12 godina od smrti našeg Kike

Povezani članci

• FARUK ŠEHIĆ: Nema većeg sranja od života
• Drago Bojić: Umjetnost je najčudesnije što ljudi mogu činiti
• Bill Cunningham, plava duša New Yorka
• Biti epizodist – častan zadatak
• Aleksandar Hemon osvojio glavnu nagradu PEN Amerika
• Kronika Pozorišnog proleća Šabac (II dio)

Na današnji dan prije 12 godina umro je veliki bosanskohercegovački pjesnik Izet Kiko Sarajlić

Rođen je 16. marta 1930. godine u Doboju.  U Sarajevu gdje je završio Gimnaziju i Filozofski fakultet.

Napisao je više od  50 knjiga poezije od kojih su neke prevođene na 15 jezika.

Bio je član Akademije nauka i umjetnosti BiH, te dobitnik više nagrada za književnost, zatim Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva, nagrade ZAVNOBIH-a i  nagrade Alberto Moravia.

Već naglas su te brezama recitovala moja predvečerja.
Već ništa u mom životu nije bilo tako važno kao ti.
Već sve oko mene je bilo samo dio mog opšteg mita o tebi.
Već nijedan drvored kojim si prošla nije se zvao prosto drvored.
Već sve je znalo da ćeš doći; s nebom
pločnici već su se u život kladili da si negdje tu.
Budućnost je imala hiljadu imena i tek posljednje bilo je usamljenost.
Budućnost je već oponašala tvoje pokrete i tvoj hod.
(1950-1960)

Posvećujem ti svoje oči, svoje usne, svoje zube.
Pjesme? Šta ćeš od mojih pjesama pisanih jer nisam znao ćutati?
Šta ćeš od mojih pjesama koje ne mogu da te ljube?

Tako je dobro što nismo ni ptice ni bogomojci u predvečerje
i što nemamo krila već ruke.
Posljednje što nas čeka ne može biti naša smrt., jer želje naše krvi negdje su moraju nastaviti.

Ti si žena, mala,
ti si mala žena,
i jedan besmrtni avgust donio te u moje balade.
Ostani s mojim Volim koje će nadživjeti sve moje tužaljke, sve moje promjene.

Kraj mojih očiju ostani.

Nadživjećemo sebe, ne samo u humci svojih grobova,
jer znali smo, znali smo, nježni i oholi,
bježeći od noževa i granata ubiti u sebi anđele
i opet ostati anđeli.

Budući, potražite nas nekad u nekom crvenom traganju,
samo tijela naša ležaće pod nijemom zemljom,
ali gazite tiho,
da ne ranite naše usne,
i naše mrtve poglede da ne zgazite.

1955

Sreća na sarajevski način
U Sarajevu
proljeća 1992. godine
sve je moguće;
staneš u red za hljeb
i završiš na Traumatologiji
sa odsječenom nogom.

Poslije toga još kažeš
da si imao sreće.