ENG
STVARAJUĆI DOBRE GODINE I BOLJE LJUDE
Autor/ica 👤 Omer Ć. IBRAHIMAGIĆ
Izdvajamo
- Našenarodnim „umnicima i predvodnicima” su, znakovito je, izabrali Ne-um da umuju o bezumlju. Tamo gdje se raja naučila opuštati, oni će, k’o biva, vijećati. Našenarodni trabunji će tribunati, upsss, lapsus calami. Našenarodni tribuni će trabunjati. Pretpostavljam, beskonačno, ponovno bez postizanja normalnih dogovora za normalne ljude. Hoće li njihov populizam stanovnicima Bosne i Hercegovine ikada donijeti mrvu dobra ili će „sakrivene” građanke i građani opet gledati predstavu- tročinku u kojoj „prvi” narod nadmudri/prevari onaj „drugi”? Pa onda „treći” to uradi „drugom”. Ili onom „prvom”. Mrka kapa. Strani prokuratori ni ne pomišljaju da im vlastite države budu onakve kao što preporučuju i pokušavaju da naprave Našu. Svejedno, poticaće ovdašnje poglavice na dogovor koji za svoje države ni u snu ne bi stavili paraf (contradictio in adiecto).
Povezani članci
(Započeto u perfektu, dopunjeno surovošću prezenta i nadom u bolji futur)
Piše: prof. dr Omer Ć. IBRAHIMAGIĆ
Pročitam i čini mi se da koliko-toliko razumijem pročitano. Norveški penzioni fond koji upravlja imovinom od 1.300 milijardi dolara je prošle godine zaradio 177 milijardi dolara. To iznosi 244.000 dolara po glavi stanovnika. Ergo – bogati su postali još bogatiji.; Deset najbogatijih ljudi Svijeta je udvostručilo svoje bogatstvo za vrijeme pandemije. Ergo – siromašni su postali još siromašniji.
Iako naizgled nemaju čvrstu vezu, ove dihotomijske informacije me podsjete da tek treba otkriti zakon nespojenih posuda. Prva vijest ide u prilog permanentne brige i zaštite čovjeka – drugi je primjer gotovo pa tipičan obrazac funkcionisanja bešćutnog kapitalističkog dunjaluka. Nekako mi odmah, reaktivno, prodru prastare izreke do u sivu supstancu (jedna po jedna, bez guranja molim): Para na paru, uš na fukaru!; Dok nekom ne omrkne-drugom ne osvane!; Dabogda im’o pa nem’o! Čitam dalje. Našenarodnim „umnicima i predvodnicima” su, znakovito je, izabrali Ne-um da umuju o bezumlju. Tamo gdje se raja naučila opuštati, oni će, k’o biva, vijećati. Našenarodni trabunji će tribunati, upsss, lapsus calami. Našenarodni tribuni će trabunjati. Pretpostavljam, beskonačno, ponovno bez postizanja normalnih dogovora za normalne ljude. Hoće li njihov populizam stanovnicima Bosne i Hercegovine ikada donijeti mrvu dobra ili će „sakrivene” građanke i građani opet gledati predstavu- tročinku u kojoj „prvi” narod nadmudri/prevari onaj „drugi”? Pa onda „treći” to uradi „drugom”. Ili onom „prvom”. Mrka kapa. Strani prokuratori ni ne pomišljaju da im vlastite države budu onakve kao što preporučuju i pokušavaju da naprave Našu. Svejedno, poticaće ovdašnje poglavice na dogovor koji za svoje države ni u snu ne bi stavili paraf (contradictio in adiecto).
