Opaske uz knjigu Nerzuka Ćurka „Zašto je Bosna a ne ništa“

Povezani članci

• U tunelu, usred mraka …
• Jadranko Prlić u Muzeju Holokausta
• Komšić: Legalizacija koncepta trećeg enititeta
• Marinko Čulić: Vlada radi za korist krupnog kapitala i parakapitalističkih institucija (Crkva)
• Izložba Ismira Halilovića
• Sto godina samoće

foto: š.g

Govor o bosanskohercegovačkoj pluralnosti i multietničnosti možda ponekad zvuči kao zabluda, iluzija, čine se često ružne pogreške pa i nepravde, ali je zato svaki govor o čistoći identiteta – a od 1990 pa do današnjeg dana mi živimo tu politiku simplicističke pohvale čistoće – uvijek već zločin

Piše: Asim Mujkić 

U jednom svom ranom tekstu iz 1924. godine Hans Georg Gadamer, koji će postati jedan od najvećih njemačkih pa i svjetskih filozofa XX stoljeća piše o, kako kaže, „svijetu koji više ne vjeruje svojim očima“ (Gadamer u Grondin, 2003: 57). Ove riječi slobodno mogu biti prepisane u svom punom smislu i danas, stotinu godina poslije. Živimo u svijetu koji više ne vjeruje svojim očima – živimo u svijetu koga višeslojno zatrpavaju najfantastičnije konstrukcije fake-news.

Vladajući etnonacionalistički režim u BiH već više od tri decenije živi na tom principu ‘nevjerovanja svojim očima’. U BiH se od nas već 30 godina traži da odbacimo s prijezirom ono što vidimo svojim očima pa nam se tvrdi:

• Da ne možemo živjeti jedni s drugima u svojoj razlici i zajedništvu koje počiva na toj razlici;
• Da govorimo različite jezike, da smo tri toliko tuđe i udaljene kulture koje je samo kolonijalna ili diktatorska moć mogla držati na okupu pod prisilom,
• Da je zalaganje za jednakost glasa svakog bosanskog čovjeka nešto najstrašnije što se može zamisliti,
• Da je glasanje za čovjeka bez obzira na njegovo ili njeno etničko porijeklo podla zavjera
• Da je podjela, segregacija, život na etnički čistim prostorima, paralelnim svjetovima, jedni pored drugih, u skladu s najvišim europskim standardima; da je zajedništvo neprirodno, a segregiranost nešto sasvim prirodno i što nalaže zdravi razum.

I upravo je o tome ovdje riječ: stati u odbranu zdravog razuma, vjerovati onome što nam oči govore – to je zadatak koga se u ovoj knjizi prihvatio Nerzuk Ćurak. Da biste od nekog mogli zahtijevati da više ne vjeruje svojim očima, vi morate stalno iznova proizvoditi novu stvarnost zatrpavanjem novim, radikalnim izjavama, novim fake činjenicama koje se na prvi pogled čine ubjedljive, dovoljno da obezvrijede one koje vidimo svojim očima. Ta stvarnost koja se proizvodi proizvedena je ilegalnom upotrebom sile, ratom, zločinom i razaranjem, ratnim i poratnim profiterstvom i privatizacijskim podvalama i ona se na sve načine pokušava utemeljiti, ušančiti kao jedina moguća stvarnost – baš kao što se ovih dana, u živo tkivo Ukrajine, upisuje razaranjima, haubičkim kraterima i jamama s ubijenim civilima nova stvarnost te napaćene zemlje.

Utemeljenje u ratnoj prošlosti i njeno očuvanje u svakodnevnom diskursu jedina je strategija etnonacionalističkog režima u BiH za proizvodnju nove stvarnosti. Zato autor kaže da se u BiH cijelo ovo vrijeme „više ništa ne dešava, osim svakodnevnog ponavljanja prošlosti“ (Ćurak, 2021: 114). Ali, čini se da je svaki navoj te spirale ponavljanja, vraćanja istog, pri tome, radikalniji i otrovniji od prethodnog. To nedešavanje i bjesomučno ponavljanje u kojemu, istina u različitoj mjeri učestvuju sva tri etnonacionalizma, kako kaže Ćurak, ima za cilj da se potpuno obesmisli sami državni razlog BiH, a kroz naslovno pitanje baš njega želi propitati autor.

Kada postavimo pitanje zašto je nešto, recimo Bosna, a nije naprosto ništa, niti je nešto drugo, mi u stvari postavljamo pitanje njegovog razloga postojanja. Veliki njemački filozof Gotfried Leibniz nas uči u svojoj Monadologiji kako „nijedna činjenica nije prava ni postojeća, nijedna postavka istinita ako ne postoji dovoljan razlog zašto je to tako, a ne drugačije“. Prema Leibnizu istine iskustva se temelje na načelu dovoljnog razloga. To nisu istine uma za koje ne možemo zamisliti suprotnost. Suprotnost je u sferi iskustva moguća pa njegove istine ne nose u sebi nužnost. Istinitost iskustvenih činjenica i stavova se određuje u skladu s drugim iskustvenim činjenicama. Ali, za cjelovit odgovor na postavljeno pitanje našeg autora moramo u obzir uzeti i sljedeće – Bosna nije isključivo iskustvena, već je i vrijednosna, politička činjenica. Kao takva ona počiva i na iskustvu, ali i na vrijednostima za koje se bori, do kojih joj je stalo. Načelo dovoljnog državnog razloga stoga neizostavno u svoj jezik mora uključiti jezik legitimiteta- što znači da je bitno vrijednostan i etički.

