Selma Đuliman: Zakon o visokom obrazovanju mora biti produkt dogovora profesora i ministarstva

Povezani članci

• Frljić oslobađa
• Predstavnici iz BiH među 150 učesnika konferencije „Western Balkans Youth Conference“ u Parizu
• Dramatične posljedice planirane kriminalizacije klevete u RS
• MIR NAMA: PISMO BOSANSKOHERCEGOVAČKIM I HRVATSKIM PRIJATELJIMA
• ODBRANA ZEMLJE
• NJEMAČKI MEDIJI PROZRELI TAJNU VEZU: “Johann Sattler i Misija EU u BiH su uvijek, iznova izlazili u susret Dodiku i Čoviću!”

Ovim kratkim obraćanjem želim da se osvrnem na emisiju Polis na TVSA, emitovanoj 14. 6. 2021. U emisiji su gostovali Melika Husić-Mehmedović, kantonalna ministrica za visoko obrazovanje, akademik Miloš Trifković ispred Komisije koja je radila na tekstu Zakona o visokom obrazovanju, prof. dr. Andrea Lešić, vanredna profesorica na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, i Naida Mehanović, predstavnica studenata. 

Tokom emisije, ministrica Husić-Mehmedović je iznijela neke stavove koji nisu tačni. Konkretno, pitanje zakona iz Austrije 2003. Iako u ovom kratkom tekstu nema mjesta objašnjenju u čemu je razlika između Austrije i naše zemlje, i naših univerzitetskih praksi i mogućnosti i austrijskih, treba istaći da takav zakon u Austriji nije postojao. Postoje, naravno, u Austriji zakoni koju su donošeni i koji se tiču visokog obrazovanja, ali preispitivanje akademskih postignuća u toj zemlji i to na način da su redovni profesori vraćeni u status docenta, barem u humanističkim naukama, prosto nije tačno.

Isto tako, ministrica je kontrirala prof. Lešić tvrdnjom da je Univerzitet u Sarajevu pretplaćen na baze. Kao radnica na Univerzitetu u Sarajevu tvrdim da je nemoguće pristupiti bazama na način da vidimo cijeli tekst. Naš pristup je takav da možemo vidjeti sažetke i ključne riječi, a nakon toga možemo zamoliti kolege na međunarodnim univerzitetima koji imaju puni pristup da nam te tekstove preuzmu i pošalju. Pristup sažecima i ključnim riječima nije pristup časopisima. Istovremeno, časopis je upravo to: časopis. Gdje su, na primjer, knjige? Gdje je budžet za redovnu nabavku toga? Svako od nas će značajan dio plate koja nam se često spočitava potrošiti upravo na kupovinu literature za naredni semestar, koju ćemo onda ili fotokopirati ili skenirati da bi tim putem bila dostupna našim studentima. Ono što ne uspijemo kupiti sami, pokušat ćemo „skinuti“ sa raznih sajtova i time dopuniti literaturu za predmete koje vodimo. Na isti način, studentima omogućavamo pristup literaturi za magistarske i doktorske radove.    

Dalje, pitanje koje se ponavlja svako malo je pitanje angažmana određenih akademskih radnika, gdje se implicira da nisu dovoljno aktivni i da se ne trude izaći iz, prema insinuacijama ministrice, praktično srednjovjekovnih okova. 