Bude li okupljanje u gradiću imena Ne-um spram one stare poslovice da: Ime je znak! – slaba je fajda da će pisari iz raznih narodnih timova ispisati proglas o zajedničkom dogovoru. I hoće li taj „dogovor” biti koliko-toliko suvisao, praktično progresivan, a ne samo mrtvo slovo na papiru kao i brojni ispisani u prošlosti? I hoće li taj proglas, urbi et orbi, isijavati kakav-takav građanluk i jednu od temeljnih vrijednosti – približavanje i poštovanje ne među narodima već među Hercegovkama/Hercegovcima i Bosankama/Bosancima. Dakako, trebali bi se, sudeći prema jeziku što ga govorimo i običajima što ih baštinimo, puno više razumjeti i naslanjati jedni na druge.
A gdje smo mi, naivni…? – jetko bi zapjevao pokojni čudesnik Đorđe (Balašević je Balašević, op.a.), čovječija veličina i visost, čak i pod zemljom, ilegalac u dubokoj horizontali, gotovo godinu već. „Zahvaljujući” pronicljivim krvožednicima, čija djeca i unuci nisu i neće uzimati puške u ruke, mi smo u limbu, a sve nam je na ćoše. I dok pod svaku cijenu tražimo bilo kakve konstante jasnosti dobra i zaobljenosti izvan ćoškova – duh razočarenja kruži nad palankom (Radomir Konstantinović, op.a.). Uistinu, predugo traje ovaj karavremeplov popločan neprekinutom kušnjom. Košmar na javi ne zazivaju meni preznačajne grupe običnika, već mrziteljske ekipe bahatih proizvođača PTSP-a, proračunatih satrapa i nikogovića, plaćenih za stvaranje mržnje i jada iz ničega, ali i za uništavanje svačega, nečega i bilo čega. Dok ti ljudoliki dželati uime države mole za nove kredite da bi mogli vratiti one stare, uvjeravaju nas da nam je dobro, kao u priči za djecu o carevom novom ruhu. A svakome iole normalnom je jasno da jasnije ne može biti: sa ovakvim nema života već samo deveranja. Bilans ovdašnjih šovinizama, smješten u period 1991. – 2021., strašan je za ogroman procenat ovdje (za)ostalih. Kako god da ga izmjerimo: brojem ubijenih i zaklanih, brojem silovanih, brojem ranjenih, brojem invalida, brojem raseljenih, brojem mučenih, brojem srušenih kuća, brojem gladnih, brojem nezaposlenih spram broja zaposlenih, brojem invalida, brojem penzionera, brojem iseljenih, brojem podignutih spram broja zatvorenih fabrika, brojem akšam-šulea, brojem „obrazovanih” u akšam-šuleima, brojem funkcionalno nepismenih, brojem turbofolklera, brojem podobnih, brojem na prosječnoj plati, brojem cijene korpe za četveročlanu porodicu, brojem likvidiranih preduzeća, brojem na dugovanju…
Uz bojazan od negativnog raspleta balkanskih (a posebno bosanskohercegovačkih) strahobalnih šovinističko-nacionalističkih zapleta, reaktivno zanemarujemo novi ratni sukob kao potencijalnu izvjesnost. Haman je bilmezima, što su od kakvih-takvih građana za tili čas konstituisali plemena, dosadilo tek 25 godina kakvog-takvog mira pa treba ponovno puške podmazivati, minobacače iskopavati iz zemlje, puniti redenike, oštriti noževe… Zaista, nismo puno naučili iz požutjelih i oprašinjenih inkunabula koje su nas trebale učiniti boljim. Povučeni strujom (ne)vremena moramo plivati, a poriv za održanjem nas ostavlja na površi i, barem prividno, čuva od utapanja. Često smo na brisanom prostoru, na trenutke ogoljeni pa i šćućureni, samo ponekada zaklonjeni. Gledamo, na dnevnoj osnovi, kako se lišavamo dobrota u našim dušama, glavama, srcima i stomacima, svjedočimo narastanju vakuuma perfidnosti i topljenja obraza, što zbog dekadencije, što zbog prinuđenosti da se bude (na)opak, jer se tako prosperira – barem naoko. Naše nevelike razlike, „zahvaljujući” više nego profesionalnim trovačima sna i sreće, nenaravno rastu. Tako se sve manje naglašavaju kao očigledne obdarenosti i komparativne prednosti jer ih šovinistički/nacionalistički momentum iz svog brloga obara kao kule od karata, u svoje blato i svoj gnoj. Barem je medicina tu jasna. Ubi pus ibi evacua (Tamo gdje je gnoj, tamo se i evakuira)!