Nerzuk Ćurak – foto šg

Dakle, iskustveno je moguće zamisliti suprotnost Bosni. To Nerzuk Ćurak pokazuje u svojim tekstovima u ovoj knjizi i protiv toga razvija argumentaciju. Kao što se Njemačka mogla zamišljati kao arijevski rajh, tako možemo zamisliti i BiH, recimo kao labavu konfederaciju tri etnonacionalizma. Ali, ako ovo zamišljanje sada razmotrimo iz moralne, vrijednosne perspektive, što čini autor u svojim tekstovima, onda bismo morali znati da bi izvorište legitimacijske naracije takve jedne državne konstelacije moralo svoj izvor imati u zločinu i prihvaćanju realnosti koju je on svojim lažima o ugroženosti i vijekovnoj mržnji proizveo. To nisu vrijednosti iza kojih možemo stati.

Nerzuk Ćurak u ovoj knjizi pokušava odgovoriti na ovo pitanje iz vrijednosne perspektive, odnosno, kako na osnovu svakodnevnih iskustava i događajnosti dati dovoljan razlog da Bosna bude, a ne naprosto da ne bude, strpljivo razobličujući i pobijajući protivrječnosti, pipavo uvezujući to krhko i fino tkanje tkanine empirijskih istina čiji međusobni odnos i unutrašnji dinamizam vođen civilizacijskim vrijednostima treba da jamči dovoljni razlog njezinog postojanja. Time se ovaj tekst razlikuje od naplavine tekstova o Bosni koji u njoj vide neku neupitnu metafizičku, vanvremenu istinu, biće po sebi. Takvi entiteti u politici ne postoje.

Dakle, vrijednosna suprotnost Bosni je nacionalizam, taj, kako autor kaže „esencijalni neprijatelj naše zemlje“. Nacionalizmu kao esencijalnom zajedništvu krvi i tla autor suprotstavlja zajedništvo građanstva utemeljeno na vrijednostima koje tvore totalitet bosanskohercegovačkog državnog subjekta ujedno povratno oblikujući i te sastavne elemente koji svoj identitet stječu, odnosno mogu se razumjeti samo u odnosu prema cjelini. Taj aspekt ‘cjeline’ je po mom sudu ključ za razumijevanje Bosne, pa je kao takav izložen najžešćim udarima etnonacionalnih ideologa koji govor o cjelini propagandistički transformiraju u govor ‘unitarizma’, ‘majorizacije’, ‘prikrivene dominacije’ i slično. Ćurak, baš suprotno tome, imajući cjelinu u vidu, tvrdi kako je „historijski aksiom BiH da se nijedna etnonacionalna zajednica ne može samorealizirati isključivanjem Drugog“ (130). Etnonacionalistički projekt se temelji upravo na pokušaju takvog parcijalnog samorealiziranja, odnosno samorealizacije unutar ideološkog integracionalizma, nove cjeline s centrom izvan BiH.

Nacionalistički aksiom je, dakle, suprotan i počiva na pretpostavci samorealizacije jednog potpunim isključivanjem Drugog u BiH, odnosno potpunim uključenjem subjektu samorealizacije izvan BiH – ‘svojoj nacionalnoj državi’. Desetljeća nacionalističke vladavine na tom principu isključenja, nisu dovela do samorealizacije već naprotiv, upravo do samoukidanja naročitog etnonacionalnog identiteta. Tako je postalo politički nekorektno reći ‘bosanskohercegovački Hrvat’, a već je vrhunska uvreda nekome reći da bosanskohercegovački Srbin. Čak i među Bošnjacima – a analiza bošnjačkog nacionalizma je posebna vrijednost ove knjige – se javljaju kroz identifikaciju, recimo s Erdoganovom politikom tendencije utapanja u nečije, Bosni tuđe projekcije. Rezultat tih identitetskih politika je neko političko utapanje u vanjske velikonacionalne ili kulturne integralizme što nije ništa drugo do, kako autor piše, politika raskorjenjenja i otuđenja, upravo ukidanje svog identiteta, kako u kulturnom smislu, tako i u prostom empirijskom smislu – nestankom ‘pripadnika mog naroda’ s ovih prostora, njihovim egzodusom k tržištima rada na Zapadu, odnosno njihovom ‘integracijom’ u radničku klasu Njemačke i drugih zemalja.

