ODLAZI CIRKUS

Povezani članci

• Olga Lalić-Krowicka: RAVNODUŠNOST DANAŠNJE CIVILIZACIJE
• Izložba crteža Zorana Zelenike
• Oliver Frljić za tacno.net: Neću surađivati sa onima koji se plaše Crkve i Bandića
• Dominova izložba “Ovo nije moj svijet” od 11. februara u Laubi
• Soba broj četiri (6): Džordž (s)Kljuni
• καλή ημέρα της ανεξαρτησίας!

Koliko je još generacija moglo stasavati u prevažnoj potrazi za smislom i skladom ne slušajući (ni aktivno ni pasivno) ovaj turbo-folk trash ili barem znajući kako će iduće godine (ili one tamo iza) biti „pušten“ album sa 10-11 pjesama: u biti poglavlje knjige poezije sa nedokučivim stihovima, sedefom ogrnutim. Samo čestit okret uz iskren pogled unatrag može pomoći da barem naslutimo veličinu gubitka iz COVID-zime 2021. godine. I koliko je budućnost postala okrnjena za nas što smo odrastali uz njega, ali i kako je nesaznatljivo osiromašena za one koji stupaju u Svijet u kome Panonski Mornar više ne stanuje.

Naprasno, ostali smo bez jednog od začina što je jelu života (na ovim prostorima) često donosio odlučujuću prednost (i pobjedu na poene). Kao u kaubojskim romanima (ovaj put sa Divljeg jugoistoka Evrope), „došao je tiho i ušao u legendu“. Pa odjahao ususret Suncu, bez pompe i srkleta, bez strke i frke. Kao da nije bio Čovjek oko kojega smo se uvijek gurali: papagaji što uredno završavaju strofe koje bi on započeo. Minstrel, što je očaravao publiku gdje god bi stigao. Trebao nam je pokloniti još mnogo toga, ali poklone, jasno je, dobiti nećemo. Ljepotu ispijanja odležanog crnog vina sa njegovim imenom na flaši muzike više nećemo osjetiti.

Ako su već nakanili pa odlučili dati Nobelovu nagradu za književnost nekom pjesniku/pjevaču onda cijenjenim, ali  kratkovidim, nagluhim pa i (za tzv. male jezike) nesenzibiliziranim članovima komiteta za dodjelu imam obavezu preporučiti Panonskog Mornara. Njegove pjesme jezično svakako ne dobacuju daleko kao Dyllanove-Zimmermanove, ali baštine raskoš nezaboravnih, istovremeno nerazmetljivih poruka, zvoneći dotjeranošću gotovo svakog slova.

Pročitao sam, više se ne sjećam gdje i kada, kako ljudi „traju“ poslije smrti onoliko dugo koliko ih se drugi ljudi sjećaju po dobrom. Zbilja, gdje ćemo / kako ćemo završiti ukoliko prestanemo pamtiti one najbolje od nas? Neka ovo bude moj mali omaž kolektivnom evociranju uspomena na Balaša. Prošlo je, naime, gotovo 16 mjeseci nakon što smo prestali biti saputnici u sapatništvu Zemlje, izhrdane i razdrndane, ma i okrnjene poput obrisa jabuke sa nekog sveprisutnog logotipa na poklopcima laptopa. I dok topovske salve nemilice odnose ljudske živote, tu, gotovo pa u našem komšiluku, poželio bih da u bliskoj budućnosti ispaljuju samo počasne plotune – za pjesnike poput njega. Dok odlazi cirkus…

Panonskom Mornaru

Nad pučinom tama,

hologram pun bola:

pola ga je s nama,

tamo – druga pola.

Primjer dobre volje,

u kakvoći prostran,

seli gdje je bolje:

s nama, a onostran.

Izdignut nad plošnim,

nad plemenskom buđi,

kad tuže te „tvoji“,

a brane te „tuđi“.

Usrećujuć’ tuge,

trubadurski sjetno,

i voleći „druge“ –

pod skute ih metn’o.

Razumjet’ ga, la(h)ko je,

svima je „naš“ svirac;

prisan jezik – tako je,

a on – kao svitac.

I tako bi dovijeka,

iz dobrote stvoren,

postao od Čovjeka –

u Ljudinu skrojen.

Naposletku…

Viriće mu zavidni,

ispod skočnog zgloba,

jadni – mržnjom gravidni,

plesat’ oko groba.

Nećemo ga dvojiti,

prevažni smo – cijeli,

nit’ ga dati dijeliti,

djelilu što dijeli.

On će biljur postati,

šatra će se dići,

sjećanje će ostati,

a cirkus otići.