Nedžad Dedović: Gledao sam smrt direktno u oči i od tada me ništa čovjekovo ne može iznenaditi

Povezani članci

• Institut Koničanin
• Dežulović: Republika Evropska
• Genocid, zločini protiv čovječnosti i ratni zločini nikad ne zastarijevaju!
• Mesić: Zašto ću podržati Zorana Milanovića
• Trojanski konj
• SANDŽAČKA LIKOVNOST, AKTUALNI TRENUTAK

Magistar Nedžad Dedović jedan je od najboljih poznavaoca djela Meše Selimović, profesor Engleskog jezika i  Bosanskog jezika u Drugoj gimnaziji Mostar i Srednjoj medicinskoj školi.

Iza ovog omiljenog profesora i cijenjenog kritičara stoji sav užas rata. Nedžad je samo čudom preživio golgotu koju su prošli nevesinjski Bošnjaci i Hrvati 1992., da bi zatim 1993. preživio pakao opsade Mostara.

Sa Nedžadom smo u Mostaru, koji početkom jula podsjeća na predvorje pakla, razgovarali  o najtežim trenucima svog života i objasnio nam je kako je bez obzira na pakao rata uspio da svoje srce ne naseli mržnjom i osvetom već oprostom i ljubavi.

Djetinjstvo je kažu najljepši i najbezbrižniji dio života, osim ako niste rođeni krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih. Priča nam o svom djetinjstvu koje je zaustavljeno kobne 1992. godine.

Nažalost ja sam rođen upravo početkom osamdesetih, 1983. i stoga je jasno da veći dio svoga djetinjstva ne mogu nazvati bezbrižnim.

Do juna 1992. živio sam u selu Gornja Bijenja, udaljenom petnaestak kilometara sjeveroistočno od kasabe Nevesinje, kako su taj maleni gradić imali običaj zvati njegovi stanovnici. Do proljeća 1992. djetinjstvo mojih vršnjaka i mene zaista i jeste bilo bezbrižno – u selu prepunom djece i omladine uvijek je bilo izuzetno veselo, uz svakodnevnu igru ali i pomoć roditeljima na imanju. Naime, za ondašnje prilike ta zajednica je bila izuzetno ekonomski snažna – svako domaćinstvo je imalo više poljoprivrednih mašina, automobil, desetine grla stoke i prilično velike posjede. Bila je porodična tradicija da se od ranog djetinjstva djeca polako uključuju u poslove – mislim, iako naravno naši roditelji nisu imali znanje iz školske pedagogije, imali su dara da nas kroz igru i zabavu uvode i navikavaju na radne navike poput skupljanja krompira, sijena, brige o stoci – ali sve s mjerom i nikako da to prevazilazi naše dječije sposobnosti.

A onda je došao rat.  Pitam ga kako je dječak od 9 godina sebi objašnjavao rat?

Da, kako rekoh bezbrižnost počinje iščezavati s dolaskom proljeća 1992. godine. Rat sam, ustvari, počeo shvatati putem nekoliko događaja.

Događaj koji se tada duboko urezao u moj dječiji um i kojeg vežem za rat, strah i mržnju, zbiva se u lokalnom autobusu. Rođaka Avdiju maltretira komšija Velimir, zvani Veljo, čupajući ga za bradu i govoreći mu “balijo, u Nevesinju se više neće sunetiti muslimanska đeca!”. Sjećam se da je cijelo selo bilo psihički devastirano ovim činom, a čini mi se ne toliko zbog Avdije nego zbog toga što je to učinio naš komšija, neko ko je blizak pa je bol bila još i veća.

Naredni događaj se zbiva polovinom aprila i to je, kako smo kasnije objašnjavali, bilo uživo gledanje akcijskog filma. Sjećam se da je bio izuzetno lijep dan i da sam se igrao ispred kuće. Odjednom, žene su počele vrištati i vikati “eno vojske niz Dernek!”. Ugledali smo kako petnaestak vojnika, s puškama na gotovs, ide lagano prema selu izlazeći iz obližnje šume. Kasnije smo saznali da su došli pod izgovorom da traže ukradene automobile. U drugoj mahali, nakon što su završili “pregled” kod nas, ovu grupu do zuba naoružanih vojnika iz zasjede razoružava komšija Ismet koristeći lovačku pušku. Nakon par sati dolazi do pregovora i Ismet odlučuje da vrati oružje cijeneći da je to pametnije nego da, možda, izazove i artiljerijski napad na selo.

