Derridi

Kako u pjesmi opjevati svijet
Riječ-praznina-riječ-praznina-riječ-praznina
U svakoj praznini kosmos
I u njemu praznina

 

STRAVA

S neizbrojivim godovima oko očiju
Starica mi rastvori
Olovo nad glavom
I reče:
Pogledaj u daljinu
Iz tebe izaći će
Vještice i demoni

Zašto me progoni osjećaj da
Napustio me
Najbolji dio mene?

 

NAIVNA IGRA

Kad me jutro izvede iz sna
I uvije u mirise kafe i svakodnevnice
U ispraznu ljepotu klišea
Smrt mi se naceri iza ugla mojih misli
A ja se pravim da je ne vidim
Ne bi li otišla svojim poslom

 

DJETINJSTVO 93’

Sjećaš li se kako smo
Gledali mozgiće drugara
Dok su izbezumljene majke
Žnjale ih sa asfalta

Sjećaš li se kako su tada
Zakoračile u vječnost
Te žetelice svoje
Vlastite smrti

Sjećaš li se straha
Koji nas je ždrao
I kako ruke, bile su nam hladne

Sjećaš li se smrti
Dok se oblizivala oko nas
I glodala nam snove

Sjećaš li se mirisa krvi
Koja nas je sažimala
U uplašeni pogled

Pamtiš li sivo-crvenu boju tla
Posljednji modni krik
Sezone rata?

 

***

Zašto danas kad te sretnem
Tvoje oči crvene su i sive?
I zašto ih kriješ od mene
Dok među nama zijevaju izglodani nam snovi?
I zašto spuštaš svoj strah na moje rame
I izazivaš mi jezu
Kada zemlja pojela je mozgiće njihove
I kada nebo popilo je suze njihove
I kada sivo-crveni strah proždreo je
Živote naše?

 

 Strane.ba