Prošla sedmica

Autor/ica 👤Hana Ćurak 1.11.2018. u 15:56

Povezani članci

Nakon nekolicine razočarenja na koja je već navikla, Frida Kahlo je, ove iste sedmice prije osamdeset godina, otputovala u njoj već dobro poznatu Sjevernu Ameriku da otvori svoju prvu njujoršku izložbu u Galeriji Julien Levy. Leon Trotsky, prijatelj njene kuće, i ona, par mjeseci ranije, završili su svoju strastvenu ljubavnu vezu. Trotsky je u Meksiku, već van Fridine i Diegove Case Azul, očekivao svoju smrt, a smrt se nad njim nadvijala jasno koliko i nad demokratskom i socijalističkom Evropom: osnivačka konferencija Četvrte internacionale panično je i sa čvrstom namjerom održana te jeseni na periferiji Pariza, prkoseći međunarodnom svjetskom poretku koji je već godinama prije upućivao na trijumf fašizma nad mirom. Trotsky, njen osnivač i član predsjedništva, nije joj mogao prisustvovati. Oslabljeni, internacionalisti su ponavljali, kapitalizam će biti kraj demokratije, demokratije ne može biti bez socijalizma, socijalizma ne može biti bez demokratije…godinama poslije njih, Evropom je odjekivalo: pod hitno nam treba revolucija svakodnevnog života![1]

Frida je u Njujorku doživjela veliki umjetnički uspjeh i novi mali ljubavni krah, a u Parizu, u decembru, se potom ponovno razboljela, stameno opravdavši svoju titulu prvakinje u boli[2]. Frida, drugarica strasti, odanosti i životnosti, pisala je u Americi, „Ovdje u Gringolandiji svima je najbitnije da imaju ambiciju i da postanu netko… iskreno, ja nemam nikakvu ambiciju da postanem itko“… i, potom, pod francuskim nebom, „Vrijedilo je doći ovdje bar da vidim kako Evropa trune… takvi ljudi – beskorisni, dokoni – su razlog za sve Hitlere i Mussolinije ovog svijeta.“[3]

Berlin, nedjelja, 21.oktobar 2018

Sjever Njemačke ne obećava ništa osim mnogo birokratije i prazne zabave. Sve ostalo je na tebi. „It’s what you make of it“, mudro će moje imenjakinje sa raznih kontinenata. To je jedina suštinska razlika između Berlina i Sarajeva. Sarajevo nije ono čime ga napraviš, jer se u njemu svi simboli sudaraju čineći te, bez obzira na tvoju svakodnevnicu. Ostalo je sve isto: samo nisam sigurna je li uzrok generacijski ili geografski. Ne postoji neka razlika između mladih u Domu Mladih i mladih u pomodnim boiler room-ovima berlinskih podruma. Na isti način su odustali od stvarnosti. Iza decenijskog njihanja u minimalnom ritmu sigurno se krije okušenje u vječnom projektu mladosti, ali i jedna specifičnost. Svako prožimanje informacija, kojih je više nego ikada, zamijenjeno je odlaskom u sneno stanje neosjećanja. U Berlinu je epicentar znanja i otpora fašizmu, ali ne znam ko će mu se odupirati kroz par godina, kada su već sada koncept individualne odgovornosti preuzeli šareni derivati identitarnih politika (upcycle! fair trade! Bio-češljevi za vaške vaših najmlađih!), ostavljajući malo prostora za promišljanje svakodnevnice kao cjeline. Dokolica oba grada romantična je i izdaleka i izbliza, ali je sloboda uma i u jednom i u drugom očito uvijek išla ruku pod ruku sa foliranjem. Znanja, doduše, ovdje ne fali. Ipak, it’s what you make of it.

Red vlada u Berlinu![4] Red vlada u Sarajevu. „Bijah, jesam, bit ću“[5], čuje se u offu, kao trap muzika, kao minimal tehno. Nosi sa sobom teške poruke koje slabo čujemo, zabavljeni dosadom, nepoznavanjem stvarnosti, djelimičnom odustajanju od emocije i nezgrapnom lažiranju unutrašnjeg i vanjskog mira. Šta hoće ti millennialsi, već je odavno postalo retoričko pitanje i opće mjesto.

Prag, ponedjeljak, 22. oktobar 2018.