Osim ovog čina, bilo je još nekoliko situacija koje su izgrađivale sliku rata u mojim očima. Negdje u martu moj drug iz klupe Dražen dolazi u školu u maskirnoj uniformi koju mu je skrojila mama krojačica. Mi smo ga gledali s divljenjem i sjećam se da je on tada za mene izgledao baš kao pravi vojnik.

Ovdje je značajno pomenuti i prvi bijeg u šumu, nakon što je došla informacija da je Šešelj stigao u Nevesinje (sada više i ne znam da li je zaista tada i boravio u gradu), nastaje  pometnja, strah i žene s djecom, po mrkloj noći, odlaze duboko u planinu Crvanj.

Zatim su tu seoske straže koje su iz ove perspektive zaista smiješne no one su davale narodu osjećaj sigurnosti da su tamo naši ljudi koji nad nama bdiju – lovačkim puškama i “tandžarama”. Čak sam i ja, kao devetogodišnjak, s rođacima nekoliko puta boravio na straži vukući za sobom očevu lovačku pušku. Definitivno, tada sam neprirodno prebrzo odrastao – devetogodišnjak s puškom napunjenom bojevom municijom normalno sjedi s odraslim koji u tome ne vide ništa čudno.

Cijela porodica bi obavezno pratila Dnevnik u pola osam, pažljivo slušajući informacije iz područja u kojima se već ratovalo. Mi, djeca, smo također pratili upijajući svaku riječ – granata, mitraljez, haubica, JNA, Zelene beretke, HOS. Bilo je ustvari, čudno – znali smo, a i mogli smo jasno čuti bombardovanje Mostara no opet su ljudi obrađivali svoja imanja, sijali. Niko nije bio spreman da povjeruje da je došao kraj. Ipak, u psihozi straha i mogućeg bijega, ljudi počinju zakopavati stvari koje su im se činile posebno vrijednim.

Stradanja ljudi pogrešnog imena i prezimena u Nevesinju su bila užasna. Dolazimo do najtraumatičnijih momenata u životu mog sugovornika. Pažljivo ga pitam možete li se sjetiti tih dana pakla?

Definitivni početak pakla dolazi polovinom juna. Jednog dana, iz susjedne mahale, dolazi djevojka trčeći i vičući “bjež’te!” – uspjela je prenijeti informaciju da je neka žena došla iz sela Odžak i da “tamo kolju koga stignu”. Seljani se odmah povlače u šumu, dolaze i stanovnici obližnjih sela Postoljani i Donja Bijenja. Nakon par dana u šumi čujemo neobično jako pucnjavu u selu. Izašavši na proplanak ugledali smo da selo, zapravo, gori – muškarci, djeca, starci, žene počinju plakati – u dimu nestaje njihov svijet, sjećanja, stoljećima ustaljeni obrasci ponašanja i društvene svijesti. Nažalost, odmah saznajemo da iz naše grupe nedostaje stari rođak Bećir koji je neposredno prije napada otišao u selo da djeci i unučadima donese nešto hrane. Kasnije, svjedokinja koja se uspjela skriti u obližnju šumu, ispričala je priču o Bećiru – priču o užasu i boli:  pokušavajući da napusti paklenu buktinju u koje se selo pretvorilo biva uhvaćen, svirepo mučen a zatim i spaljen.

Danas znamo da je u Nevesinju tokom ljeta 1992. ubijeno 305 Bošnjaka i 14 Hrvata, 26 djece. Za 120 osoba se još traga.

Vidjevši da je selo nestalo, donosi se odluka da se krene, preko planine Crvanj, prema Bjelimićima (općina Konjic), nama najbližoj i najlakše dostupnoj slobodnoj teritoriji. Majka je, čini mi se, snažnija nego ikad – nosi šest deka, hranu, pomaže neni.

Dolazak u Mostar za Nedžada je bilo samo kratko primirje. Dolazi 1993. godina i početak stravične opsade Mostara. Užas koji ne prestaje. Tada ste mogli život odrediti na bilo koji način osim kao trajnu patnju, bol kontinuiteta.