Umjesto normalnog ophođenja i pristojnosti u svakodnevici događaju nam se balkanska Potemkinova sela stvarnosti podignuta od krkanluka, crnila, zabluda, lagarija i prevara. Od njih nije izuzeta i naša Bosna i Hercegovina. Dapače, kao neizbrušen dijamant, sistematski je podvrgnuta naopakim rezanjima i eksperimentima sa obje strane plota, pa i daleko šire. Posljedica je vidljiva: katili je hiposenzibilizacijski razbaštinjuju od blagorodnog mischunga sa drugim i drugačijim, a posljedično i od rahatluka duha prožetog raznolikošću.
Zbilja, dočekali smo da strašno poratje pomete i pokuša izbrisati postulate što ih ni demonski urbicidni rat (a i genocidni, prema validnim presudama validnih institucija) nije uspio narušiti i/ili pokvariti. Pa svakodnevno osobno svjedočimo kako stubokom devalviraju pozitivni korektivi i vrijednosti koje su nas prorastale i uz koje smo sazrijevali, na kojima su se, napose, stvarale cijele generacije gubitnika ideala (kojima i sam pripadam). Paraju nas po šavovima i u provalije mržnje i nacionalizma (na)vode nepismene haračlije i samoživi „prvaci”, rediguju nam živote, kao loši urednici dobre tekstove. Dakako s razlogom, sjetim se vica u kome se upoznaju Amerikanac, Englez i Balkanac: Prvi se predstavlja: Ja sam biznismen; drugi se predstavlja: Ja sam džentlmen; a treći konta li konta pa kaže: Ja sam nepismen! Možda i zbog ovakvih nepobitnosti prave Bosne i Hercegovine ima više u rasijanju jer učimo da živimo bez sebe, pod tuđim strehama (Nijaz Alispahić, op.a.). Otuda dolazi i moja svakodnevna očuđenost, na momente i razočaranost zbog Aristotelove poučnice kako je politika savršenstvo ljudskog djelovanja. Posmatram ovdašnju otužnu scenu i mizanscen prepun limitiranih i nedostojnih likova, nekako neprirodno uvučenih u brendirana odijela. Boluju od hroničnog japajatisa, glavuš(ic)a i polovka u njima, a pjevaljka ispred njih, su „vrh i beton” njihovog života. Zbog prevažnih uloga ovih naturščika u ovdašnjim životima, pred očima nam se odigravaju užasi našeg vremena (Alber Kami, op.a.).
Bilježeći ove misli, poželim da se na obzoru, bona fide, kao divan biljeg i premoćan tas (na drugoj strani kantara), zaleprša, ocrta i istakne kritična masa čudesnica i čudesnika koji bi nas, ne libeći se, ponovno poveli u bolji život, pokrenuli davno hiberniranu čaroliju, vraćajući nam dignitet i šarm, čineći nas jakim… Jer, dovoljno smo patili, i dugo – ništa ne naučivši, do bližnjem jeknut u uho, ali krivom riječju, i u loš čas (Abdulah Sidran, op.a.).
