ENG
Paleta riječi Jovana Nikolaidisa
Autor/ica 👤Shura Dumanić
Povezani članci
U jednom od svojih najzrelijih ostvarenja (po mišljenju pisca ovog osvrta), sažetoj ali poput rijetkog biljura izglačanoj i istančanoj knjizi Mavro el Greko, njen autor – Jovan Nikolaidis, poznati crnogorski pisac (i izvrstan pjesnik), ponesen vlastitom inspiracijom, ispisuje najljepše poetske opise prirode, ljudi, krajolika, kao i portrete svojih junaka, koje možemo naći u tekstovima u ovom dijelu svijeta.
Ponesen izuzetnom inspiracijom za pisanje ovog kratkog ali briljantnog romana, autor u sudbini glavnog junaka Mavra el Greka ovaploćuje slikara kojem posvećuje roman (Radoslav Ratković), nadahnjujući čitaoca da se i sam zapita nad tekstom i nad životom.
Rapsodija boja, oblika, mirisa…
Sama knjiga počinje jednim od najljepših lirskih opisa prirode ispisanih ne samo u crnogorskoj, već regionalnoj, a moguće i široj književnosti.
Pri tome se ne možemo oteti utisku, ne opisivanja, već slikanja krajolika u romanu (čija prva rečenica uostalom glasi: Dan je počeo kao na slikama Kloda Monea), slikanja u bojama satkanim od riječi, u koloritnoj rapsodiji riječi koje je pisac/poeta izvukao na svjetlo iz najdublje nutrine vlastita doživljaja, viđenja, iz vlastite ljepote.
Dakle, već s prvim riječima knjige čitalac će se naći usred rajskog opisa krajolika u kojem: … posmatrač bi vidio kako tamno zelenilo prolazi površinom zaliva ka pučini i vraća se, istom brzinom, do onog mjesta gdje je i nastalo. A dijelom nebesa, gdje svjetlost stiže, utučenog sjaja od nejednake oblačine, slazio je u impresiju slike mutni gospodar Helios. I sve što se kretalo zemljom, a kretalo je sve što je na to osuđeno bilo, upijalo je sunčevu toplinu, i od toga bivala lelujava para bez ivica, pihtijasta masa zraka koji ulazi u okoliš…
a onda u koloritnom, kaskadnom stupnjevanju, slijedi opis jutra:
Jutro je bilo: pupanje oblačnog dana sa Suncem kao kraljevskim cvijetom, koji od te olovnozelene mase daždonošja još nije uspjelo da otvori latice. Kad se protegne i posve izvuče iz pokrivača vlage, u sunce se neće moći gledati – biće bljesak…
Jutro je bilo: treptavi kobalt makije i srebrni prah maslinovih šumaraka, tamna zelen borovlja, žutilo nepokošene trave, i stabla maginja, ljubomornih od zrelih plodova: kao krv crveni medaljoni na grbači Mavrijana…
Jutro je bilo: simfonija. Topot jahača vjetra i šum vilinskih hâlja, poderanih o stabla i stijenje. Pljuskanje vode u škripovima i na žalu…
Jutro je bilo rzanje rasanjene kavalerije sjeveroistočnog vjetra. Četa novog zraka koji se sjuri sa visoravni Ćafe u usku dolinu zaliva, grabeći da pronese maslinjacima, borovljem, kroz drač i brnistru, glasove svojih izaslanika…
Jutro je bilo ljubav valdinoška, vodeni pejsaž buđenja, tečno jutarnje srebro zaliva, preostali pramenovi magle u granju: paučina vlage…
E da bi u takvo jutro pisac smjestio glavog junaka romana Mavra el Greka, i započeo svoju romanesknu pripovijest.
„Namaz boje“ u dva sloja
Kao i u drugim svojim djelima, Jovan Nikolaidis piše u maniri onoga koji brani važne ljudske vrijednosti i vrijednosti zajednice (kao možda jedinog načina života u zajednici uopšte), te je taj stav temelj svake njegove kritike „postojećeg“.
I ta kritika je najmanje dvoslojna: ona se u jednom sloju (poput slikarskog nanosa temeljne boje) oslanja na vrijednosnu kritiku, kada ljudi skliznu u poroke, pa u tom smislu ova kritika ima proročki zvon/eho, poput upozorenja: A rijetki, dovoljno oprezni da shvate u što se pretvara ljudska nezajažljivost, rekoše da spasa ljudskom rodu neće biti ako se ne uvidi i ne uvede jednostavni red ponašanja: nije svakom dato da ima više nego mu treba, niti se smije zaboraviti gdje je kome mjesto. Takvi skromni mudraci (zemljotresi su učestali, nabujale rijeke odnosile naselja, pomamljeno more razbijalo kamenito obalno stijenje u krš i šoder, runili se planinski visovi nad ravnicama što su tonule u bezdane, otrovi s visina i kužni dimovi iz dubina gušili djecu i starce), pred koncem koji se slutio, u po glasa, počeše da zapijevaju tužbalicu: pučka ribarska pjesma o mučnom životu kraj mora i vječnim snovima nad morem. Oči ribara i ratara vidješe, prije nego su izdahnuli, kako iz dimnjaka kûća Porto Hendeka vijore zeleni dimovi kajanja.
