Dragan Mioković: Zapanjujuća je činjenica da Tužilaštvo BiH nije podiglo nijednu optužnicu zbog negiranja genocida

Povezani članci

• Kultura sjećanja, poricanja i laži: Kako do kraja poraziti zločine i zločince
  Mostar: Nenaučene lekcije
• Arijana Hadžiomerović i Ajla Ahmetović: Bez kulture sjećanja prestajemo da budemo ljudi
• Srećko Vidić: Kultura sjećanja je prvorazredno etičko pitanje!
• Ratni zločini u Zvorniku: Zatvorenike tjerali da jedu odsječene dijelove tijela
• Asim Mujkić: S onu stranu pravde i nepravde
• Mikrofonija sa Amerom – Sejo Đulić: Zar je hrabrost biti čovjek?

Tačno godinu dana je prošlo od kada je Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Valentin Inzko donio odluku koja se odnosi na dopune Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine kojima se zabranjuje i kažnjava negiranje genocida.

Tim povodom za komentar same odluke i njenih posljedica zamolili smo Dragana Miokovića, nosioca liste Naše stranke za Federalni parlament, simbolom opkoljenog Sarajeva, čovjekom koji je od 1992. do 1995. obavljao uviđaje i učestvovao u stotinama istraga smrtnih slučajeva uzrokovanih granatiranjem ili snajperskim djelovanjem sa položaja Vojske Republike Srpske (VRS). Bio je jedan od svjedoka na haškim suđenjima ratnim zločincima. 

U izjavi za portal Tacno.net Mioković kaže:

“Zakon o zabrani negiranja genocida je prevashodno civilizacijska ostavština koja će svjedočiti da najužasnija do sada pravnim aktima inkriminarana radnja koju je čovjek spram čovjeka u stanju preduzeti – zločin genocida, ne može i ne smije proći nekažnjen. U tom smislu, Visoki predstavnik, gdin. Incko, je njegovim donošenjem spasio bar frtalj prsta obraza domaćim vlastodršcima koji, svako iz svojih političkih razloga i interesa, nisu bili u stanju samostalno donijeti takav zakon, unatoč validnim sudskim presudama.

Njegov značaj kao notornog krivično-pravnog akta nije samo u tome što će, za to nadležnima, omogućiti da gone sve one koji se usude negirati validnost sudskih presuda baziranih na desetinama hiljada materijalnih i nematerijalnih dokaza o počinjenju ovog monstruoznog zločina,  nego što je kao takav utkan u ukupnu arhivsku građu o zločinu genocida izvršenog u Srebrenici u julu 1995. godine, koja će biti predmet izučavanja u decenijama koje dolaze.

Istine radi, nemoguće je ne primijetiti i to da je donošenje ovog Zakona omogućilo, ogolilo i obnarodovalo amaterizam, kukavičluk i bijeda ovisnosti od politike, navodno neovisnih i samostalnih organa gonjenja, prije svih Tužilaštva Bosne i Hercegovine. Zapanjujuća je, naime činjenica, da ova institucija nije podigla ni jednu optužnicu, prije svih protiv Milorada Dodika, ali ne samo njega i njegovih najbližih saradnika nego i drugih visokih zvaničnika iz RS, koji su u godinu dana od kada je Zakon donesen u više navrata otvoreno i javno negirali genocid.”