Ono što je u ovakvom nacionalističkom političkom zahvatu na djelu je simplicistička partikularizacija koja na sebe preuzima izgradnju cjeline, čineći suvišnom bosanskohercegovačku cjelinu. Cjelina se može razoriti samo krajnjim nasiljem – što fizičkim u toku ratnih djejstava, što diskurzivnim u etnonacionalističkim politikama poraća. Nije iznenađujuće da autor na više mjesta u ovoj knjizi citira čuvenu opasku Jean Luc Nancyja iz njegovog teksta o Sarajevu kada on kaže: „simplicistička pohvala izmiješanosti je mogla stvoriti zablude, ali simplicistička pohvala čistoće je podržavala i podržava zločine“ (15).

Uistinu, govor o bosanskohercegovačkoj pluralnosti i multietničnosti možda ponekad zvuči kao zabluda, iluzija, čine se često ružne pogreške pa i nepravde, ali je zato svaki govor o čistoći identiteta – a od 1990 pa do današnjeg dana mi živimo tu politiku simplicističke pohvale čistoće – uvijek već zločin. Vrijednosti implicirane u jednom i u drugom govoru su nesamjerljive. Etnonacionalističko partikulariziranje koje rezultira identitetskom politikom pokazao se zločinom i prije svakog konkretnog čina zločina, jer je to bio zločin prema totalitetu, odnosno cjelini, prema tekovini historijskog iskustva.

Cilj etnopolitičkog organiziranja u BiH, kako to autor s pravom primjećuje, sastojao se u tome da se partikularni dio transformira – uglavnom ilegalnom upotrebom sile i zločinom – u totalitet, u državotvornu cjelinu za sebe. Takvi državotvorni projekti postala su jaka gravitaciona polja koja do danas vuku svaki politički i socijalni angažman samo u jednom pravcu.  Tako, u nacionalistički konstruiranoj BiH dobijamo, piše Ćurak, „politički život sa strankama koje se uopće ne mogu suprotstaviti i dovesti u pitanje dominirajuću matricu etnonacionalističke stranke“ i građane koji, nastavlja autor, „svoju sopstvenu propast ovjeravaju mazohističkom odanošću političkom subjektu odgovornom za desubjektivizaciju BiH“ (18). Dobili smo ljude, kako piše Badiou, „prisutne u svijetu ali odsutne iz njegovog smisla i odluka koje se tiču njegove budućnosti“ (Badiou, 2013: 61). Dok se BiH na taj način obesmišljava i desubjektivizira, tvrdnje etnopolitika postaju vječne istine, ili kako autor piše, opće stanje duha. One postaju ideološki aksiomi koji ne dopuštaju zamišljanje drugačijeg.

Koji onda vrijednosni okvir Ćurak suprotstavlja ovom etnonacionalističkom? On ga nalazi u Kantovom načelu hospitaliteta po kojem svi ljudi „zajednički imaju pravo na zemljinu površinu, na kojoj se, pošto je loptasta, ne mogu rasuti u beskonačnost, već jedan mora trpiti drugoga kraj sebe, i niko prvobitno nema više prava da bude na jednom mjestu zemlje nego drugi“ (Kant u Ćurak, 243). Mi naprotiv, živimo s identitetskim politikama prema načelu hostiliteta po kojem niko ne želi trpiti drugog kraj sebe, u kojoj se pravo na dio zemljine površine stječe nasiljem i zločinom, a čini mi se i da sve manje današnjih aktera vjeruje da je zemlja uopće loptasta i tako je od Milorada Dodika do Donalda Trumpa. Velika njemačka filozofkinja Hannah Arendt pišući sa sudskog procesa zločincu Eichmannu zaključuje da je politika koja ne želi trpiti drugoga kraj sebe i koja smatra da jedan ima više prava da bude na jednom mjestu zemlje nego drugi, ustvari politika koja je zasnovana na prerogativu genocida.

Moderni državni razlog BiH počiva upravo na zajedničkom pravu na zemlju, na nepostojanju izbora s kim tu zemlju nastanjivati. On je sročen u dva navrata 1943. i 1944. na zasijedanjima ZAVNOBiH-a čiji dokumenti potvrđuju Kantov poučak kako niko prvobitno nema više prava da bude na jednom mjestu zemlje nego drugi, već da je zemlja podjednako zemlja i jednog i drugog i tako dalje. Na tom prijelomnom, vrijednosnom planu, Ćurak upozorava na potpuni civilizacijski krah one politike koja je u osvit prvih višestranačkih izbora odbacila s prijezirom ZAVNOBiH zalažući se za nekakav ‘novi dogovor’ bosanskohercegovačkih partikularnih naroda. Od 1990. pa do danas, Ćurak piše, „taj je etnonacionalistički dogovor zamijenio bilo kakav državni instrumentarij kao bitan faktor proizvodnje politike“ (26). Na takvoj podlozi mogao je nastati samo, kako kaže autor državocid – odnosno „sistematsko ubijanje same strukture države, onog po čemu država jeste to što jeste, s ciljem redukcije državnog logosa BiH na puki teritorij ispražnjen od državnog sadržaja, sveden na isprazni bezidentitetski prostor na kojem ni pod koju cijenu, pa ni cijenu konačne socijalne bijede sopstvenih građana ne može egzistirati država kao oblik života“ (25).