Da, ’93 je samo nastavak kontinuiteta patnje i boli. Tu godinu pamtim kao godinu u kojoj sam po prvi put, direktno, pogledao u lice smrti. Do tada, slušao sam da je neko ubijen, vidio na televiziji, no u ljeto 1993, vjerovatno najužasnije ljeto u historiji Mostara, po prvi put viđam mrtva ljudska bića, ja kao desetogodišnjak. Ubijena djevojčica, presjajne plave kose, dvije godine mlađa od mene, sva u krvi leži u haustoru zgrade u Zaliku. Na nosilima tijelo poginulog druga Orhana. Slike ranjenih komšija. Deveti maj – bezizlaznot u očima majke – mladi vojnici u Zaliku, puni elana, bez straha idu u borbu. Prizor našeg stana kojeg je razorni projektil pretvorio u kašu i mrvice – par minuta prije majka i ja napustili stan. Borba za hranu – uzaludno čekanje s ocem aviona s paketima hrane na Fortici. Deblokada Mostara 30. juna – otac iz Bijelog polja donosi par kanti meda – dizanje iz mrtvih. Otac i rođak Adem ulaze u neprijateljsku teritoriju – izvlačenje žita – mnogo hljeba nakon dugo vremena. Majka, brat i ja na ponoćnom prikupljanju drva za ogrijev – pogled na desnu stranu Mostara i čeznutljivi pogled na bezbroj svjetala. Stolni tenis u podrumu – zaborav. Ranojutarnji dolazak majke s javne česme – čekala na red pet sati – granata pala u blizini. Učenje Fatihe za sreću kad otac ode na liniju – iščekivanje povratka i ratnih priča. Saznanje o rušenju Starog mosta – dolazak rodbine iz Donje mahale – strah.

Nakon rata Dedović je završio praktički dva odsjeka na Fakultetu humanističkih nauka, Bosanski jezik i književnost,  i Engleski jezik i književnost, da bi magistrirao na djelu Meše Selimovića. Njegov  magistarski rad jedan je od najboljih i najvažnijih naučnih radova u istoriji  Fakulteta humanističkih nauka i već danas je citiran u naučnim krugovima.

Dok temperatura pokazuje 40 stepeni na mostarskom asfaltu pitam ga koliko mu je književnost pomogla da dokuči smisao patnje?

Književnost zaista pomaže da spoznate patnju u njenom totalitetu, ali i da se suočite s pitanjima straha, mržnje, boli. Književnost, a svakako i opus Selimovićev, nas uči da je ljudsko biće – biće krajnosti – sposobno je počiniti najuzvišenija djela ali isto tako i djela beskrajnog užasa i boli. Zaista, ništa čovjekovo nas ne bi trebalo iznenaditi.

Bez obzira na sve što je  proživio, danas promovira mir, uči učenike ljubavi kao najvećoj kategoriji života. Da li je činjenica da ne mrzi njegova najveća osveta svima koji su mu uništili djetinjstvo, dom i život?

Mržnjom se ne može ništa postići, ona sputava, zaustavlja korake naprijed. Osveta svih nas koji smo preživjeli rat, ali i generacija koje su rođene poslije rata, treba biti u stalnom učenju, usavršavanju, radu za opće dobro, ali i iskrenom upoznavanju drugih. Moramo, također, opominjati i ukazivati na procese i obrasce djelovanja koji mogu ponovo izroditi plamen destrukcije i mržnje. Nažalost, rašireno negiranje zločina i zločinačkih politika, te slavljenje presuđenih ratnih zločinaca nisu nimalo dobri pokazatelji za našu budućnost.

Dok se rastajemo Nedžad želi da kaže još nešto onima koji su preživjeli rat ali i onima koji su imali sreću da se rode kasnije.

Rat nikad ne može biti izbrisan iz našeg sjećanja. Sjećanje dobija na vrijednosti ako ono pravilno usmjeri generacije koje nisu zapamtile rat – da spoznaju da je rat totalna destrukcija ljudskog tijela i karaktera, cjelokupnog društva, i da kao takav ne može biti opravdan niti se smijemo kretati putevima koji vode njemu. Rat nas, htjeli mi to ili ne, jako mnogo oblikuje i usmjerava. Mislim da bi valjalo pokušati iz perioda rata naći pozitivne elemente, iako to možda nekima bizarno zvuči. Naime, u ratu sam svjedočio brojnim primjerima empatije, pomoći, nesebičnosti, saradnje, ljubavi, ljudske topline koje bi bilo dobro izvući iz naših jama zaborava i uspostaviti ih kao bazične strukture naše interakcije.