ENG
Ni kosti žrtava nisu dovoljne da se genocid prizna
Autor/ica 👤tacno.net
Povezani članci
- Mladi genije Dženan Kovačić: Znanjem ćemo se izboriti za bolju budućnost i prevladati traumatičnu prošlost
- Koliko traje ratni zločin?
- Edin Ramulić: Daleko je Sarajevo
- Nihad M. Kreševljaković: KULTURA SJEĆANJA I MODUL MEMORIJE
- Nacionalni parlamenti skoro svih država u čijim gradovima su najavljene projekcije filma, usvojile su rezolucije kojima se priznaje genocid u Srebrenici
- Turčilo: “Mladi se drže pod teretom prošlosti radi lakše manipulacije”
Umro je jedan od najvažnijih boraca za kulturu sjećanja Ramiz Nukić.
Ramiz Nukić iz bratunačkog sela Buljim preminuo je u 63-godini života. Protekle dvije decenije široj javnosti je postao poznat kao osoba koja je tragala za posmrtnim ostacima Srebreničana ubijenih u genocidu jula 1995. godine.
Ramiz Nukić protekli period proveo je u teškoj životnoj borbi, iz koje, nažalost nije izašao kao pobjednik.Na svoja pleća Nukić je nakon rata sebi nametnuo jednu misiju, a to je traženje posmrtnih ostataka Srebreničana koji su ubijeni u genocidu u julu 1995. godine.
Unazad dvije decenije pronašao je ostatke više od 300 žrtava, uglavnom na šumskim stazama te miniranim i nedostupnim područjima.
I u najtežim danima, kada se borio za svoje zdravlje Nukić je, iako iznemogao, nastaljao koračati šumskim predjelima, kako bi pronašao kosti koje će pronaći svoj vječni smiraj. U misiji humaniste je i preminuo.
Kad god je mogao, Ramiz Nukić je odlazio u šumu, na brdo Kamenica, u istočnoj Bosni i Hercegovini. Obično nekoliko puta tjedno. Tamo gdje je u srpanjskim danima 1995. godine i sam preživio genocid. Na svom malom traktoru s prikolicom prelazio bi dva-tri kilometra. U šumi bi uzeo granu i uklonio lišće s dijela zemlje koji je izabrao za taj dan. Polako, sustavno i s pogledom koji su forenzički antropolozi opisali kao izuzetno oštar.
Skoro uvijek bi pronašao predmete koji su pripadali ubijenima. Često i ljudske kosti. Mogao ih je nepogrešivo razlikovati od životinjskih. I znao je kojem dijelu tijela pripadaju, iako nikada nije pročitao knjigu iz anatomije.
Prema kostima se odnosio dostojanstveno. Pažljivo bi ih vratio tamo gdje ih je pronašao, a zatim pozvao istražitelje i patologe da dođu. Za njih je Nukić bio pravi fenomen.
Za kostima je Nukić tragao skoro dva desetljeća. Najprije je tražio kosti svog oca i svoja dva brata. Nije ih pronašao. Njihovi posmrtni ostaci kasnije su identificirani u masovnim grobnicama mnogo dalje. Ali Nukić nije prestajao tražiti. „Možda mi je Bog dao ovaj zadatak”, rekao bi ponekad.
Ramiz Nukić pronašao je posmrtne ostatke više od 300 ubijenih ljudi.
Ramizova borba za kultura sjećanja je putokaz zagovaračima te ideje širom svijeta.
Istovremeno pitanje koje se postavlja kako je moguće da nakon svih kostiju koje je Ramiz pronašao postoje pojedince ali institucije koji negiraju genocid.
Pitanje je kako je moguće da Tužilaštvo Bosne i Hercegovine nije pokrenulo ni jedan proces protiv onih koji negiraju genocid i veličaju ratne zločince. Otvoreno i ponosno.
Zato je Ramizova smrt prilika da vidimo dokle smo stigli sa sprovođenjem zakona i zašto ti zakoni ne vrijede.
Dokle će žrtve čekati pravdu? Hoće li je dočakati?
Autor/ica 👤tacno.net