Nažalost, ta moja nepatvorena i čini mi se, neiscrpna želja za kakvom-takvom kohezijom u našoj Bosni i Hercegovini, želja kakvu baštini preveliki broj običnika poput mene, rastače se do neprepoznatljivosti. Tako dočekasmo da se država, nakon gromoglasnih predviđanja o gotovo sigurnom nastanku nove Švajcarske, marginalizira kao statistički najsiromašnija u Evropi. Lokalni zafrkanti se jetko šale (na Naš račun, kako to samo Mi umijemo) da smo konačno prvi, ali straga. S druge strane, prije nekoliko godina sam (polu)iznenađeno apsorbovao vijest da 80 naših državljana posjeduje čak oko 9 milijardi konvertibilnih maraka bogatstva. Štaviše, i Porsche je, prisjećam se, bio iznimno zadovoljan brojem prodanih „rukotvorina” – ovdje, na vjekovnom poligonu za krvoliptanje, u modernoj antibajci precipitiranoj kleptokratijom, u mojoj rasknjiženoj državi, zemlji kupovnih diploma. U kojoj, sukladno svemu ispričanom i podnesenom, obitavamo tek kao highlanderi, ispratioci smrti onih koje okružuju (Nedžad Ibrahimović, op.a.). A sebe u svakodnevnom magnovenju akceptiramo kao osujećene i obezdomljene, izgubljenike u besmislu, raskorjenjene – izgnanike i apatride u sopstvenoj domaji. I tako smo, uz stanovitu dozu svakodnevnog hiposenzibiliziranja, polako svikli na nevakat. Prestali smo biti ona Bosna i Hercegovina, a Bosna i Hercegovina je postala sve ovo oko nas (Emir Mujanović, op.a.).
Ružno razdoblje, bezbeli, utječe i na oblikovanje naše djece. Ono što nose iz porodica je obično nedovoljno u borbi sa nemilosrdnim i neispisanim zakonima ulice, primitivizama i kvazipolitike. Oni su postali pretpostavljeni onim etičkim, čak i sudskim. Nažalost, mijenjaju se i moji osobni svjetonazori, od momačkih do očinskih jer ovaj svijet, Bogu ne služi na čast (Marko Vešović, op.a.). Zapravo, i sam sam prinuđen na povremene bolne kompromise radi održavanja porodice u uslovima: sile, nestišljivosti, inercije, spojenih posuda, entalpije, entropije, akcije i reakcije i sličnih procesa fizike života.
Prisjećam se – u skoroj prošlosti je već sam išaret bio dovoljan za shvatanje i prihvatanje poruka. Danas, kao kontrapunkt, čak i beskrajno ponavljanje posve jasnih činjenica nije dovoljno za adekvatno razumijevanje među ljudima. Zato nije nikakvo iznenađenje što se kroz „takav” modus vivendi gubi poslovična razigranost, a veselost sakriva ispred Balkanerosa, skladišteći se u bolje insane, mirnije države, pitomije klime, privlačnije pejsaže… Tek ponekada blagoglasje dominira, ali se ne promovira. Jasno i zbog čega – balkanibalizmi i balkanluci su postali unosne radnje, činjenice koje omogućavaju lagodan život beskrupuloznih. Onih što nisu u stanju razdvojiti čovječije od životinjskog djelovanja.
Konačne odgovore za rebuse i Gordijeve čvorove nisam nudio niti to kanim. Jer, nisam istorijski junak, mađioničar, ilustrator ili tumač snova. Dakako, ja ne umijem, dok dlanom o dlan, od čemera napraviti med, ali, ako ništa, gotovo svaki dan to pokušavam, počesto i nazor, kao (p)osvećenik u potrazi za mrvicom iskupljenja. Iako je dugotrajni mrak oko nas premrk, a duga polarna noć baš i ne pruža preveliku nadu za ogrijavanje insana, i dalje trebamo poput Diogena, sa svijećom, usrdno tražiti darovite ljude spojene bašlijama (od plemenitih metala). Trebamo pokušavati mijenjati naše svjetonazore atrofirane apatijom, odlučno tražeći insignije optimizma. Ni đavo nije crn kako ga slikaju, pa je jasno da i u današnjoj Bosni mora postojati nešto „bijelo” (Midhat Riđanović, op.a.). Zato možda baš u ovoj cameri obscuri, u ovom našem karatunelu, tu odmah iza okuke što je ne naziremo u tami: lije, bije, zrači, blješti i prosipa se dolce vita, spremajući se da nahrupi u nas, (pr)osvjetljavajući nam duše, misli, dijaloge, postupanja, djela…
Napokon, i zbog ove distopije trebamo zdušno stvarati milje za probijanje dobrih optimista u prvi plan, onih koji će tražiti i pronaslaziti svjetlost za sve nas. To treba biti conditio sine qua non koji će, mic po mic, potencijalno omogućiti stvaranje dobrih godina, ma koliko se to iz ovog rakursa činilo utopijskim. Zbog toga se, prigodno, prisjećam ohrabrujuće poruke glasovitog pedagoga Unamuna (Miguel de Unamuno, op.a.) – ljudsko lice je jedina svjetlost koja nas može ugrijati u ovoj svemirskoj studeni.
