Srbi i Albanci – ljudi i odnosi

Povezani članci

• Otvaranje izložbe fotografija pod nazivom “Slučajnost ne postoji” autorice Maje Grozdanić
• NOMADI BARBANE
• Počeo međunarodni festival komedije “Mostarska liska 2016.” u Narodnom pozorištu u Mostaru
• Neofašisti prijete smrću povjesničaru Ericu Gobettiju i njegovoj obitelj zbog Josipa Broza Tita i knjige “Pa što je sa Fojbom”
• „Di si bija kad je grmilo“
• Trojica

Neću pisati o istoriji Srbije i Kosova i ko je kome i kada pripadao. Nekoliko osvrta naših poznatih književnika ponukalo me da se kratko pozabavim odnosima Srba i Albanaca sa Kosova.

Ja se sjećam vremena moga studiranja u Beogradu krajem šezdesetih godina. Tada smo se svi družili Srbi, Crnogorci, Bošnjaci, Albanci…Moj veliki prijatelj i kolega bio je Redžep Merdža, momak koji je govorio nekoliko stranih jezika, radio prije studija kao turistički vodič a kasnije kao stjuard u JAT – u. TV Beograd je imao emisiju vijesti na albanskom jeziku a u glumačkom svijetu kretali su se Bekim Fehmiju, Faruk Begoli, Enver Petrovci… Kasnije je za „Partizan“ igrao Fadil Vokri.

Onda je osamdesetih godina došlo do trenja na Kosovu, Miloševićev govor na Gazimestanu 1989, njegovo: „Niko ne sme da vas bije“, hapšenje Azema Vlasija.

Sukobi na Kosovu krajem devedesetih godina, napad NATO na Srbiju 1999, osamostaljenje Kosova 2008. dovelo je do animoziteta među narodima. Oni su još pojačani od strane mnogih političara a neki srbijanski političari i mediji upotrebom naziva „Šiptar“ žele potcjeniti taj narod.

Međutim, autori tri knjige, odnosno osvrta govore o nekada dobrim i korektnim odnosima Srba i Albanaca, kao u Beogradu tako i na Kosovu.  O poštenju i međusobnom uvažavanja bez obzira kojem su staležu pripadali.

ČEDOMIR PETROVIĆ  u knjizi „Bilo nekad jedno vreme kad su ljudi bili bolji“ (Centar za kritičko mišljenje i Tačno.net, Mostar 2017) veoma pozitivno i poučno govori o odnosima Srba i Albanaca i hvali poštenje i zadanu riječ Albanaca.

Tako na strani 128 – 129. piše:

„Moja prva saznanja o Albancima potiču iz vremena kada sam bio dete…Prekoputa u jednoj kućici živela su tri brata: Satki, Veap i Ramadan… Nijednog posla se nisu stideli… Kad smo počeli da idemo na godišnje odmore, ključeve smo ostavljali Satkiju. Zašto njemu? Zato što smo nekoliko puta ostavljali najbližim komšijama i uvek bi po povratku primetili da je sve ispregledano i ispreturano: ormari, fioke…Satki je brisao prašinu, vetrio stan, polivao i negovao cveće. Ništa nije bilo taknuto, kao da nismo nigde ni odlazili…Stan je svetinja i ne daju se ključevi bilo kome.

Moja Smiljka je kao dete stanovala na sasvim drugom kraju grada, u ulici Strahinjića Bana, i duplikat ključeva stana, ne samo njihovog već mnogih u okolini, imao je Smail.Koliko je u to vreme širom Beograda bilo Smaila i Satkija? To su bili ljudi, dobri ljudi. Odani čuvari tuđih poseda. To su bili ljudi od bese…

To su oni ljudi koji žele da budu kao svi ostali, što i jesu. Priđimo im kao ljudima i oni će tako prići nama. Razlike između nas nema; ako se pojave biće na našu štetu.“

Na strani 130. dodaje:

„U srednjem veku, po tradiciji, crkva koja „nema ognja ni mača“, odnosno nema čime da se brani, dobijala je iz sela čuvare koji su se starali o njenoj bezbednosti. U novovekovnoj istoriji dolazi do pojave čuvara manastira, koji su nazivani manstirske vojvode. U Metohiji i kosovskoj Drenici, tu su dužnost obavljali Albanci islamske veroispovesti. Čuvali su i Pećku patrijaršiju, manastire Devič i Dečane. Mnogi Albanci su poginuli čuvajući srpske svetinje. Ginuli su, ali i ubijali svoju braću koja su želela da spale i unište srpske manastire i crkve. Ubijali su svoju braću da bi sačuvali nešto tuđe. Dali su besu.

Postojao je i kult svetog kralja Stefana Dečanskog, koji je dugo bio rasprostranjen i među Albancima islamske veroispovesti.

O tome bi Srbija mogla mnogo da nauči.“

Temu odnosa i prijateljstva Srbina i Albanca obrađuje i SLOBODAN SELINIĆ u svome romanu „Prijatelji“, za koji je dobio NIN-ovu nagradu 1980. godine.