Već godinama se skriva iza bar osamnaest hiljada komada điđa. Zove se Miloš i priča mi priču koju je on već mnogo puta ispričao a ja već mnogo puta čula, iako ne od njega. Stari šezdesetosmaš bistrih plavih okica, ugostio nas je u svom antikvarijatu kao da je usred Beograda ili Sarajeva. „Zmije“ – govori – „nije ih bilo oko Trnova a vidi, urezane su u sve ove gusle“. Skida jednu, pa drugu. Prelazimo prstima preko prašnjavih dokaza o 1918. godini u našoj zemlji. U povjerenju mi kaže da je Hercegovac. Hoće da živi sto godina. Prijateljica i ja odlazimo prije nego što ga s kafe prebaci na rakiju, i sve što s njom slijedi. Znamo, to je preteško za evropsku dokolicu i nepotrebno u ovaj lijepi praški dan dvadeset i prvog stoljeća. Čuvamo energiju za nešto trenutnije.

U sedmici osnivanja Četvrte internacionale, profesorica emeritus njujorške New School for Social Research, Agnes Heller, imala je devet godina. U sljedećih devet uspjet će skokom u Dunav izbjeći deportaciju u Auswitz, potom studirati hemiju, filozofiju i kulturu. U narednih devet, Agnes je postala najproblematičnija studentica mađarskog filozofa Gyorgy Lukacsa, a onda i prijetnja za totalitarijanizmu sklonu Mađarsku. Agnes Heller je na jedan važan datum bila u Pragu: „68e, sve moje ideje su se potvrdile. Mi (Istočna Evropa) ne trebamo političku revoluciju, mi trebamo životnu revoluciju, revoluciju u svakodnevnici. Mi ne trebamo preuzeti moć ili imati proletersku revoluciju. Mi moramo promijeniti svoj život…68e, ljudi su po prvi put učestvovali u protestima ne da bi promijenili postojeći društveni poredak već da bi uspostavili bolji život unutar postojećeg“.[6] Agnes se još uvijek rado vraća u Prag. U Budimpeštu možda uskoro opet neće smjeti.

Na Metronomu zastanemo da se divimo netaknutom gradu. „Nisam upoznao nijednu curu u Pragu koja zna ko je Artur London, revolucionar, obavještajac, izdajnik i ljubavnik“, rezignirano će naš prijatelj gledajući na Žižkov u daljinu. „Pa ne znamo ti ni mi u Sarajevu, a vidi kako se lijepo družimo“, skladno uzvraćamo.

Sarajevo, srijeda, 24. oktobar 2018

Nisam uzela biciklo. Nakon sunčane jeseni u Evropskoj Uniji, sarajevski su mi se smog i magla učinili prezahtjevnim za vožnju. Klimave stolice u zgasitoj galeriji naziru se iz svakog ugla ulice. Ništa ne funkcioniše i sve nastavlja da bude. Izbori su prošli očekivano loše i neočekivano dobro i sve što je uslijedilo je, ove godine, utješno poznato. U meni i moja tri sugovornika tinja nešto što ne možemo drugačije artikulisati osim puni nade i bez odgovora jedni druge vrlo pitati, „vrijedi li ostati ovdje?“ Voljela bih da su njih troje predsjednici moje domovine.

Ideološka zbunjenost nastala kombinacijom apsolutnog neznaja i relativnih strasti, čini se, jedina sprječava fašizam da u svom najnovijem izdanju postane moderan i ovdje. Stari problemi nadvladavaju odjek međunarodne huje nastale iz izobilja; informacije dolaze u poluobliku. Naš razgovor je stvoren između svakodnevnice i velikih ljudskih ideala, ne jer smo utopisti, već jer volimo i znamo o čemu pričamo. U jedno ne sumnjamo, kao ni naši prethodnici. Mislimo da je ovo početak nečega većega. „Ako ničega, onda mnogo lijepog prijateljstva“, tješim sebe uvjerena u njegovo dugo trajanje i inteligentnu prećutnost. „Smrt fašizmu, sloboda narodu“ lomilo se Mrkonjić Gradom prije sedamdeset pet godina. „Smrt fašizmu,sloboda narodu“, sjedaju moji predsjednici na bicikla i odlaze kući.