Ne ulazeći u ovom trenutku u način na koji se birala Komisija koja je radila na tekstu prijedloga ZVO, jasno je da postoji želja da se novi zakon donese po svaku cijenu. Ni u jednom trenutku tokom trajanja emisije se nije osjetila potreba da se razumije suština problema koji postoji dugo vremena: položaj kulturnog naslijeđa u Bosni i Hercegovini, naš odnos prema tome, položaj intelektualne misli. Pri tome uopće ne mislim samo na humanističke nauke, nego na sve nauke koje se izučavaju na Univerzitetu u Sarajevu. Mi treba da njegujemo i razvijamo ono što je ostvareno generacijama prije nas. Mi treba da zaštitimo postignuća kolegica i kolega, naučnih i umjetničkih radnika Univerziteta u Sarajevu. Mi moramo zaštititi domaću periodiku i moramo se potruditi da naš jezik, naše književnosti, umjetnosti, naš odnos prema svijetu, naši kontakti budu usmjereni prema poboljšanju stanja u našoj zajednici. Kada ovo kažem, to ni u kojem slučaju ne znači da smatramo da ne treba istupati na međunarodnoj sceni. Mi to, zapravo, cijelo vrijeme i radimo. Samo, ne važi za sve nauke i umjetnosti isto. Postignuća ne mogu i ne treba da se mjere na isti način, pogotovo ne nametanjem kriterija „izvrsnosti“ koji važe za neke nauke koje mi izrazito cijenimo. 

U jeku pandemije, Ministarstvo za visoko obrazovanje je odlučilo da u tako kratkom vremenu donese c Ako već mora da se zakon donosi, ne bi li bilo logičnije da se ide odozdo prema gore? Ne bi li bilo logičnije da smo svi na Univerzitetu u Sarajevu imali prilike da diskutujemo o potrebama, i, još bitnije, o mogućnostima koje možemo ostvariti u našim regionalnim okvirima? Da se predstavimo jedni drugima na način da objasnimo šta znači biti, na primjer, profesor umjetnosti, profesor filozofije na Univerzitetu u Sarajevu, itd. Niz okruglih stolova, diskusija, susreta (online ili uživo, zavisno od epidemijskih prilika) bili bi sasvim solidan korak u tom smjeru.

Takav pristup bi, po mom mišljenju, otvorio vrata istinskom dijalogu gdje bi se spontano definirali kriteriji i potrebe koje bi onda prirodno vodile nekom dokumentu koji bi postao prednacrt, pa onda nacrt, zatim održivi zakon o visokom obrazovanju u Kantonu Sarajevo. 

S tim u vezi, na kraju bih se osvrnula i na Saopćenje koje su objavili neki akademski radnici Univerziteta u Sarajevu. Saopćenje su objavili portali taj isti dan, i u njemu se moglo vidjeti preko 200 potpisnika, akademskih radnika UNSA, od asistenata, istraživača, profesora i akademika. Nisu oni potpisali to Saopćenje a da nisu tekst Nacrta do kraja, u potpunosti pročitali. Potpisali su ga zato što se ukazala jasna potreba da se reagira na aspekt, ponavljam, jedan aspekt tog Nacrta koji je izuzetno negativan po humanističke nauke, umjetnosti i društvene nauke. Naglašavam, kao potpisnica, da ostala pitanja ne zanemarujemo – od pitanja položaja studenata, izvora finansiranja naučno-istraživačkih projekata, Savjeta, itd. Iako među potpisnicima ima kolegica i kolega koji su i objavili radove u nekim vrsnim međunarodnim časopisima, najiskrenije su iskazali mišljenje koje ipak znači jedno: potrebno je djelovati u duhu transparentnog dijaloga, uvažavajući i razmatrajući sve izuzetne specifičnosti koje nosi Univerzitet u Sarajevu, najveći javni univerzitet u Bosni i Hercegovini. Uostalom, jasna, decidna podrška Odjeljenja humanističkih nauka Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, koja je uslijedila nakon što su kolegice i kolege Odsjeka za filozofiju i Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta UNSA ukazali na probleme koje tekst sada već Nacrta nosi dovoljan je signal da se zastane i da se razmisli o promjeni pristupa visokom obrazovanju u Kantonu Sarajevo.

Naglašavam da sam i ja, kao i sve kolegice i kolege na Univerzitetu u Sarajevu, spremna na otvoren, iskren razgovor s punim uvažavanjem svih naših specifičnosti. Međutim, tom razgovoru je mjesto unutar akademske zajednice, na sastancima u „našoj drugoj kući“: Univerzitetu u Sarajevu.

Prof. dr. Selma Đuliman