Na kraju Drugog svjetskog rata mladi Albanac Istref Veri počinje raditi za Vladana Hadžislavkovića, poslednjeg potomka stare srpske, beogradske porodice, oksfordskog đaka, uređivati  i čuvati mu kuću. Istref uz Vladana počinje čitati i obrazovati se. Završiće večernje škole, kasnije postati ugledan građanin Beograda.

Međutim, te 1945. u veliku Vladanovu kuću, po tadašnjim opštinskim propisima, useljavaju se ratni doseljenici u Beograd. Jedan od njih, neki Mirčetić, partizan, proglašava se predsjednikom kućnog savjeta i određuje šta će se u kući raditi. Pritom maltretira vlasnika kuća, optužuje ga da je buržuj i državni neprijatelj. Jedan dan ga napada i u svađi gurne te Vladan povrijedi ruku.

Istref vidi da je to prešlo svaku mjeru i odlučuje da reaguje.

Selenić piše (Izdanje BIGZ, 1986, str.192):

„Rano zorom zakucao je na Mirčetićeva vrata i već ornom domaćinu ranoraniocu mirnim glasom rekao: „Mirčetić, dirni još jednom Vljadan i mrtav si.“ „Šta reče“ zabezeknu se rano penzionisani grmalj gledajući s visine za pola glave nižeg momka.

„Ja kažem. Ubiću.“

Mirčetić ne izdrža pretnju i bezizrazni pogled Istrefov, mrtvačku nepokretnost njegovog lica, već stade dozivati ženu za svedoka…Videvši da se Istref ne pomera, zaleđen na stepeniku ispod njega, prevrnutim očima u sebe zagledan, da opasno, krajnje opasno ćuti, Mirčetić naglo promeni ton, poče predlagati nagodbu i pomirenje…

I to Istref sasluša nepomičan, a zatim istim mrtvim glasom kao i prethodne dve, reče i treću, poslednju rečenicu: „Rekao sam“, ravno, čak i tiho izusti, pa smireno, ni odviše brzo i napadno sporo, ode sa susedovog praga…

Posle ovog kratkog i sadržajnog razgovora Mirčetić ućuta, prestade da brunda ispod otvorenih prozora, da presreće Vladana i da ga vređa.“

Dakle kad niko nema hrabrosti da brani starog Hadžislavkovića, koji je i društveno izolovan, nalazi se mladi Albanac, koji izlažući se opasnostima, prijetnjom spriječava Mirčetića da i dalje maltretita Vladana.

A i  PREDRAG MATVEJEVIĆ u svome izvanrednom eseju „Naši talibani“ dotiče ovu temu zajedničkog života i čuvanja tuđe imovine:

“Povedoh oveću grupu uz strminu, prema mjestu na kojem je stara pravoslavna crkvica bila stoljećima ograđena i ukopana – Turci su dopustili da tu ostane ali da se ne ističe. I ona je teško oštećena. Evropska uprava u gradu pomogla je da se obnovi. Dvije-tri lijepe ikone spašene su i vraćene u nevelik ikonostas. Ulazna vrata nam je otvorio tamnoput čuvar, mala rasta, iznenađen i nekako preplašen. Zapodjenuh razgovor s njim i sjetih se običaja svojih roditelja: ostaviti nešto za održanje bogomolje ma kojoj vjeri pripadala, mali milodar. Kad iziđosmo, crkvenjak mi reče da ne zna može li to primiti. ‘Znate, ja sam musliman. Opasno je ovdje bilo pravoslavcima čuvati crkvu. Zovem se Ređep Gaš, zovu me Ređo.’ Ime je, očito, muslimansko, prezime bi moglo biti i albansko. Pružih mu ruku.

Sjetih se kako sam osamdesetih godina boravio nekoliko puta na Kosovu zanoseći se iluzijom da bih mogao učiniti nešto da se poboljšaju odnosi između Srba i Albanaca u Jugoslaviji. Susreo sam tada, u manastiru Dečani, pravoslavnog monaha Justina Đukića, naočita i stasita čovjeka rodom je bio iz Bosne. Odveo me u manastirske trezore i pokazao njihovo blago.

‘Kako je sve to spašeno, oče? Vojske su ovuda harale’, pitao sam.

‘Spasili su sve to ovdašnji Albanci. Čuvali po kućama, s koljena na koljeno prenosili, kao svetinju. Govorili da im sreću donosi, rodne godine, zdravu djecu. A danas se i mi i oni razularili’, reče ponizno i zašuti.

Ne zašto me tjeskoba muslimana Ređepa u maloj mostarskoj crkvi podsjetila na širokogrudnost monaha Justina u kosovskom manastiru. U nas su takvi izuzetci rijetki. Čudimo se sami sebi kad se s njima suočimo.”

Ovi isječci iz tri pisanja  vode u razmišljanje o mogućnosti suživota, koji danas kroz teške političke rasprave izgleda nemoguć.