Budimpešta, petak, 26. oktobar 2018

„Pazi da ne ugaziš u govno“- oprezan je moj domaćin dok skakućemo po pločniku nedaleko od Željezničke stanice Keleti. Pretprošli put kada sam ovom prijatelju, posljednjem studentu budimpeštanskog Centralnog Evropskog Univerziteta, bila u posjeti, beskućnika je na ulicama grada bilo mnogo; prošli još više, ovaj put nijedan. Spominjati zakon protiv pomoći izbjeglicama, crno-bijele plakate sa kojih se smiješi Soroš a na nerazumljivom jeziku piše „Jevrejin se neće posljednji smijati“, sve ljude koji su beznadežno spavali u Budimovim metro stanicama koje su sada beznadežno prazne, čini se neispravnim. Neispravnim, kao i ne spominjati išta od toga. „Govna su“, uvjeren će drugar, „na trotoaru, jer nemaju gdje drugo biti“. U Budimu i u Pešti sve tri postojeće zelene površine ograđene su visokim žičanim ogradama. Psima, beskućnicima, izbjeglicama i svima koji odstupaju od ideje uzornog mađarskog građanina koja, čini mi se, neće još zadugo ostati bezbrižno nedefinisana, korištenje parka je zabranjeno.

Baš ove sedmice, i u ovom gradu, završava polugodišnja izložba originalnih radova Fride Kahlo. Već je vidim kako ljuta i demonstrantivno stupajući ulazi u Mađarsku Nacionalnu Galeriju, turisti vrište zbog njenog za nas egzotičnog i iz jasnih razloga onosvjetovnog Dia de los Muertos izgleda, Evropljani pod meksičkim maskama padaju u nesvijest, a ona skida svoju posvetu Trotskom sa zida, stavlja je pod mišku, pljuje pred osoblje koje dan prije nije pustilo momka da kupi kartu sa popustom za Talijane jer mu nisu vjerovali da je tako tamne kože zaista pravi Talijan, i na svim jezicima ovog svijeta, bez izuzetka mađarskog, kaže najtežu, stoljetnu kletvu obrazovanih i odmjerenih žena koje je sebi biografijom, u najmračnijim vremenima, mogu priuštiti: sram da vas bude!

Berlin, srijeda, 31.oktobar 2018

I prije osamdeset, i prije sto, i prije pedeset i prije sedamdeset pet godina, bila je ovo revolucionarna sedmica. Ne znam kakav čovjek može drugome zamjeriti uživanje u okruglim brojevima i obilježavanje godišnjica. To je tako socijalizirano, ljudski. Možda automatizirano, ali se još uvijek ne stidi patosa i odolijeva generacijskim trendovima. Kako to mogu tako olako tvrditi? Evo kako.

Čudom smo se čudili, svi mi iz ove priče, u svakom gradu, otkud tolika nova pomama za Harry Potterom. Prvo izdanje Harry Pottera napunilo je 20 godina. Ni mladi, ni stari, već samo millenialsi, ponovo ga čitaju u svim uglovima ovih dijelova Evrope.

I prije osamdeset, i prije sto, i prije pedeset i prije sedamdeset pet godina, bila je ovo revolucionarna sedmica. Ja ću i ovu iz 2018. takvom pamtiti ispostavi li se da se bar ispod obilježavanja dvadesete godišnjice od izlaska Harry Pottera za moju generaciju krije uspješno ponavljanje lekcije o tome kako sebe i zajednicu braniti od mračnih sila: prvo, prijateljstvom, pa onda dopuštanjem emociji, pa i patetici, da od svilenog tračka postane moćno svjetlo.

[1] Mckenzie Wark, The Spectacle of Disintegration, maj 2013. Verso Books, London.

[2] Vidi Slavenka Drakulić, Frida ili o boli, 2009. Profil, Zagreb.

[3] Oba citata preuzeta su iz kolekcije pisama Fride Kahlo.

[4] Rosa Luxemburg, Order Prevails in Berlin, januar 1919. Rote Fahne, Berlin.

[5] Rosa Luxemburg, Order Prevails in Berlin, januar 1919. Rote Fahne, Berlin.

[6] Agnes Heller. Post-marxism and the ethics of modernity, mart 1999. Radical Philosophy, London. Intervju

Tagovi: hana ćurak