Aleksa Šantić: Blago onom ko suza ima, u toga srce umrlo nije

‘Bojim se pogledati u stvarnost jer kad god to uradim desi mi se nesreća, zato sad žmirim za stvarnost.’

Aleksa Šantić je jedan od najvećih bh. pjesnika i najpoznatijih predstavnika novije lirike u Bosni i Hercegovini.

Rođen je 27. maja 1868. godine u Mostaru gdje je proveo najveći dio života. Kada mu umire otac staranje je preuzeo strogi stric. Aleksa je imao dva brata, Peru i Jakova, i sestru Radojku, koja se udala za njegovog velikog prijatelja Svetozara Ćorovića. Trgovačka porodica u kojoj je živio nije imala razumijevanja za Aleksin književni talenat, pa je primoran izučiti trgovačku školu u Trstu i Ljubljani, nakon čega se vraća u rodni Mostar, gdje se, na koncu, zahvaljujući svom društvenom i kulturnom angažmanu uspjeva izboriti i za svoju ljubav prema poetskom izrazu.

Aleksa Šantić je jedan od osnivača kulturnog lista ‘Zora’, i predsjednik mostarskog Srpskog pjevačkog društva ‘Gusle’. U vrijeme svog vrlo aktivnog kulturnog angažmana u gradu na Neretvi Aleksa je upoznao i družio se sa etabliranim poznatim pjesnicima tog doba, Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem i drugima. Tokom svog pjesničkog stasavanja, najviše uticaja na Šantića imaju pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović Zmaj, te Heinrich Heine, čija je djela prevodio s njemačkog jezika. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže u periodu između 1905. i 1910. godine kada nastaju i neke od njegovih najljepših pjesama. To je vrijeme burnih društvenih promjena u Bosni i Hercegovini, a Šantić je aktivni učesnik. Šantićeva poezija prepuna je snažnih emocija i ljubavne tuge. Pjeva snažno, elegičnim tonom i melodičnim izrazom.

Duboko inspirisan ljubavlju, svoju poeziju je razvijao pod jakim uticajem bosanske pjesme – sevdalinke, pa otud dolazi i ambijent često zastupljen u Šantićevim ljubavnih pjesama, koji je smješten u probeharale bašče, tople hamame, vrckave šadrvane… Žene, koje se pojavljuju u Šantićevim pjesmama izazovne su, okićene đerdanima ali ipak skrivene ljepote. Šantićeva nadaleko poznata ‘Emina’, koja je ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka, ponajbolje objašnjava pjesnikov najčešći motiv – čežnju.

Šantićeveva poezija je bazirana na vjerodostojnom iskusutvu u stvarnom životu. Vrlo mlad se zaljubljuje najprije u kćerku siromašnog fotografa iz Slavonije Anku Tomlinović, koju na kraju ostavlja pod pritiskom nerazumijevanja okoline. Nešto kasnije, već pomalo rezignirani Šantić upoznaje i Zorku Šolinu, mladu i bogatu Mostarku, koja zbog interesa svoje pragmatične porodice napušta pjesnika, ostavljajući mu još jednu ranu na srcu.

Umire 2. februara 1924. godine u svom Mostaru od tuberkuloze. Koliki je Šantićev značaj i veličina, dovoljno govori činjenica da u skorim turbulenim ‘ko nas to zavadi’ vremenima u Bosni i Hercegovini, niko nije mogao osporiti da se lik velikog pjesnika nađe na jednoj novčanici bh. valute (10 konvertibilnih maraka). Aleksi Šantiću je, između ostalog, odata počast i time što je jedno mjesto kraj Sombora u Vojvodini ponijelo njegovo ime.

OSTAJTE OVDJE…