Napokon, treba pokušati prilježno oplemenjivati koncept revitalizacije našeg posustajućeg dunjaluka kako ne bi zanavijek posustao:
– demarkirati zlo i loše, izolirajući ih od okolnog života, čahureći tovare njihovog nakota,
– ne zastraniti u dekadenciju,
– popravljati srž i počelo (na bilo kakve načine),
– tkati – ne poriti,
– spajati – ne razdvajati,
– graditi – ne rastakati,
– svemu dodati prstohvat prijekopotrebne sreće.
Tako bismo, već kao jedinke, mogli utjecati na zbivanja. A uvriježenost – nije dobro, a može biti i gore, poistiha okrenuti u – dobro je, a može biti i bolje, priželjkujući pozitivni nastavak domino-efekta. Stoga, hajdemo pokušati učiti od duševnijih i pametnijih – onih što su puno bolji od nas običnika, onih što nam trebaju biti prirodni uzori, nipošto nametnuti. Hajdemo barem empirijski započeti češće pozitivno izmaštavati kako bi nas u tom zanosu ponovno snašla blagost i sreća sa kojom se nesrećno mimoilazimo. Potrudimo se da zajednički, dušom i razumom, prelazimo barijere vještački postavljene u nama i između nas. I prestanimo potencirati razlike u našim imenima, vjerama, polovima, bojama kože: potražimo sličnosti pa i istosti – ono što nas približava i čini zajednicom. Jer, ukoliko bolno pojednostavimo, jedina prava podjela ljudi je na one dobre i one manje dobre.
Stoga, pokušajmo makar naslijepo, fatalistički, pa i utilitaristički/altruistički naivno (posmatrajući nas iz pozicije ovih sveznalih, a lukavih) praviti korake prema toj epifanijskoj svjetlosti dobrohotnosti, nesvjesno je stvarajući, a možda zasvagda kristalizirajući… Pomogne li nam i dragi Bog, učitajmo se u taj kristalni kod, potaknuti zagubljenim, a prirodnim redoslijedima (za kojima tragamo)! Možda tako postanemo zehru bolji: sve kako bi naši mali pupovi iz perivoja izrastali i izrasli u velike i mirisne đulove. I to ne u dalekom Bijelom Svijetu već u Našem, priželjkujem, plodnijem tlu. Možda tako, ubrzo i zajedno, dočekamo trenutak kada ćemo se konačno potrefiti, „ući u vinklo” i nastaviti rasti, bez nepotrebnog zaustavljanja i unazađivanja. Uživajući u jutarnjim buđenjima što mirišu na rahatluk, nakon čega se protežemo i pokrećemo, uz osmijeh, osjećajući kako raste i najmanji dio nas. Skidamo biljege od jala i jada kojima smo godinama žigosani i nastavljamo živjeti život što nikad nije ni prestao. Čak ni onda kada nam se činilo da je prekinut za sve! Čak ni onda!
Autor/ica 👤 Omer Ć. IBRAHIMAGIĆ