Drugi sloj (iliti slikarski namaz) jeste detektiranje niza svakodnevnih situacija, navada i novotarija, koje se naizgled čine privlačnima, ali koje u biti vode ka ruiniranju onog temelja na kojem se zajednica zasniva. U knjizi Marvo el Greko, tom će (skoro) slikarskom paletom (satkanom od riječi) oslikati kontrast nekadašnjeg načina života i savremenih, materijalističkih „postignuća“ civilizacije, u kojoj ljudi ostaju prazni i isprazni, te traže načina da popune tu nelagodnu prazninu (u takav kontekst pisac otprilike smješta turizam).
Ovdje pisac znalački poseže za jednom izuzetno vještom komparacijom: naime, on će usporediti „staro“ i „novo“ vrijeme opisima druženja nekad i sad. Ranije:
Bio je nekada u varošana lijep običaj da s vremena na vrijeme (o Đurđevdanu neizostavno) odlaze s porodicom, ili u grupama, rodbinski i prijateljski, na uranak i dnevni izlet okolišom. Išli bi pod maslinjake, ili se verali briježjem. Tamo bi ostajali vazdan. Stizali su kopnom, tovareći na magarcima hranu, piće, prostirke i kojekakve sitnice za sebe i djecu, nogu pred nogu turskom kaldrmom do odredišta, ili morem, u barkama, raspjevani ulazeći i izlazeći iz zaliva, veseli u plesu i pjesmi. Žuborili su glasovi u šumarcima, kraj obale i na vodi, veselio se radišan svijet, kikotale žene i ciktala djeca, ne misleći na zlo, ne čineći zlo. Tih dana iz tog vremena pastorala je trajala u uvali, mir se stanio u svakom djeliću ovog dijela svijeta, inače patnog od kad zna za se; bijaše to doba kad su ljudi znali ko je stariji a ko mlađi, i to poštovali, kad se imalo dosta i tražilo upravo toliko, mjerilo se po sebi, ne po drugima, i vjerovalo da je sve što stekneš došlo radom, a da će neradom, nehajem otići. Voljeli su se kasabalije, varošani. Znao je svijet i to: zakoni su stare zidine tvrdih gradova. Ljudi današnjice su to zaboravili…
A sada su se zaredali takozvani izleti – organiziranje druženja za turiste radi zarade, od ranijeg uživanja u zajedništvu, sve se okrenulo ka zgrtanju novca, bez granice i ustručavanja.
Prorijedila se družba, svako je u hitnji, osmijeh se pretvara u grimasu. Zaboravljaju se zdravice, poskočice, zadjevice, bajalice, kandilice; maškare i poklade ostali su sjećanju kao relikti. Narod se uozbiljio više nego mu priliči, narod se ufitiljio, osilio i prezobao. Počeo je da misli na evropski novac, da planira gradnju novih kupatila sa keramičkim pločicama iz Španije; uvozi se švedski parket, namještaj iz Slovenije; regali, noćni stočići, velika ogledala; tepisi iz Turske, penjoari, žiponi i kurtoni, u bojama makaroni…
Očajan, u jednom trenutlu pisac će zavapiti: Juče, danas i sjutra, čovjek je prirodom svojom kvarno biće.
Jedan čovjek i jedna žena
Zaneseno prateći fantastične opise prirode i kraja, njegovih ljudi (ribara) i glavnih likova, čitalac neprimjetno biva uvučen u skriveni didaktički svijet i etos pisca:
U mengelama ružnih i teških obaveza, u prostoru rada i kapitala, radnici u gigantskom čaplinovskom stroju, mediteransku vakancu prihvataju zdušno, djetinje neozbiljni. Već su gosti opušteni, nemarni su, sa manje obzira jer su sretni. … Oni su ovdje prepoznavali svoje davno izgubljene živote, prađedovsku želju, djedov zavjet. Užurbani život ih je dresirao da sve zaborave što je upamtiti trebalo, pa je ova noć bila njihova sjutrašnja uspomena, podsjetnik na greške koje su počinili, iluzija u koju su ušli, i prigušena sjeta koja iz njihove svijesti neće izaći nikada. Kad je već tako – neka se večeras zanesu, opiju, slude. Koliko sjutra čekaće ih, da ih kinje svojim lavirintima – futuristički megalopolisi.
U tom posve ozbiljnom, na granici tragičnog obrata koji pisac vješto dohvaća svojim doživljajem stvarnosti, svojim vrijednosnim izborom i gdje prateći radnju živo osjećamo tenziju ispisanog štiva, tenziju opisanog realiteta, u isto vrijeme ničim pripremljeni na dramatski i dramatični vrhunac, koji će se odigrati u drugom dijelu romana – prije erotski nego ljubavni sraz i sjaj slikara i žene, koji simbolizira susret svjetova (zapadnog i istočnog-balkanskog) i susret doba (nekadašnjeg i savremenog, ovog sad).
Mora se reći da je pisac ušao u dušu te žene, vidio je, ne njeno posrnuće – kao žene koja ima muža i djecu, ne, već njenu tugu i očaj, vidio je da je ona biće na gubitku. Pri tome ničim nije uljepšao njenu sliku – ona nije lijepa, opis njenog tijela, lica, hoda, odaje ženu koja stopalima već dodirnuje jesen života…
S druge strane, slikar je opisan kao polubog, muškarac božanstvenih osobina, nadaren, smion, uzvišen…
Osjeća se neravnoteža između muškog i ženskog dijela svijeta, možda nepravedna… Ili možda nedostaje ženski lik „s naših strana“, lik kome bi se dodale neke opšte ženske esencijalno vrijedne osobine. Možda je takva slika „ispala“ u jakoj želji pisca da istakne razlike dvaju svjetova, koje ljubavnici u ovom romanu personaliziraju. A kakvi su to svjetovi?
Slijedom rečenoga očekivali bi produbljenje i detaljisanje osnovnih razlikovnih postavki koje smo gore već naznačili. Ali ne. Pisac ponovo pravi obrat i nanovo doseže jedan horizont viđenja, koji ni sada nije plošan, simplificiran na istok-zapad, jučer-danas, jer njegove su koordinate u suštini univerzalne, etičke:
Potraga za srećom čovjeka! Samo se rijetki usude krenuti takvim putem, još rjeđi na njemu opstanu. Ono što je njemu večeras bilo prirodno, ovim ljudima, koje je dočekao i ispratio, bijaše samo slutnja, smotani embrion želje koja u mnogima čâmi. Za sve lijepo u životu, ono što razložni život zahtijeva, potrebna je buna. Nemirenje. Dizanje ustanka protiv navika. U pobuni je napredak, a radost u takvoj borbi. Da razmaženi krenu s mjesta. Ali, malo je takvih boraca u svijetu lijenih duša. Treba tražiti. Samo da nije udobnosti koja zbunjuje i obezoružava, da nije obilja kome se ljudi predaju, budzašto prodajući svu volju kolotečini.
A s druge strane Janusove obrazine:
Pa kad ih dovedeš u pustu uvalu, nalik su učenicima iz kaznenopopravnih domova, zavjetnicima iz skolastičkih internata: ne znaju da hodaju po oblucima, bole ih listovi nogu dok preskaču ògrađa, mršte se kad zagrizu nezrelu dunju, straši ih zelena žaba koja skoči na sto, a za blavora koji im se, nespretnima, umetne među noge, zamišljaju da je anakonda koja će ih progutati. Vrište i trče, vrte se u krug, a onda se zadihani ljube međuse, pâre, opijaju, plaču. Ubrzo, opet gladni i žedni neobičnog, hoće da se stropoštaju u meko srebro zaliva, iako je junsko noćno more hladno. Iznova traže da se govori o lijepom, neobičnom, a sami mucaju: bulazne poslušnici civilizacije – svijet iz složenih geografija. Gdje vlast drže vaspitači navika, kontrolori postupaka, krvava mater napretka koja duva u pištaljku svrstavajući ih u redove, dva po dva, natrag u Red, Rad i Sigurnost. U prostore gdje sloboda mre, a sreća jeca.
Epilog
Pisac kaže da je „sveznajući svjedok“ i da ima pravo izmaštati ono što u biografijama i događajima nedostaje. Stoga pitanje: jesu li slikar Mavro el Greko i Njemica Krista Kesel antijunaci ovog romana? Jer, slikar biva uklonjen iz romana iznenadnom (skoro mističnom) smrću od prirodne nepogode i pokopan u stijenama daleko u planini, a Njemica odlazi da bude živa pokopana u svojoj evropskoj rutini života. Jesu li ova dva (anti)lika poslužila piscu tek da pokaže sraz dvaju svjetova (kako fizičkih tako i vrijednosnih ), jer na kraju krajeva, to među njima nije bila ni ljubav, ni obećanje, ni nada (sam pisac tvrdi: Volio je žene ovaj valdinoški vragolan, maltene koliko i svoj rad, koliko i ovu uvalu, koliko i vino. A ove su dolazile bez poziva, nakratko ostajale kraj njega, i odlazile sa uljudnim pozdravom: zbogom, nikad više), već je to prije mogao biti jedan susret u kojem su se ȍgledala i odgledala dva svijeta. I oba umrla, zapisala je o romanu Shura Dumanić.
(Opatija, travnja 2023).
Autor/ica 👤Shura Dumanić
